svabo.jpg)
Preko sportskih medija, obaviješteni su radnici na privremenom radu za utakmicu između BSC Herte Berlin – FK Crvene zvezde Beograd. Iz svih krajeva Njemačke, došli su gastarbajteri da navijaju za jugoslavenskog prvaka. Otvorene kapije Olimpijskog stadiona Berlin kroz koje nagrnuše navijači. Dok ulaze u stadion dovikuju se navijači među kojima je grupa iz Zapadnog Berlina.
– Ovo je najbolje mjesto sa kojega ćemo pratiti utak-micu – držeći državnu zastavu Mujo poziva svoje kolege: Boru, Jozu, Mustafu, Hamzu, Ahmu, Radu, Zvonimira, Gabrijela, Trajčeta…
Sportsko kameno zdanje punilo se uz glasno navija-nje Jugoslavija… Jugoslavija!
– Evo, izlaze igrači! Eno Džajića!- neko od navijača govori sastav gostujućeg tima.
Nakon odsviranih himni Hej Sloveni i Eingkeit und Recht und Freicheit stadionom se razlijegalo: „Jugoslavija! Jugoslavija!“ Sa druge strane domaći navijači, navijali su za Hertu. Uz navijanje, igrači, oba tima žele da ostvare pobjedu. Svaki napad popraćen je komentarom i uzdasima, zbog propuštenih prilika, kao i ovacija prilikom dobrih odbrana. Vrijeme je odmicalo, bez zgoditaka. Na vrijeme sudija odsvira kraj prvog poluvremena, koje je završilo bez golova. Dobro je došlo da se navijači odmore, promukla grla osvježe, ruke od navijanja odmore. Uz komentar, žalili su navijači za propuštenim šansama. Početak drugoga poluvremena, navijače je vratio na svoja mjesta da nastave tražiti od igrača postizanje pogotka. Neki navijači gube sabur, poimenično prozivaju igrače i ruže ih, zbog slabe igre. Kada su se ponadali da će utakmica završiti bez zgodi-taka, u zadnjoj minuti iz kontre domaćin dolazi u vodstvo i pobjeđuje. Kad je sudija odsvirao kraj utakmice, tuga obuze gostujuće navijače. Na jednoj od tribina došlo je do tuče koju su započeli emigranti, oni su slavili pobjedu domaćina. Berlinskim ulicama razilaze se navijači. Svoju radost, svoju tugu nastaviće da proslavljaju i da liječe po kafanama i sta-novima. Idući prema autu dva jarana žalili su zbog poraza.
– Bili smo bolji, imali smo više šansi – sa uzdahom će Ahmo.
– Šta to sve vrijedi, kad smo izgubili?! Nego, ti vidi, da se što brže izvučemo iz ove gužve. Emigranti su navijali za BSC Hertu. Čuo si u toku utakmice šta su uzvikivali i kakve su zastave imali.
– Još mi ispred očiju titraju, one propuštene šanse. Ono, ni moja nana Zejna ne bi mogla promašiti.
– Stid ih bilo, navijači prevalili onoliki put, a oni se k’o balerine šeću po terenu. Vidio sam naše zvijezde skoro pola naše reprezentacije.
Slušajući vozača i njegovo jadikovanje suvozač je čitao auto kartu Berlina, dajući mu upute.
– Sada skreni desno, pa prva lijevo, blizu je granica.
– Eh… kako smo primili gol, njima treba dobar gol-man, kvaliteta onoga golmana Veleža koji brani za našu reprezentaciju, kako se ono zove?
– Misliš na Envera Marića budućeg golmana njema-čkog Schalkea kojeg prozvaše «Leteći Mostarac»?
– Da na njega, tri puta je branio za reprezentacije Svijeta i Evrope.
Njima treba i dobar napadač, kao što je Safet Sušić iz Sarajeva. Šteta što su izgubili…
Dva ahbaba su tugovali zbog poraza. Nakon frtalj sata stigoše kući.
– Evo slobodnog parkinga, kraj naše zgrade – obra-dova se vozač i zamoli suvozača – ponesi zastavu i sva obi-lježja naše zemlje, mogli bi navijači Herte auto razlupati.
– Idemo kod mene na kahvu?
– Hvala Hamza, bih rado, ali moram oprati nešto ve-ša, posteljinu presvući i pismo napisati.
– Imaš vakta, sutra je nedjelja, a možeš kod mene oprati haljinku. Kupio sam veš mašinu. Dosta je bilo ručno-ga pranja.
– Mašallah, nek’ je hajirli, imam i ja nijet.
Ulazeći u zgradu primijetiše auto koje se zaustavi kraj njihove zgrade iz kojeg je izlazilo društvo.
– Evo nas nenajavljeno – pravdao se Boro.
– Dobro smo prošli, na vrijeme stadion napustili a tuču izbjegli – zaključi Mujo pa će ozbiljno – policija nas je usmjerila zbog gužve u ovome pravcu, pa smo navratili kod vas dok se ne raziđu navijači.
– Bujrum! – uglas ih pozvaše njih dvojica.
– Žao mi je što su izgubili – tužno će Mustafa pa oda svoje navijačke boje – da je moj Partizan danas igrao, Hertu bi pregazio!
– Otkada si ti Mustafa, navijač crno-bijelih? – u čudu ga upitaše.
– Kad sam služio vojni rok u Beogradu moja jedinica održavala je stadion JNA, na kojem igra Partizan. Čisteći im tribine, postao sam njihov navijač.
Servirajući kahvu Hamza se šalio sa starim prijateljima:
– Kakvu će te, gorku ili slatku?
– Onakvu kakav nam je život.
– Žao mi je, što smo danas izgubili, a drago mi je što sam doživio onu atmosferu – uzimajući fildžan dobaci Boro.
– Nije što sam navijač Hajduka, ali mislim da bi danas sa Hertom bolje prošli – ozbiljno će Jozo.
– Imamo mi još dobrih klubova, kao što su Partizan, Dinamo, Velež ali eto i naš gradski rival Željezničar koji će, ove godine osvojiti titulu – ljubomorno će navijač Sarajeva.
– Naša liga je dobra, samo što nemamo iskustva u međunarodnim utakmicama. Da nam je ovdje Hasan da nam kaže statistiku našega nogometa, on je vatreni navijač Čelika. Evo, imate pozdrave iz Toronta – pokaza im Ahmo razglednicu od Hasana, na kojoj je glumica Merlin Monro i prva hidrocentrala Nikole Tesle na Nijagari.
Razglednica ide od ruke do ruke, koja za tren zadrhti od te silne jačine i ljepote. Nakon razglednice fildžani zagrijaše ruke.
– Gledajući utakmicu, razmišljao sam o stadionu i njegovim graditeljima – ozbiljno će Boro pa nastavi – izgrađen je od kamena kojeg nema u ovom dijelu Njemačke. Mogu vam reći da je impozantan. Na njemu su održana Ljetne olimpijske igre Berlin 36’.
Iz toga doba gledao sam slike. Nažalost, na ovome stadionu, održavane su manifestacije, koje su podržavale fašiste.
– Danas sam prvi put bio na nekom Olimpiskom stadionu. Svako od nas, doživio je utakmicu na svoj način…
Tek što Josip iznese svoje utiske, javi se Mujo:
– Moram vam odati jednu tajnu, naš kolega Zvonimir vatreni je navijač crveno-bijelih. Prije utakmice u šali sam rekao da je Herta bolji tim. On se iznenadi mojom procjenom pa mi navijački odbrusi:
„Uvjeren sam, da će moj tim danas pobijediti. U slučaju da izgubimo, plaćam ručak za sve kolege!“
– Kao što znate, ja sam opkladu dobio, ručak na tornju Alexander Platz. Ja vas pozivam, a Zvonko plaća. Od stida je otišao, da u samoći rane liječi. Tješio sam ga govoreći mu da je to samo sport, a on meni:
„Mujo… ovaj poraz Zvezde za mene je katastrofa!“
– Klađenje je ružan čin. Žao mi je što sam ovu opkladu dobio – žalosno će Mujo.
Navijači jugoslavenskog prvaka razišli su se iza ponoći.
***
Nakon nekoliko dana, okupili su se u centru Isto-čnog Berlina na Aleksander Platzu sa nakanom da dobivenu opkladu ostvare. Penjući se liftom mogli su vidjeti podatke o gradnji tornja, koji je visok tristo šezdeset osam metara. Na njegovom dvjesta šestom metru, nalazi se restoran koji se okreće oko svoje ose. Sjedeći u restoranu turisti mogu gledati berlinsku panoramu koja se gubi na zenitu. Berlinski zid sa te visine, izgleda, poput linije života na dlanu, ljudi poput mrava, neprirodno razdvojeni zidom, radi nečijih ideala.
Svaki posjetilac pa i grupa gastarbajtera dok gledaju Berlinski zid, jedinstvenu vještačku prepreku, razmišljaju o granicama koje razdvajaju ljude.
***
Prvi maj, praznik rada, obilježavaju svi radnici svi-jeta, bez obzira u kojem sistemu prodaju snagu. Po berlin-skim parkovima i ove godine okupljaju se radnici da bi obilježili svoj praznik. Za kratko će predahnut od napo-rnoga rada. U parku kod Reichstaga već se godinama održava Balkanijada.
Na nekoliko mjesta, dizao se dim tek zapaljenih vatri. Na livadi po kojoj jutarnje peruške kupe rosu, sprema se prvomajski dernek. Među njima su i jugovići.
– Nadam se, da smo odabrali dobro mjesto – stavljajući suhe grančice na blijedi plamen – ozbiljno će Rade.
– Boljeg nema u cijelome Berlinu, moj jarane – praveći siniju pohvali ga Mujo uz sjećanje – naše planine i riječne obale, pune su proletera, velikih, malih, drugova i njihovih porodica. Uz dobru sofru, obilježava se Prvi maj.
– Evo nam dolaze naši jarani Ahmo i Hamza sa njima su Boro i Jozo a za njima idu Gabrijel i Trajče.
– Svoj dolazak najavio je Stole predsjednik kluba Bratstvo i jedinstvo, doći će i njegova drugarica Meri. Oni su ovaj dernek najavili kod policije da bi u rahatluku dernečili.
Park pun gastarbajtera, koji su došli da bogatim prodaju snagu. Odigravaju se turniri u nogometu. Prija-vljene su ekipe, koje nose imena poznati nogometnih klu-bova iz njihovih rodnih zavičaja. Na nekoliko mjesta čula se i harmonika. Svaka grupa svoju pjesmu pjeva, od sevda-linke, novokomponovane i proleterske, do prvomajskih parola. Sa ražnja i roštilja miriši pečenje, sa usana haber i pjesma, a iz grmova proljeće miri.
Nostalgično Hamza uzdahnu.
– Kad vidim ovo, sjetim se naše mladosti. Radovali smo se malim stvarima. Uz jezera i rijeke se družili.
– Nekad bilo, moj Hamza. Uzmi janjetine da zabo-raviš lijepe uspomene, koje ponekad i zabole. Svaki gastar-bajter našao je sebi prvomajsku zabavu u parku kraj Reih-staga. U neko doba ču se žamor:
– Počinje finalna utakmica, Sarajevo – Zvijezda.
– Idem da to vidim – dobaci Zvonimir jaranu.
– Ti hajde, a ja ću da zasviram onu našu:
„Banja Luko i ta tvoja sela, u tebi me cura zanijela.“
Zvuk instrumenta privuče pažnju ljubitelja pjesme. U horu je otpjevaše, a nakon toga jedan Prijedorčanin zamoli da otpjeva:
„Boluje Hanka Prijedorka na krilu Zaim-bega.“
Završetak nogometnog turnira popraćen je bučnim navijanjem i prepirkom.
U društvo se vrati Zvonimir, tužna lica:
– Od danas nisam navijač crveno-bijelih. Njihovi igrači, izazvali su tuču, zato što su izgubili u finalu od Sarajeva. Oni misle, ako nose ime toga kluba da moraju pobijediti.
Obilazeći grupe Stole i Meri, nudili su program rada za tekuću godinu, uz informaciju:
– Drugarice i drugovi, približava se Dvadeset peti maj, Dan mladosti i dan rođenja našega Maršala. Taj dan će se svečano, kao i uvijek, obilježiti u našoj zemlji. Mi koji smo na privremenom radu u Njemačkoj, obilježit ćemo ga u Münchenu. Oni koji žele ići, neka se prijave i uplate za prevoz i ulaznicu. Nakon govora otpjevaše himnu Hej slaveni. Sa prvomajskog derneka, radnička klasa vraća se sa utiscima.
– Bilo je fino, samo da zvijezdaši nisu uprskali – tužno će jedan od navijača.
– To je dio naše kulture, koju smo sa sobom donijeli – dobaci drugi.
Ulazeći u stan Hamza uze poštu. Među reklamama pronađe pismo od kuće i razglednicu na kojoj prepozna kapiju nacističkog koncentracionog logora Auschwitz.
– Vidi, javila se gazdarica Mirjam-Azra. Bila je u posjeti logoru Auschwitz u kojem su pobijeni mnogi njeni rođaci. Uz lijepe pozdrave čestitala nam je Praznik rada.
Čitajući pismo od sina Abdulaha, doznao je novosti od kuće i o Maršalovoj bolesti. Sin mu se zaposlio u rudni-ku i uskoro će da se ženi. Bratić Osman pri kraju je školo-vanja. Shvatio je da je dobro uradio što parolu: „Dođi sutra, jagnje moje,“ sprovede u praksi. Kćerka Lejla i Husein lakše prolaze školske belaje od kada je spoznao tajno «janjeće pravilo».
Nakon prvomajskog derneka i sjedenja po rosnoj travi, Hamza osjeti bolove u leđima i riješi otići doktoru. Ulazeći u čekaonicu u kojoj je bilo nekoliko pacijenata, uz grimasu bola sjede na stolicu. Uze novine sa stola, tek da izbjegne poglede, listao je bajato štivo, ko zna kad i gdje odštampano. Razmišljajući kakva će biti dijagnoza, neho-tice slušao je razgovor dvojice pacijenata.
– Jesi li čuo, pozivaju nas u München?
– Čuo sam, zato sam došao da dobijem bolovanje – odvrati stariji – imamo radosnih vijesti, Maršal je u bolnici u Ljubljani. «Crvenima» idu teški dani.
Slušajući ovaj razgovor Hamza ozbiljno shvati vijest koju je dobio od sina u zadnjem pismu. Novine u njegovim rukama zatreperiše poput brezova lista na povjetarcu i on osjeti strah.
– Dolazi i naše vrijeme.
– Dolazi, dolazi – potvrdi drugi.
Istog momenta doktor pozva jednog od njih. Gledajući za njim Hamza pomisli.
– Maršal u bolnici leži, ko zna od kada.
Ta spoznaja Hamzu raskahari. Poželi napustiti čeka-onicu. Ustajući sa stolice, osjeti bol u leđima. Idući prema izlazu, začu kako doktor Jelić poziva novog pacijenta, po imenu njegovog rahmetli brata. Zastade. Je li on to sanja ili neko se sa njim šali? Okrenu se i vidje da doktor zatvara vrata u kojima se gubio prozvani pacijent. Radoznalost mu prostruja tijelom pa se vrati i sjede na mjesto na kojem je doskora sjedio. U njegovoj glavi nastade košmar, koji otvo-ri, njegov roman života. Listajući poznate stranice, čuje riječi doktora koji je ispraćao pacijenta.
– Gospodine Osmane, trošite lijekove po receptu i dođite na kontrolu za petnaest dana. Sljedeća je gospođa Sabine. Izvolite!
Uz rukovanje doktor isprati jednog i primi drugog pacijenta. Hamza ustade i priđe insanu koji je čekao kod recepcije da uzme recept.
– Izvinite… vi ste Osman? – bojažljivo ga upita.
– Da… ja sam Osman – potvrdi stavljajući recept u džep.
– Drago mi je, ja sam Hamza! Odakle ste, iz kojeg dijela Bosne?
Osman ga začuđeno pogleda.
– Nisam ja iz Bosne, već iz Turske.
Pružajući mu ruku Hamza ga pohvali:
– Vi ste Turčin, a dobro govorite moj jezik.
Ovaj ga mrko pogleda, pa uzvrati:
– Ne… gospodine, nisam ja Turčin, ja sam Bošnjak a govorim svojim, materinjim, bosanskim jezikom.
To Hamzu iznenadi a znatiželja ga zagolica.
– Rado bih sa vama popio kahvu, ako imate vakta, da me sačekate dok završim kod doktora.
– U redu – Osman prihvati ponudu i predloži – vodim vas u naš mesdžid Mevlana.
Njihov razgovor prekinu doktor.
– Slijedeći je gospodin Hamza, izvolite uđite – ulazeći u ordinaciju doktor upita pacijenta – šta vas muči?
– Nešto me ušteklo u leđima, bojim se da nije kičma.
– Da nisi igrao košarku, kao Mirza Delibašić, on je u jednom skoku, kičmu povrijedio?- u šali će doktor pa nastavi – oporavio se Mirza i svoj košarkaški klub Bosna-Sarajevo doveo do krova Evrope u Grenoblu. Prošle godi-ne, postali su prvaci Evrope. Ove godine sigurno će biti, po drugi put, prvaci Jugoslavije. Mada ne volim “Jugu“, ali za-to volim košarku, koju igra „Bosna“. Malo se odmori, uz masažu sa kremom. Najbolje bi bilo da vas izmasira ženska ruka – doktor ga uz šalu ohrabri i dobaci – sretno u Mün-chenu!
To Hamzu zbuni, ne znajući, što je sa tim htio reći. O tome je razmišljao, dok je sa Osmanom išao prema mes-džidu. Ulaskom u prostoriju za druženje, njihov dolazak primijetiše prisutni, praveći im mjesto, za stolom na kojem su bili ibrici i kahvenjaci.
– Bujrum, arkadaš! – čulo se iz nekoliko grla.
Nakon što sjedoše Osman upita:
– Šta pijete, kahvu ili čaj?
Bacajući pogled po prostoriji Hamza će stidljivo:
– Može kahva.
Osman na turskom razmjeni nekoliko rečenica i svi krenuše prema Hamzi želeći da ga zagrle i da se sa njim rukuju. To iznenadi musafira. Njegovo iznenađenje pri-mijeti Osman i uz osmijeh ga ohrabri:
– Ne boj se, rekao sam im da si iz Bosne i zato žele da te mahsuzile selame.
Prijatno iznenađen Hamza se zahvali na toplom dočeku, pa se obrati Osmanu.
– Govorite bosanski, živite u Turskoj, a kažete da smo zemljaci. Imaš ime moga rahmetli brata, hoćete li mi to objasniti?
– Hoću! Po narodnosti sam Bošnjak, a po državnosti Turčin, islamske vjeroispovijesti. Moji preci potiču iz Bosne i Sandžaka. Nosili su prezime Kačari, a kada su učinili hidžru, prozvaše ih Kaj.
– To znači… vi se sada prezivate Kaj.
– Da… sad se prezivam Kaj – potvrdi Osman i poče priču – vi znate, nakon što je Austro-Ugarska monarhija 1878. godine okupirala Bosnu i Hercegovinu kao i San-džak sa Osmanlijama, koji su se povlačili, krenuli su i mnogi Bošnjaci.
– O tome sam učio u školi – tiho će Hamza, dajući mu išaret, da mu je zla sudbina mnogih bošnjačkih porodica poznata.
– Znam da znate, ali vam želim reći dio historije svoje porodice, koja se prenosi sa koljena na koljeno, da se ne zaboravi. Moj djed je iz Sandžaka, a bio je imam u jed-nom džematu, u Bosanskoj Krajini i tu upoznao moju nenu. Austrougarska soldateska nadirala je i osvajala dio po dio naše domovine. Tako su bez većeg otpora, prodrli do dolina Lima koju je branio daidža moje pramajke, muftija Šem-sokadić, koji je bio poznat u odbrani Bosne. Za njega je čuo i Ferdinand u Beču. Pošto nije mogao da slomi otpor brani-laca, pismo piše sultanu da mu pomogne da završe dogovo-reno i moli ga da povuče muftiju Šemsokadića.
– Ne znajući njihove planove, muftija se odaziva na sultanov poziv. U Istanbulu je dočekan uz sve vojne počasti. Lično ga je primio sultan Abdul Hamid II. Pljevljanski muftija Mehmed Vehbi Šemsokadić, za sebe i svoju pratnju dobiva poseban konak, sa redovnom godi-šnjom plaćom. Nikad se više nije vratio u svoje Pljevlje. Ovaj veliki patriota, ali i ratnik, na prevaru je odveden da bi Austro-Ugarska lakše završila odluku Berlinskog kongresa.
Između gutljaja čaja Osman nastavi priču o Bošnja-cima, koji su napravili hidžru u Tursku.
– Ulazak austrougarskih četa u Sandžak počeo je 8. augusta 1879. godine, s tim što su prethodno izgrađeni putevi prema Goraždu i Čajniču. Zauzimanje nekih mjesta išlo je bez problema, uz vidnu suradnju austrougarske i turske vlade. Već 14. septembra 1879. godine Polimlje je bilo zaposjednuto. Sa tim je izvršena odluka koja je donesena u Berlinu, gradu u kojem smo mi na privre-menom radu. Konvencija je izvršena u cijelosti ali je u praksi odstupila skoro od svih tačaka. Konvencija je ipak, makar i formalno, omogućila održavanje jedinstva Boš-njaka na cijelom njihovom etničkom prostoru; od Kosovske Mitrovice na istoku do Une i Save na sjeverozapadu. Ovo sam čuo od svoga djeda, koji mi je dao u amanet da prenesem budućim generacijama. Da se zna, da su Bošnjaci čestiti, i da znaju ko su i da vole svoju Bosnu, za koju su se dostojanstveno borili. Odlaskom uleme i branilaca, na razne načine i ostali se kolebaju, uz razmišljanje da učine hidžru. Tako su i moji preci, koji su bili; begovi, age, zanatlije i trgovci, činili hidžru u Tursku. Njihov put, od rodne grude, do nove zemlje, bio je težak. Dolaskom u novu sredinu, morali su se svega odreći. Od muhadžira, tražilo se da se odreknu svoga imena i prezimena, jezika i kulture. Od stotine hiljada, manji broj se uspio izboriti i sačuvati svoj identitet. U mome mjestu, postoje imena sela i mahala, nazvanih po imenima mjesta iz kojih su oni došli. Sačuvali su svoju kulturu i bosanski jezik kojeg govore u kući i svo-jim džematima. Većina muhadžira se pokajala što su na-pustili Bosnu. Nisu se mogli uklopiti u novoj sredini, zbog have i ostalih belaja, koji su ih pratili. Nekoliko hiljada se vratilo u svoj rodni kraj. To bi učinili i moji, ali su se nadali pomoći od daidže koji se dobro snašao u hidžri.
Slušajući „turkišbošnju“, Hamza se sjeti priča sa sijela, koje je slušao kao dijete i što je pročitao od turskog putopisca Evlije Čelebije i bosanskog akademika Muha-meda Filipovića, poželi da kaže Osmanu, šta zna:
– Bilo je još hrabrih Bošnjaka, koji su branili Bosnu. Hasan-beg Čekić iz Sanskog Mosta 31. jula 1878. godine skoro odbrani Banja Luku. U odbrani Ključa istakao se Husein-beg Filipović kao komandant. Bitka se vodila u Velečevu i Dubočanima. Branila se država koja je već bila prodana. Agresoru koji je već bio pred porazom, pomoć je došla od Bosanske Gradiške. Zatim Hadži Jamaković i Hadži Lojo koji su branili Sarajevo. Jamaković je obješen, a Hadži Lojo protjeran. Hidžru je napravio u Meku, gdje je i umro. Turci, Osmanlije, prodaše nas Austrougarskoj za dva i po miliona funti. Tri stotine hiljada Bošnjaka iselilo se u Tursku, a prostor koji su svojim odlaskom otvorili Bošnjaci popunjen je pravoslavcima koji su došli sa istoka, najviše u Bosansku Krajinu.
Za jedan dan Hamza spozna sudbinu bosanskih muhadžira o kojima se u Bosni malo zna.
– Sad imam sliku Bosne koja je razapeta između Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, preko koje prolaze svi radi svojih interesa – priznade Hamza samom sebi.
Dugo su razgovarali i razmjenjivali iskustva o životu jednog naroda, kojeg više ima u muhadžirluku, nego u Bosni.
Dok su oni privodili razgovor kraju, većina svijeta je napustila salu. Hamza se prvo iznenadi, a njegovo izne-nađenje Osman poprati haberom.
– Odoše na namaz u mesdžid Mevlana.
Nakon molitve dva Bošnjaka se selamiše, bogatiji za jedno poznanstvo i pametniji za obostrano iskustvo.
Ulazći u stan Hamza poželi da posluša radio «Deutsche-walle». Nakon udarne špice voditelj emisije javi se promu-klim glasom:
– Umro je Josip Broz Tito, predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije…
Hamza prvo nije vjerovao svojim ušima, onda se opruži na krevet, jecajući.
– Moram otići do jarana, da vidim je li istina.
Nakon dužeg kucanja Ahmina vrata se otvoriše.
– Šta je, jarane što si tako pokis’o?
– Zar ne znaš?
– Šta bi treb’o znati?
– Jesi li slušao radio?
– Nisam ima već hefta.
– Koliko sam razumio i čuo…
– Šta si čuo i razumio?
– Da je naš Maršal umro.
– Šta, bolan, trabunjaš?
– Danas, u ljubljanskoj bolnici. . .
Riječ, poput oskoruše, u grlu zastade. Neko vrijeme borili su se, da ih tuga ne udavi. Sjećanja naviru, poput suza. Krijući ih jedan od drugoga, slušali su radio. Na svim radio-stanicama, bila je udarna vijest o smrt predsjednika Savezne Republike Jugoslavije Josipa Broza Tita.
Jecajući javi se Hamza:
– Još smo živi, a mislio sam, moj Ahmo, da će sve stati kad naš Maršal umre, pa da ćemo i mi, kao u doba faraona, sa njim, živi biti pokopani u njegovu piramidu ideala. A vidiš, da smo još živi, poput uplakanih sirotana.
– Mislio sam da se cijeli dunjaluk oko njega vrti – uplakano će Ahmo.
Slušajući radio „Deutschewalle“ doznali su informaciju u vezi sahrane. Uplakani voditelj radio emisije za naše radnike na privremenom radu:
– Dragi slušaoci, umro je Maršal, velika tuga nadvila se nad nama. U svim krajevima od Triglava do čevđelije spuštene su zastave na pola koplja. Svi tuguju i spremaju se za sahranu. Naš predsjednik umro je četvrtog maja u Ljubljani, a biće sahranjen na Dedinju. Sa Plavim vozom, sa kojim je kao državnik obišao mnoge države i krajeve naše zemlje, krenut će na svoje zadnje putovanje. Na sahranu će doći mnogi državnici, predsjednici, kraljevi, prinčevi…
Slušajući radio kroz suze će Ahmo:
– Da imam godišnji i ja bih otišao na sahranu.
– Sviju nas to čeka. Smrt je jedina pravda od koje se ne može pobjeći – tješio je Hamza svoga kolegu, sjećajući se svega onoga o čemu se šaputalo.
Sjetio se i onih koji su bili osuđivani po direktivi Udbe. Vidi i svoga rahmetli brata, čija pogibija još nije razjašnjena. Njegov babo je robovao, o odluci Narodnog odbora, nije imao dovoljno žita da preda u Odbor. Morao je iz šume izvući stotinu kubika drveta, izvaditi iz majdana deset tovara kamena, za prugu pedeset pragova istesati. Mome puncu ispala Maršalova slika, dok je stavljao na zid Zadružnog doma. Za tu svoju nespretnost, dobio je tri mjeseca prevaspitanja u „Željazari“ gdje je radio na visokoj peći. Kazne bi nekad na licu mjesta naplaćivali pozorni milicioneri. Zbog psovke i uvrede Maršala plaćala se kazna u visini dnevnice zidara, a za uvredu njegove drugarice Jovanke, kazna u visini dnevnice irgeta. Tako su milicajci, štitili ugled Maršala, a želeći da preko svoje redovne plaće, zarade od naplate kazne. Više su voljeli da to bude kazna u visini zidarske dnevnice, koju prestupnik reda i mira, sam stavi u šapku, dok je milicioner drži ispod miške.
Sjetio se i one diskusije, između dva pacijenta, kad je bio kod doktora: „Uskoro će proći vrijeme titoista!“
Ne može se gladan ni tugovati. Glad opomenu Hamzu da je vrijeme obroku, pa predloži jaranu da odu nešto pojesti.
– Nema potrebe, skuhao sam grah. Donio sam ga od kuće, pa kad se poželim, skuham ga po majčinom receptu. Ako želiš da probaš…
– Kako da ne i narodna izreka kaže: „Svem hvala, grah je hrana“.
Jedući prve zalogaje, zadovoljno je hvalio kolegu. Držeći kašiku u ruci, sjeti se jedne kašike, koja mu ostala u sjećanju. Tu priču nije mogao da prešuti pred Ahmom.
– Kao dijete, vidio sam da u kući, među drvenim kašikama, postoji i jedna metalna. Bio sam sretan kad bih uspio da je prvi ugrabim, jedući sa njom, osjećao sam se velikim. Drška je bila ukrašena, a sprijeda vidno istrošena od upotrebe. Ponekad sam se pitao od kud samo jedna metalna kašika u kući, pa bih upitao majku kad i gdje je kupljena. Ona bi mi rekla da sam još mali i da će mi reći kad odrastem. Kad sam već bio zaboravio na ovo pitanje, za ramazan dobio sam odgovor. Uoči «Lejletu-l-kadra» moji su imali adet da naprave iftar na kojega su pozivali sve džematlije. U toku iftara jedan komšija se prijatno izne-nadio kad je vidio tu kašiku.
Nostalgično uzdahnu – zar je još čuvate?
– Čuvam, je na mojoj sofri – odgovori mu Ibrahim.
Držeći kašiku, komšija suzu pusti. Brišući suze, u prošlost se vrati – njegove hedije su nas spasile, kad su bile gladne godine.
Poslije iftara molio sam majku da mi nahrani znatiželju.
– Eh, moj sine, ovo što ću ti kazati, neka za tebe bude pouka i da znaš koliko vrijedi kašika kad je nemaš – u mislima majka se u prošlost vrati – za vrijeme rata, neka bradata vojska, napala je selo i pokupila sve muškinje koje su zatekli na spavanju, među njima bio je brat našega komšije. Neke su pobili gore iznad sela, a neke su odvezli, samo Bog dželle šanuhu, zna gdje. Nakon rata, ko je preživio, taj se i vratio. Jedni druge smo tražili, živi su mrtve pronašli u jami, dostojno im dženazu klanjali. Jednog dana stiže haber o komšijskom bratu da je živ. Javio se iz neke strane zemlje. Slao pakete iz Italije i Australije preko neke vojne misije. U njima je bila hrana i odjeća, a u jed-nom od paketa dobili su deset ovakvih kašika. Ovu kašiku tvoj babo dobio je od komšije koji nije imao da plati za oranje.
– To je bila priča koju sam dugo čekao da čujem. Moj rođo, cijeli dan babo je orao za jednu kašiku.
– Šta ćeš, takav vakat bio – dobaci rođo, pa nastavi – kažu da je nekad na sofri bila samo jedna i to drvena kašika. Kad čeljad sjedne za sofru, na kojoj je bila nafaka za taj obrok, kašika bi išla od ruke do ruke tako da bi svako čelja-de dobilo isti broj zalogaja. To je bila sloga jer se dijelilo ono što se imalo. To je bila demokracija.
– Eto, naši stari su imali drvene, poneku i metalnu. Radničkoj klasi, komunisti su obećali zlatne. Tom parolom dizao se moral gladnim masama, koje su sanjale da se dočepaju koje obećane kašike, kao onomad kad sam ja uspijevao dograbiti metalnu. Znaš li ti, Ahmo, šta se najviše otuđivalo u vojsci, na radnim akcijama u novoformiranim Zadrugama i Organizacijama udruženoga rada?
– Ne znam, šta!?
– Svi su vjerovali u parolu o zlatnim kašikama i zato su prisvajali metalne, nadajući se da će jednog dana po direktivi Komunističke partije, postati zlatne. Tih godina, na partijskim sastancima, vođene su polemike i upućivane drugarske kritike zbog otuđenja društvene imovine, kašika. Neke drugove izbacili su iz Partije, a neki su i zatvora zaglavili, zato što su kašiku ukrali. Nismo doživjeli zlatne kašike, a Maršal je umro. Šta nas u budućnosti čeka, sam Bog dželle šanuhu, zna – prisjećao se Hamza tog vakta i zemana, jedući zadnje zalogaje graha.
Neočekivano na vratima se začu kucanje. Ustade domaćin i prijatno se iznenadi kad vidje gazdaricu Mirjam-Azru sa buketom crvenih karanfila.
– Čula sam na radiju i došla sam da vidim je li to istina?
– Istina je – obojica potvrdiše.
– Znam da vam je teško. Vi ste znali cijeniti svoga predsjednika.
– Hvala vam, vaše riječi su mehlem na našu bolnu ranu – kroz suze se zahvališe gastarbajteri – bujrum na kahvu.
Ulazeći gazdarica im uruči buket crvenih karanfila. Koristeći iskustvo, stečeno prilikom dočeka i ispraćaja štafete, aranžiraše cvijeće i vazu staviše na prozor, sa kojega se vidio Berlinski zid i na njemu mrtva straža. Neko vrijeme gledali su u crvene cvjetove, simbole komunizma i proleterijata. Svaki za sebe slagao je cvjetove Titovim stazama revolucije.
U sobi je zavladao muk, čaša žuči se prelila, a ra-njena duša proplakala. Završen je jedan dio života, sa dubokom brazdom, koja je izorana plugom socijalizma, a zasijana sjemenom bratstva i jedinstva.
– Nemojte tugovati, dešavaju se nesreće u kojima osim odrasli i djeca ginu – tješeći svoje postanare, gazdarica poželi da im bol ublaži- ispričat ću vam šta se desilo, tokom proslave Prvoga maja na Kreuzberg u parku na zapadnoj strani kanala. Okupilo se mnoštvo gastarbajtera da proslave Praznik rada. Na gradskom kupalištu sunce je izmamilo kupače. Ni djeca nisu mogla da odole, među kojima je bilo dijete mojih podstanara iz Ankare. U jednom momentu dijete se počelo gušiti. Ljudi ruke podigoše i u čudu povi-kaše: „Eno dijete se guši!“
– Nekoliko kupača krenuše da davljenika spase. Sa Istočne strane puške se podigoše i rafali odjeknuše. Spasi-oce opomenuše, da se vrate. Dijete u neznanju, boreći se za život, prešlo na Istočnu stranu kanala. Utopljenik je tonuo i ponovo iz vode ruku pružao, spasilačku ruku tražio. Mole spasioci sa zapada, da spase utopljenika ali ne da straža sa istoka. Sa obje obale gledali su kako voda mlado tijelo ubija, a politika ne dozvoljava da se spasi.
Dijete je potonulo na dno kanala. Utopljenik izazva političku krizu na Berlinskom zidu. Dok se raspravlja i dogovara, dječje tijelo još je na dnu kanala. Tužni roditelji ne razumiju kako se može tako hladno robovati nekom suludom zakonu, kojeg su političari nametnuli ljudima – sa tugom gazdarica završi priču.
(nastavice se…)
Add comment