Prijedorska Radost

Prijedorčanka, pod Fejsbuk imenom Radost Stroynik, u subotu će u svom stanu "premijerno" u RS prikazati film Andželine Džoli "U zemlji krvi i meda".

Odlukom direktora banjalučkog Multipleksa Palas i distributera filma "U zemlji krvi i meda" za RS Vladimira Ljevara, rediteljski prvenac Džolijeve neće se prikazivati u Banjaluci. Ljevar je tu odluku opravdao nedovoljnom zainteresovanošću građana u tom gradu.

Pedesetak kilometara od Banjaluke, u Prijedoru, film će, međutim, ipak biti prikazan, uprkos političkim pritiscima i bojkotima velikog broja političara i udruženja u RS.

Jedna devojka iz ovog mesta odlučila je da ilegalno skine film sa interneta i prikaže ga u svom domu svima onima koji žele da ga pogledaju.

Tragom ove priče uspeo sam kontaktirati Prijedorčanku pod konspirativno-subverzivnim imenom Radost Stroynik i napraviti intervju sa njom. Hrabrost i lucidnost njene ideje da samoinicijativno prikazuje film, koji je omražen u Banja Luci, odjeknula je po celom ex jugoslovenskom prostoru… Ono što radi Prijedorčanka Radost Stroynik je svetlo u tami mračne nacionalističke svesti kao i nada da nije sve izgubljeno. Nadam se da moj grad Prijedor neće ostati upamćen samo po zlu i progonima iz rata… Na tome predano radi Radost Stroynik! Nadam se da je ona glasnik nove generacije koju neće moći prevariti nacionalističkom propagandom. Nadam se da će tu generaciju zvati Radost. Nadam se, ali se ne mogu osloboditi strepnje…

 Vi ste odlučili da novi film Anđeline Džoli, koji je zabranjen u RS, prikažete u svom stanu. Zašto ste to uradili? Da li je to samo zbog želje da film bude prikazan ili imate neke «skrivene» namere?

Nemam nikakve skrivene namjere. Dosadile su mi ove režimske, namještene hajke na sve i svja i dosadilo mi je da mi neobrazovani i polupismeni ljudi stalno govore šta smijem da gledam, da čitam, gdje da idem itd.

Šta vi mislite o filmu U zemlji krvi i meda? Samo snimanje filma je pratilo mnogo problema zbog specifične ratne tematike, a sada, kako vidimo, i prikazivanje ovog filma izazvalo je burne reakcije, osobito u RS. Zašto je to tako? Kako ste vi doživeli ovaj film?

Nisam ga još pogledala. Lično mislim da je teško snimiti dobar film o proteklom ratu ali je sigurno izazov snimiti onaj koji će se svima svidjeti. Samo snimanje su na početku iznapadale najviše Majke Srebrenice i “bošnjačka strana”. Tek poslije film je postao srpski neprijatelj broj jedan. U RS sve što ne treba izaziva burne reakcije. Neće izazvati burne reakcije to što je premijer slao sms poruke direktoru Razvojne banke i “pregovarao” o kreditima, ili to što smo gotovo deceniju čekali autoput basnoslovne cijene koji isto ne služi ničemu jer ne vodi nigdje. Andjelinin film je samo jedan od instrumenata kojima vlast odvraća pažnju naroda od gorućih problema a sve tobož uslijed brige za Republiku Srpsku, onu za koju rijetko ko od njih uopšte da se borio u ratu.

Da li mislite da ćete imati problema u Prijedoru zbog prikazivanja filma? Da li se plašite odgovora ekstremista koji će ovo razumeti kao provokaciju?

Plašim se, naravno. A pogrešno je misliti da oni išta “razumiju”. Ta funkcija je kod njih stala negdje u razvoju prije par hiljada godina. Zato se i ne pojavljuju niti nastupaju individualno, samo u hordama. Zato i ne misle svojom glavom nego im stalno neko nešto može narediti i reći. Oni bi sutra pojeli svi po kilu govana tačno u pola 12 samo da “vođe” to od njih zatraže preko TV-a.

Vaša akcija je imala dobar odjek. Da li mislite da će i u drugim gradovima RS ljudi spontano organizovati prikazivanje filma?

Već su počeli. Planira se prikazivanje u Banjoj Luci i u nekim manjim gradovima.

Imate li nameru da svoju akciju podignete na viši nivo i eventualno pokušate da obesmislite sramnu zabranu filma?

Za sada ne, sama nemam niti kapaciteta. I taj stan u kom ćemo ga prikazivati može da primi maksimalno 20 posjetilaca/posjetiteljki. No ako se do tada javi ko zainteresovan za kako kažete “podignemo sve na viši nivo” onda ću sigurno biti tu da se priključim. Jer poenta nije u filmu, on može biti i dobar i loš i šta ti ja znam, ali svako ima pravo da ga gleda ako hoće.

Srpski glumac Dragan Bjelogrlić je ocenio film kao jeftinu propagandu. Da li doista ima takvih elemenata u samom filmu? Kako ocenjujete sam film? Da li kvalitet filma može da izdrži i isprati tematiku kojom se bavi?

Njegova izjava je često uzimana kao eto primjer i dokaz da film ne valja. Kao prvo pogledao ga je samo pola. Kao drugo, mislim izvinite ali Bjelogrlić je imao priliku da vidi film i iskoristio ju je. To što mu se nije dopao jest njegova lična stvar i on sigurno ima pravo na nju. Jedino me nervira što su njegove ocjene sad odjednom relevantne a do skora rijetko ko u RS da je uopšte izgovarao njegovo ime bez bijesa jer Bjelogrlić simpatiše Jovana Divjaka. Narod ima kratku pamet a diktatura u RS to vješto iskorištava da manipuliše i manipuliše.

Prijedor je grad koji je preživeo strašnu ratnu traumu. Da li prikazivanje filma može uticati na preboljevanje ratne prošlosti? Naivno je verovati da jedan film može nešto promeniti, ali ovaj film očigledno je pokrenuo svest/savest o ratnim zločinima u BiH. Da li ima šanse da se pokrene neka ozbiljna debata – u vezi sa ratnim zločinima –  u Prijedoru povodom filma?

Teško. Prijedor ima zasebnu političku i malo goru kulturnu situaciju. No suživot u Prijedor, kad su u pitanju tri nacionalnosti koje u njemu žive, napredovao je u odnosu na ostale gradove u RS. Dijalog o ratnim zbivanjima, proces pomirenja i inače razrada i bilo kakva rasprava o nekim uzrocima i uzročnicima ne postoji. Bar ne na mjestu gdje bi trebalo a to je između bivših zaraćenih strana. Duboko sam ubijeđena da i u Prijedoru i u RS se svi jednostavno nadaju da će i preostali nesrpski građani polako ili da odumru ili da napuste grad u narednih pedesetak godina. Proces nacionalne homogenizacije u svim dijelovima BiH je neminovan i polako ide svom kraju.

Debatu je teško uopšte pokrenuti i zbog toga jer su “vođe” uspjele u svom projektu manipulacije započetom devedesetih: krivica je postala kolektivna i narod, sve i da hoće i sve i kad to u nekim zasebnim situacijama i sami pojedinci tvrde, narod osjeća krivicu rata kao sopstvenu. Pravi zločinci, ratni profiteri, preprodavači ljudima, cigaretama i benzinom su se izvukli. I ne samo to, još uvijek nas tlače.

(Zlatko Jelisavac, tacno.net)