“Hamza gastarbajter” (103-105)

Vratio se Mustafa od kuće i mahsuzile svrati kod Hamze da mu se zahvali za uslugu.

– Hvalio se Emir da si ga lijepo ugostio.

– Bila mi je čast, ugostiti onakvog insana, koji je nas pozvao za Bajram kod sebe u Achen.

– Već odavno imam nijet da odem i da vidim njihov džemat – potom Hamzu podsjeti – prodajem Forda pa, ako si mušterija, bujrum.

– Mušterija jesam. Koliko bi tražio?

– Odvest ćemo ga na procjenu, pa šta oni kažu.

 – U redu, pristajem na tvoju ponudu.

– Jeste li pazarili? – samo što je ušao Ahmo upita.

– Jesmo – radosno će kupac pa predloži – vodim vas na večeru u “Sarajevo“ kod našega zemljaka, da ujedno isprobam šta sam kupio.

Ulaskom u restoran  iznenadi ih gromko navijanje.

– Bravo, bravo Bosanac! Jači si od njega! Jugosla-vija! Jugoslavija! – orilo se kafanom.

Na televiziji prijenos boks meča za profesionalnog prvaka Evrope u superverter kategoriji. Novo pristigli uspjeli su vidjeti zadnju rundu. Gong je označio kraj. Sportski komentator sa ushićenjem je govorio:

       – Marijan Beneš postaje prvak Evrope u superverter  kategoriji, pobjedivši Francuza Koena Silvera u svojoj šeher Banja Luci. Nakon osvajanja olimpijskog zlata i pro-fesionalnog prvaka Evrope, Marijan Beneš postao je najveći bosanski, a uz Matu Parlova koji je olimpijski pobjednik i profesionalni  prvak Svijeta u poluteškoj kategoriji, i jugoslavenski bokser.

Dok su proslavljali Benešovu pobjedu, goste iznenadi novi konobar.

– Gdje je Hamdija? – neko upita.

– Promijenio zanimanje – servirajući piće novi konobar obrati se gostima koji su diskutovali o utiscima o boksu i prvoj Hamzinoj vožnji.

– Nemoj se sikirati – javi se Mustafa, i kroz smijeh nastavi – svi smo mi imali strah, polahko ćeš dobiti rutinu. Koliko sam ja puta pogriješio i kazni se naplaćao. Kad zalutam pozovem taksistu, da me vrati kući.

– U pravu si – sramežljivo se javi Ahmo – svi krijemo svoje greške, želeći da budemo najbolji u vožnji. Evo, ja sam dobio kaznu, zbog pogrešnoga parkiranja.

– Sve je dobro dok se kazne mogu platiti – dobaci stari šofer Mustafa – hvala Hamza na večeri, i da te sreća prati u tvom prvom autu.

– Hvala vam na čestitkama. Eh, da je ovdje moj imam, Arif efendija, pa da mi prouči dovu za hairli vožnju – pomisli Hamza pa hrabreći sebe – neka proučiću i sam, ono što znam.

– U pravu je Mustafa kad kaže: „Sve je dobro dok se saobraćajni prekršaj može platit“, – potvrdi Ahmo pa nastavi – nažalost, to nije mogao Mađar. Danas na poslu, čuo sam za nesreću. Kupio mladić auto, pošao kući da se ženi i poginu u Subotici, nekoliko kilometara od svoje kuće. Tokom posla podučavao sam ga na strugu. Tako sam doznao dio njegovog života. Dijete je iz miješanog braka, majka Njemica a otac Mađar rođen u Vojvodini. Kao vojnik JNA služio je u auto jedinici. Kad je kupovao auto ja sam mu uzajmio para. Nakon isteka godišnjeg, nije se pojavio na poslu a danas je došao poslovođa i reče da je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Mrtva glava ne vraća duga, halal mu bilo. Razmišljao  sam o Mađaru, dok su kupili njegove stvari, koje su ostale u ormaru: radno odijelo, rukavice, cipele, ogledalo sa slikom njegove djevojke, razglednica, njegovog rodnog grada, Subotice. U njegov ormar novi radnik, stavljao je svoje stvari, ne znajući o insanu čije je stvari, bacio u smeće. Nisam htio da kvarim merak, već samo da vam kažem o Mađarevoj sudbini.

Nakon ove priče, radnici na privremenom radu, napustili su restoran «Sarajevo», koliko siti, toliko  i tužni.

Uzimajući poštu Hamza primijeti jednu kovertu s nepoznatim rukopisom i pečatom njegovog grada. Zagledao je pismo sa svih strana, otvarajući ga  pitao je  samoga sebe – ko se to mene sjetio, a da mu ne znam rukopis? Otvori koverat i poče čitati.

«Zdravo, dragi druže, evo želim da ti se javim i upitam za zdravlje. Nadam se da si dobro i da se nećeš ljutiti što ti pišem. Dugo sam tražio tvoju adresu i uz pomoć našega poštara Vice dozna. Čujem, da si i kuću napravio, na onom mjestu gdje smo igrali lopte. Sjećam se, da je ekipa u kojoj si ti igrao, uvijek pobjeđivala. Bila mi je čast igrati s tobom u istom timu.

Možda se pitaš, što ti ovo pišem. Ti znaš, da ja imam mlađeg brata Žigu, mislio sam da ga ti povučeš. Ovdje mi pravi belaj, više me sramota urgirati kod prijatelja. Možda znaš, da nam je u čaršiji navraćao Tito kad je išao na otvaranje spomenika palim borcima na Kozari. Još jednom te molim, da mi povučeš brata. Svako dobro želi ti tvoj školski.“

Nakon što pročita pismo, poželi da ga pokaže Ahmi. Kako nanijeti, tako i uradi, i brzo se nađe kod jarana. S vrata uzviknu:

– Evo… dobih pismo od školskog!

– Je l’ to onaj što radi u općini?

– Jeste, on je.

– Pa, šta hoće?

– Da mu zaposlim brata.

– Što ga nije on zaposlio?

– Zapošljavao je on njega u mnoge SOURE i OUR-e, ali nije mogao dugo ostati, ni na jednom radnom mjestu. Izgleda da im je zamirisala marka.

– Kako je doznao adresu?

– Od našega poštara, Vice.

– Pretpostavljao sam, šta ti poštari rade? Znaš šta se desilo, mome dajdžiću, onome što radi  u Austriji, negdje u okolici Beča? Pri kupovini zemlje dogovorio se sa vlasnikom da mu pare pošalje poštom. Tako je i uradio. Nakon nekoliko dana, poštar donese pare i sve je bilo u redu. Iste noći, na vrata mu je zakucao maskirani lopov, sa pištoljem u ruci tražeći svotu novca, koju je poštar donio. Domaćin u strahu iznese traženu svotu da je preda napadaču. U tome momentu nešto mu je sinulo, došla mu je neka hrabrost i snaga. Skočio je na maskiranog i savladao ga. Kad mu je skinuo masku, imao je šta i vidjeti. Bio je to poštar koji mu je donio novac! Tako je otkriven fantom koji je sijao strah i na taj način pljačkao kuće onih koji su na privremenom radu.

– Ma, šta kažeš, ja mislio ovih dana, preko pošte poslati svojima da kupe traktor!?
– Pošalji, ali neka pripaze. Možeš to uraditi preko bilo koje banke: Privredna banka Sarajevo, Ljubljanska banka, Jugobanka… Otvoriš konto i rahat si. U Ljubljanskoj imam  za deviznu štednju, punomoć sam napravio babi, pa kad im zatreba, mogu podići.

– U pravu si Ahmo, morat ću i ja otvoriti devizni račun. Lakše je i ovo crkavice sačuvati.

– Šta si odlučio javiti školskom?

– Ne znam… o tome razmišljam.

           – Razgovarao sam sa Martinom, neki dan sam ga vidio. Dolazio na «zid», na godišnjicu, stavlj’o cvijeće. Pitao sam ga za turističku vizu za jednu grupu. Obećao mi je javiti, a rek’o mi je da prikupim dokumentaciju od kandidata. Jednu bi mogli poslati Žigi.

– Dobro bi bilo, javit ću mu, da pošalje kopije pasoša. Već sam obavijestio trojicu poznanika da pošalju dokumentaciju. Trebam zaposliti šuru i komšiju, molili su me da im pošaljem garanciju.

– Kad zaposlimo ove i oni su na redu, za to se nemoj brinuti. Sad imamo našeg Martina koji će nam pomagati – značajno Ahmo potvrdi prijateljstvo sa Nijemcem.

***
U večernjim satima rado su slušali radio Deut- schewahle i emisiju «Za naše radnike na privremenom radu u inostranstvu». U večerašnjem sportskom bloku bila je udarna vijest da je Rukometni klub Borac Banja Luka osvojio naslov prvaka Evrope. Jugoslavenski reprezen-tativac Abaz Arslanagić, olimpijski pobjednik, proglašen je najboljim  golmanom  turnira, sa svojim suigračima donio je pokal Evropskog prvaka na obale Vrbasa, u šeher Banja Luku. Banjalučani su sa ovacijama i pjesmom dočekali svoje zlatne rukometaše.

***
U poštanskom sandučetu Hamza zateče pismo od Emine, koje otvori i u hodniku poče čitati:

„Selam, dragi moj Hamza! Hvala Bogu, mi smo dobro i tebi želimo sve najbolje. Djeca slušaju, idu u školu i očekuju tvoj dolazak sa hedijama, koje su naručili da im doneseš za Bajram. I ove godine naš sin Kerim izabran je za najboljeg sportistu u čaršiji. U zadnjem pismu mi pišeš da bi volio da ja dođem. Neki dan bila sam kod Ahmince, pričali smo o vašim željama. Vaše želje, naše su obaveze ali vi morate znati, da mi imamo djecu koju je teško ostaviti, uz sve druge obaveze kuće. Uz sve to morali bi puno toga promijeniti u načinu života ali ja to ne želim. Ne želim se otkriti, kosu odsjeći i kao snaša se oblačiti. Kad bi to uradila, svi bi mi zamjerili, i tvoji i moji, a o čaršiji da ne govorim. Meni je žao, ali ne želim da se o meni priča kako sam prva skinula dimije i šamiju, odsjekla pletenice i stavila trajnu. Pasoš nisam ganjala, a niti sam se slikala. Djeca te mole da im doneseš gramofon i televiziju. Dragi moj Hamza, bilo bi dobro da nam dođeš češće. Jednom-dvaput godišnje je malo, dođi  dok su ti roditelji živi, da te djeca ne zaborave. Poselami kolegu i reci mu, da je njegova Ahminca istog mišljenja. Ne želi da ostavi djecu, svekra ni svekrvu. Čuvaj se i dođi nam češće, svi te volimo.

Tvoja Emina.“

Nakon čitanja pisma Hamza dugo nije mogao zaspati, tek u neko doba, umor mu prekinu misli i on utoni u san.

U dogovoreno vrijeme Ahmo je čekao kolegu kraj plakata koji je najavljivao pjevače iz Jugoslavije. Nakon što se jaran pojavi ovaj ga izruži.

– Dobro, Hamza, dokle ću da čekam?

– Halali, što kasnim.

          – Evo, kupio sam karte. Požurimo dok ima mjesta.

Sala, uređena za balkanske zabave. Iznad orkestra vise tri zastave: trobojka sa petokrakom, kraj nje njemačka zastava, crno-žuto-crvena, i republike West Berlin, bijelo-crvena na kojoj stoji  medvjed. Dva prijatelja idući između stolova, čuli su da ih poznati glas zove:

– Ahmo, Hamza, bujrum, kod nas imate mjesta.

Nakon pozdrava, zadovoljno sjedoše za sto na kojem je već bilo servirano piće.

– Ne brinite, ništa niste propustili, pjevači još nisu stigli – javi se Mustafa pa nastavi – vidi, kako su uredili salu kao da sam u nekom Omladinskom domu.

– Ovo me podsjeća na prve igranke u mome selu- nostalgično javi se Boro – još da je koja gajba „nektara“ i boca šljive, eto ti seoske igranke.

Sala se punila. Poznanici, prijatelji i radne kolege međusobno se časte. Iako u istom gradu, ne vide se često. U neko doba, javi se voditelj programa.

– Drugarice i drugovi, dragi gosti, donosimo vam dio domovine u riječi, muzici i pjesmi. Večeras samo za vas, pjevat će naše zvijezde muzičke estrade: Zekerijah čezić, Himzo Polovina, Zaim Imamović, Safet Isović, Kemal Monteno, Toma Zdravković, Izeta Beba Selimović, Nada Mamula, Lepa Lukić i Džemal Malovčić.

 Večeras ćemo se sjetiti i naših poznati muzički zvijezda; Zilhe Bajraktarević i njene sestre Mirsade Bajra-ktarević koje su poginule u saobrćajnoj nesreći. 

Nakon najave pjevača, salom se prolomiše poznati zvuci pjesme. Na bini su se smjenjivali pjevači. Cijela sala istu pjesmu pjeva, a veselo kolo isplelo se oko stolova. Pjesme su se naručivale po želji, a u njima se iskazivala ljubav, čežnja, bol, nostalgija, patriotizam.

Oni koji su zaboravili norme etike, obilaze stolove ne bi li izmamili koju marku ili čašu pića. Ispružena ruka dobije nešto, a biva i odbijena utjehom, gnjevom i prekorom.

– Kockaš, piješ i rospijama udovoljavaš. Dao sam ti u „Sofiji“ i još mi nisi vratio!

– Nisam imao sreće na karti – promukli glas od pića odgovora i obećava – vratiću iduće plate, osjećam, doći će i moja prava karta.

– To su samo puste kockareve želje, zaboravio si svoju porodicu. Nisi ih vidio već četiri godine, niti si im poslao koju marku. Potonuo si, nije te stid, naroda niti se bojiš Boga. Mati ti je umrla, na sa’ranu nisi otišao.

– Bre, šta te briga za mojom majkom i djecom – gubeći se u masi, kroz zube ,promrsi komšija, komšiji.

– Vidite što se dešava s nekim našim – čuo se komentar između stolova – dolaskom u tuđinu izgube se u vremenu i prostoru. Kad zarade nešto para, zaborave oca, majku, pa i svoju djecu.

Tokom programa voditelj je govorio o nastupima naših ostalih pjevača .

– Naš sljedeći nastup, održat će se u Münchenu za Dan mladosti. Osim naše omladine koja će doći iz domo-vine, da sletom uveličaju svoj praznik, nastupiće  naši om-ladinci, mlade zvjezde: Šaban Šaulić, Halid Bešlić, Hanka Paldum, Halid Muslimović, Šerif Konjević,  Kemal Malov-čić, Zdravko Čolić i  sarajevska grupa Bjelo Dugme…

U veseloj atmosferi gastarbajteri su se provodili. Neki su za stolom i zoru dočekali.