Kozarac.ba

Boris Dežulović: Angelina Jolie i besmisao slobode

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, probudila se Fata u četiri ujutro i vidjela da nema Muje u krevetu. Uplašila se ona, tražila ga na balkonu, u kupatilu i dnevnoj sobi, kad Mujo u kuhinji, u mraku, sjedi za stolom, puši cigaru i pije rakiju. "Bježi tamo, prepade me!", otresla se Fata. "Šta ti je, šta radiš tu?" "Ništa", otpije on iz fića, "sjedim i nešto mislim." "O čemu misliš, pobogu Mujo, u ovo doba noći?" "Sjećaš li se", povuče on dim, "kad sam te ono ispratio od škole do kuće, pa kad nas je uhvatio tvoj babo?" "Jest, jest, kad ti je reko da sam maloljetna, pa il’ da me ženiš, il’ da ideš dvadeset godina na robiju", malo se kao i raznježila Fata. "Kako se ne bih sjećala!"

"E, vidiš", otpije Mujo gutljaj, "danas bi završilo tih dvadeset godina."

Nije Mujo tada prvi put zažalio, ali tek je toga dana zapravo pojmio i obuhvatio sav užas svog davnog pogrešnog izbora. Kad imaš dvadeset godina, sljedećih ti je dvadeset cijeli jedan život, i radije bi ga čovjek – uz dužno izvinjenje udrugama za ženska prava – i sa Fatom proveo, nego u zeničkom zatvoru. Kad, međutim, imaš četrdeset, tih ti je dvadeset prošlo u jednom duhanskom dimu, pa shvatiš da nisi birao između Fate i Zenice, već između slobode mogućnosti i mogućnosti slobode. Ne znajući, jasno, da bez mogućnosti slobode nijedne slobode nema, pa ni slobode mogućnosti. Shvatiš to u četiri ujutro, s fićem rakije u ruci i cigarom u pepeljari. I ostatak života provedeš sjedeći u mraku, sam za kuhinjskim stolom, brojeći dane propuštene slobode.

Ako vam ovo izgleda prekomplicirano, prije za Ingmara Bergmana nego za vulgarni mizogeni vic, znači da – baš kao i udruge za ženska prava – niste shvatili kako je Fata iz vica zapravo Mujin fatum, sudbina koju svaki čovjek bira kad ga uhvati njen babo. I da je dvadesetogodišnjem Muji današnja pamet, ne bi on u zenički zatvor, nego bi drugačije proživio svojih dvadeset godina s Fatom. Dobro, to je možda malo previše bergmanovski – Mujo bi možda ipak radije u Zenicu – ali shvatili ste što hoću reći.

Ako niste, može i ovako.

Dvadeset godina ovoga će se proljeća navršiti od početka rata u Bosni i Hercegovini, punih je šesnaest prošlo od potpisivanja Daytonskog sporazuma. Od one tri i pol godine rata ovih se šesnaest godina mira razlikuje samo po tome što ljudi ne ginu, nego umiru. Sve ostalo je isto, isti je odnos snaga, Srbi su agresori, a Bošnjaci žrtve. Hrvate ćemo za potrebe ogleda isključiti, oni su ionako malo agresori, malo žrtve, s njima bi to zaista na kraju ispao Ingmar Bergman.

Bošnjačkim političkim, kulturnim i vjerskim elitama takva pozicija žrtve u miru savršeno odgovara: sam smisao bošnjačke nacije, kako je njene elite definiraju, sublimiran je u njenoj žrtvosti, Bošnjaci su historijski zaokruženi kao nacija preživjelih žrtava. Onog trenutka, naime, kad bi Bošnjaci prestali biti samo žrtvama, ne bi više bilo potrebe da ih se brani, sveti i žive sahranjuje, i obesmislio bi se svaki razlog patriotskih elita, koje postoje samo dok ima dovoljno četnika za preživjele. Ako ih nema, mobilizirat će ih bošnjački generalštab, jer agresor uvijek mora biti brojčano nadmoćniji, a žrtva nikad do kraja slobodna: sloboda od sjene vlastitog nišana nepregledni je, tuđi teritorij u kojemu se gubi nacionalni identitet bošnjačke žrtve.

Sustav je razrađen da funkcionira trajno i bez greške: oni koji Bošnjake ne vide samo žrtvama genocida, u startu se označavaju svjedocima obrane srpskih zločinaca, advokatima Milorada Dodika i Mladićevim šegrtima. To je bošnjačka Kvaka 22: borci za slobodu preživjelih Bošnjaka zapravo su četnici koji im žele oteti slobodu za koju su pali. Pravi se bošnjački patriot bori, naime, za slobodu teoretske mogućnosti, za tu su slobodu pali njegovi heroji, a ne za stvarnu mogućnost slobode, koja uključuje i onu najstrašniju i najpogubniju slobodu, slobodu od vlastite žrtve.

Državna slavljenja takve žrtve obično su spektakularna i najčešće se održavaju u Zetri, poput nedavne premijere filma Angeline Jolie "U zemlji krvi i meda". Nisu, naravno, ovdje važni ni Angelina ni njen film: ista je to, najzad Angelina Jolie i isti je to film zbog kojega su prije samo nekoliko mjeseci, čuvši da se u njemu silovana Bošnjakinja zaljubljuje u Srbina, ratni veterani, seoski hodže i ministri kulture Angelinu proglašavali četničkom kurvom. Da bi joj sad, čuvši da zaljubljenu Bošnjakinju u filmu siluju Srbi, uručivali Zlatni ljiljan. Ko bi Jolie, sad je gori.

Ritual u Zetri ionako nije bio zamišljen kao premijera jednog filma, već kao svečanost međunarodnog priznanja, dobijanja službenog certifikata žrtve. Kako je to nakon premijere objasnio vrhovni filmski kritičar u BiH Mustafa ef. Cerić: "Film Angeline Jolie najbolje je što se Bosni i Hercegovini dogodilo od Daytonskog sporazuma."

Angelina Jolie je, dakle, za Bosnu i Hercegovinu ono što je Sasha Baron Cohen alias Borat Sagdijev bio za Republiku Kazahstan, dakle ozbiljna međunarodna referenca, samo sa suprotnim predznakom. U takvoj jednadžbi – ako su Angelina i Borat suprotne vrijednosti – isti pak ispadaju Bosna i Kazahstan, mali vilajeti kojima treba priznanje hollywoodske porte. Što, naravno, ide na štetu Bosne, jer kazahstanske elite barem nikad nisu Cohenov film označile najgorim što se Kazahstanu dogodilo od proglašenja nezavisnosti.

Političkim, kulturnim i vjerskim elitama takva je šteta, kao kolateralna, ukalkulirana u žrtvu. Bošnjačka nacija dobila je za nju međunarodni ISO-certifikat, a ako se Mujo i usudi posumnjati u sam smisao takve žrtve, čiji je sav historijski rezultat država u kojoj će najbolje što se u šesnaest godina mira dogodilo biti jedan hollywoodski film – ako dakle makar i na čas umjesto mogućnosti poželi slobodu – to se, jasno, računa u veleizdaju i sabotažu svete bošnjačke neslobode.

Da je Mujo, naime, onoga dana mogao birati – da bude pobjednik u troipolgodišnjem pravednom ratu za slobodu s jedne strane, ili žrtva dvadesetogodišnje okupacije s druge – do sad bi, jebiga, već prošlo i tih dvadeset godina. Ne bi više bio samo žrtva. Bio bi slobodan čovjek i slobodan Bošnjak.

Umjesto da za kuhinjskim stolom u četiri ujutro, s fićem rakije u ruci i cigarom u pepeljari, broji dane propuštene slobode i čeka nekoga da siđe pitati ga šta mu je. Sve se nadajući da će to biti Angelina Jolie.

 

(Boris Dežulović; Oslobođenje)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.