“Hamza gastarbajter” (127-129)

Vraćajući se od kuće Hamza je putovao sam. Putovanje ga je zamaralo. Da bi razbio samoću, slušao je omiljenog pjevača Safeta Isovića za kojim je pjevušio refren:

“Tebi majko misli lete
preko polja i planina.
Izdaleka primi pozdrav,
od voljenog tvoga sina“.

Uz muziku Hamza se približavao koridoru, znajući da vozače prate dvogledima i radarima. Za svaki slučaj spremio je nešto para, svako njihovo zaustavljanje značilo je kaznu.

Skoro je bio na izlazu koridora, a nije primijetio nijedno auto VB policije. To ga začudi i već je pomislio da vozi pogrešnim autoputem. Međutim, saobraćajni znaci su ga uvjeravali da se približava granica. Sustigao je kolonu u kojoj su bili uglavnom trabanti. Osjeti strah. Umor od dugog puta kidao mu je misli. Hladan znoj mu je rosio čelo. Ni broj trabanata, nije ga moglo osloboditi tih misli, mada se čudio da im odjednom dozvole u ovolikom broju da idu u Zapadni Berlin.

Ispruži pasoš kao obično na graničnom prijelazu i dobi znak da produži dalje. Mnoštvo svijeta skoro je blo-kiralo put uz parole „Die Mauer muss weg“. Vojnici u uniformama DDR-a stoje uz jedan otvor na zidu, nakon što su demonstranti srušili jedan dio Berlinskog zida.  Prilazili su autima sa flašama, častili, grlili i ljubili su jedni druge. Priđe i Hamzi jedna grupa, moleći da ih poveze. Za kratko auto je bilo puno nepoznatih ljudi.

– Gospodo, otkuda ovoliko svijeta na granici? – vozač upita.

Autostoperi u jedan glas povikaše:

–  Fridrihrevolucija, pao je Berlinski zid! Ujedinila se naša zemlja!

Slavilo se ujedinjenje jedne države i jednoga naroda. Stojeći u koloni gastarbajter od umora tone u san. Nekoliko kilometara djelilo ga je od njegovog stana. Tek u jednoj ulici primijeti slobodan parking. Preostali dio puta riješio je preći pješice. Zid od betona pretvorio se u živi zid od ljudskih tijela.
   
– Otkuda ovolika gužva, k’o da je jedna banka u gradu – žalosno će Ahmo stojeći u redu.

– Zar ne znaš rođo, da su istočnjaci dobili od grada po stotku. Došli su po svoju hediju. Vidiš što rade «ossisi», koriste zbrku da bi iz svake banke dobili već dobivenu hediju. U te svrhe koriste i djecu, jednom ih vodi «muti» a drugi put «fati».

– Evo napokon i mi smo dobili svoju zarađenu nafaku. Znaš li šta sam čuo za kursnu listu? Preko noći desilo se čudo.

– Kakvo se čudo desilo?

– Marka iz DDR vrijedi koliko marka iz BDR.

– Ma daj, ne lupetaj! Znaš koliko smo ispod ruke  dobivali  „drvenjaka“ za jednu marku.

– Ne lupetam, već istinu govorim.

– Čuo sam preko radija i televizije, a pročitao u Berliner Zeitungu.

– Ponovo će šverceri biti nagrađeni, preko noći postaće bogatuni – sa uzdahom će Hamza.

Pričaju se anegdote o istočnjacima koji u valovima obilaze obećanu zemlju. Sada se bude iz bešike socijalizma, osjećajući zov Zapada. Tokom dugih godina života u kapitalizmu i socijalizmu ostaju tragovi. Na ulici se prepozna ko je «ossis» a ko je «wessis». Dva prijatelja krenuše u robnu kuću, da kupe milošte. Bili su iznenađeni velikim redovima.

– Šta je ovo Ahmo, zar se istočnjaci predhodnih dana nisu nakupovali?

– Cijeli Istok je došao i zato je ovoliki haos. Vidiš da neki i betonske komade nose.

– To su dijelovi zida!

– Vidi, ruši se zid, sa čekićima i štemajzlima otkidaju dijelove betona. K’o da je kamenolom u našem Starom Majdanu u kojem se kamen kleše za mostove i kuće, za džamije i nišane, za crkve i kapele.

– Da nije ono gospodin od kojega smo kupili auto?

– Kako se ono zove?

– Misliš na Martina? – upita Ahmo.

– Jeste, on je – potvrdi Hamza – hajde da ga pozdravimo i da mu čestitamo ujedinjenje.

Priđoše čovjeku koji sa čekićem udara po štemajzlu ispod kojeg se rune sitni komadi betona i poput osica zabadaju mu se po rukama i odjeći. Na nekoliko mjesta probijen je zid. Kroz rupe proviriju glave i ruke sa obadvije strane i zajedno proslavljale uspjeh.

– Kako ste, gospodine Martine?

– A, vi ste, «jugovići»? – radosno se pozdravi Martin – evo, došao sam da otkinem koji komad za uspomenu i da stavim tačku na priču koja govori o tragediji moje familije. Na ovom mjestu, sa istočne strane, poginuo je momak moje kćerke Julije. Javio sam joj da je došlo do ujedinjenja. Ona me zamoli da otkinem komad zida na koji je pala krv njene prve ljubavi. Poslaću ga kćerki nek’ ima suvenir za uspomenu.

– Gdje vam je gospođa Petra? – uzimajući čekić iz njegovih ruku Hamza upita.

Drhtave ruke klonuše, a tijelo se spuza u čučanj kraj grafita „Sloboda se rađa“. Gledajući u dva gastarbajtera, dok uzimaju alat Martin uzdahnu.

– Moja Petra… umrla je prije nekoliko mjeseci, nije dočekala da upozna naše nesuđene prijatelje, koji sa druge strane ruše zid, na mjestu gdje je poginuo njihov sin Klaus.

Žamor i tupi udarci budili su sjećanje na vrijeme kada se zid gradio i godine života kraj njega.

Odbačeni čekić uze Ahmo, odabra grafit i najljepšu boju sa motivom cvjeta, pa svoje iskustvo sa građevine prosu po zidu.

Svakim udarcem pravili su veću rupu na zidu. Sa druge strane «istočnjaci» sijeku čeličnu mrežu. Kroz napravljenu rupu Martin glavu promoli, da se pozdravi sa roditeljima njegovog nesuđenog zeta. Gastarbajteri odložiše alat, pronađoše po komadić zida, sa lijepom šarom, uzeše ga za uspomenu i krenuše, ostavljajući prijatelje, da jedni drugima rane liječe. Svratiše do Robne kuće KaDeWe, pa se začudiše, redu ispred ulazni vrata.

– Kad je brže, pronađoše i osvojiše?

– Dok smo mi čekićima štemajzle debljali, oni su  svoje snove tražili: farmerke, hlače američkih stočara, najlon čarape, banane i ostale krpice koje su istočnjaci godinama u snovima tražili.

– Moj Hamza, pusti snovi malo kome budu ostvareni – sa uzdahom će Ahmo – moram svratiti do automehaničara, da spremim auto za zimu, valja za novogodišnje praznike kući. Novu godinu sa svojima dočekati.

– Dobro je Ahmo. Od sad, imamo jednu brigu manje. Nema koridora i jedne granice. Sa njima su otišli svi belaji, koji su nas mučili. To je bila prava avantura. Eh… koliko trauma i nadmudrivanja sa «Volkspolizei berei-tschaft». Koliko puta sam umro pa oživio na tim svim kontrolama?

Nakon dogovora sa automehaničarom svratiše u «Sarajevo». U restoranu uobičajena atmosfera. Uz piće vodila se diskusija o zadnjim dešavanjima.

– Nije dobro, sa padom zida dolaze i belaji – neko dobaci.

Zbog žamora, jedni druge su nadvikivali, kao da su dva navijačka tabora, na nekoj utakmici.

– Eno Boro pakuje kofere!

– Pakuje pa šta, pakuje ide na godišnji – drugi se javi.

– Kakav godišnji, ide bez povratka – nudeći kolege cigaretom dobaci Mujo – došao vakat da se plati višegodišnje uživanje u ljubavnim gnjezdima na Istoku. Ujedinjenjem Njemačke, ujedinili su se svi sistemi i institucije. A Boro sij’o gdje je stig’o. Valja sada retroaktivno plaćati alimentaciju. Tako je veliki ljubavnik, kont’o i kako je prokont’o, plaća mu ne može pokriti ni alimantaciju.

Hamza se prisjeti Borinog života. Nestankom zida nestalo je i Borine šetnje cipela, od Zapada do Istoka i lahke zarade za te usluge.

Žaleći ga, Mustafa je žalio i za svojim parama, koje mu je posudio. Sad mogu da se halalim, kad nije mogao da vrati dug dok je ovdje bio, kako će onda kad dole ode, u neimaštinu? Znam da ima petero usta koje treba nahraniti.

Mujo ga pogleda.

– Ni nama, koji smo ostali ne idu bolji dani. Naša radna mjesta su ugrožena, svaki istočnjak, poželjeće da se zaposli u zapadnom dijelu, na radnom mjestu, nekog, od nas gastarbajtera.

– Upravu si Mujo – javi se Mustafa pa pokaza prema zidu – ove betonske gromade neće biti zdrobljene u prah niti će se ugasiti vojna industrija. Bojim se da se već negdje ne kopaju temelji i da se demontirani berlinski zid montira na tome mjestu. Bojim se da to ne bude blizu nas.

– Gdje? – uglas upitaše.

– Možda tamo, gdje idu psi rata, ide i Boro. Imaju oni još cipela, koje treba pronosati, preko novosazidanih berlinskih zidova. Svoje iskustvo, dobro će unovčiti na novim granicama. Mi smrtnici, radnička klasa, ne znamo kuda će krenuti vojna kolona, sa psima rata koji su izgubili dobro lovište u Berlinu. Njihove vođe, koji se nalaze u Americi i Engleskoj, ili u Francuskoj, a jedan dio  u SSSR , već imaju plan gdje prodati to silno oružje i iz čije kuhinje, hraniti sve te plaćenike, koji  nisu uspjeli da sačuvaju hladni rat, da ga ne ugrozi topli mir.

Slušajući radio, Hamza je čuo za smrt Hamdije Pozderca, predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine te predsjednika Ustavne komisije SFRJ.

Umro je u Kliničkom centru bolnice Koševo u Sarajevu i to pod nerazriješenim okolnostima. O Hamdinoj smrti razmišljao je i Hamza znajući da se on suprostavio nacionali-stičkim politikama kad je to bilo najpotrebnije. Spriječio je Slobodana Miloševića i njemu slične da mjenjaju Ustav tokom sedamdesetih i osamdesetih godina. Možda bi neke republike već nestale među kojima i Bosna. Sasvim sigurno Hamdija Pozderac usporio je Slobodana Miloševića za ostvarenje velike Srbije. Zato je najbolje poslužila inscenirana afera „Agrokomerc“ za uklonjanje Hamdije Pozder-ca i mnogih drugih nepodobnih, sa političke scene.

Ona priča, sa benznske pumpe, koju je čuo od kamiondžije, to potvrđuje, da je neko režirao i planirao aferu „Agrokomerc“. Nezadovoljstvo radničke klase oslikava se u štrajkovima. Inflacija guši privredu, neredovne plate isplaćuju se u bonovima.

Neiscrpna tema za gastarbajtere prilikom sijela. I ovaj put, okupili se kod jarana koji se upravo vratio od kuće. Uz bogatu sofru, domaćin iznosi utiske:

– Ovi naši su poludjeli. Znate li kolika je sada inflacija? Svakih šest mjeseci, izlazi neka nova novčanica. Dok sam bio u Ljubljanskoj banci, osjeć’o sam se strancem, nisam mogao prepoznati našu valutu. Na jednoj je lik mrtvoga Maršala, a na drugoj uplakano dijete. Eto nam simbolike, mrtav nam Maršal, a djeca plaču. Izgleda, dobro je već odavno prošlo. Ne možeš više ni u novinama nešto lijepo pročitati, sve sami naslovi: Otuđio društvenu imovinu. Uzurpirao društveni stan. Prisvojio auto za javni prevoz. Propala investicija. Štrajkovi rudara, metalaca, papirničara, drvoprerađivača… Mala privreda cvjeta – niču kafane i trgovine. Provale krađe, otimačina,  naša svako-dnevnica…

– Evo, u pismu, moji mi savjetuju, da otvorim trgovinu. Od garaže da napravim dućan. Robu nabavim od trgovine, koja prodaje na veliko. Za nekoliko mjeseci da platim robu, po onim cijenama, na dan kupovine. Za godinu dana, mogao bih zaraditi više nego što sam uštedio za sve godine rada u Njemačkoj. Kažem im da nisam trgovac, a oni meni, samo da pošaljem pare, sve će regulisati preko našega rođaka, starog trgovca.

Prateći goste čudio se domaćin.

– Kako to, da je kriza pogodila samo Bosnu? Moj kum iz Niša tvrdi da su plate redovne i dobre. Zato je kupio auto, želi da se vrati i kao taksista zaposli. Ne bi mu vjerovao, u njegove priče, da mu nisam posudio para da kupi mercedes.

(nastavice se…)