.jpg)
svabo
Dan za dan, polako deveramo ovaj prvi mjesec u godini… Uglavnom su to vec ustaljene seme, rituali, od prve jutarnje kafe, u nekom od lokala koji i dalje rade iako je trenutno na ulici vise kuconje nego raje, do sumraka, kada se zacahurimo poput gorstaka u svojim domovima…
I vec smo navikli na ovo vrijeme, zadnjih desetak godina zivimo tako, vjerujuci da je “zivot” samo u sezoni, koja je iz godinu u godinu sve kraca i slabija… Malo nas je da se pokrenemo, organizujemo, nemocni da se nosimo sa izazovima vremena u kojem zivimo, primjer smo genocida i mozemo danas poceti proucavati sta se to desi sa narodom nad kojim se sprovede genocid, sta se desi sa narodom kada se raseli, istrgne od matice, kada se potrga drustveno tkivo, pobije elita i intelekt…
U ratu sam se uvjerio da patriotizam i intiligencija ne idu skupa, i malo se intelegentnih ljudi odlucilo da uzme pusku i da se bori za opstanak drzave i opstanak svoga naroda, doktori su se radije odlucivali cistiti kancelarije po evropi, nego lijeciti ranjene po Bosni, ucitelji, novinari, elita…
Znali su da je znanje uvijek vrijedno i da ce nakon, kad sve izgrmi i protutnji opet biti potreba za takvim profilima, pucanje tada nece vise biti zanimljivo…
U ratu sam se opet uvjerio da je intelegencija nesto drugo, da se znas snaci kad te ospu granatama ili kad u spavaoni neko podriguje i prdi… Da je zivot u stvari nesto sasvim drugo od onoga sto su me ucili u skoli…
Ne mislim da sam nesto posebno intiligentan, niti zelim da djelim neke filozofske lekcije, al osjecam potrebu da dam neko svoje vidjedjenje eliticida i njegovog rezultata, naseg krivog srastanja ili kalemljenja insana…
U ratu sam, igrom nesretnih okonosti poceo da snimam kamerom i budem neka vrsta ratnog reportera 17. VKBBr, prosao sam neke brze obuke za snimatelja u ITC-Zenica i tako se poceo baviti propagandom,…,
Prebacen sam u Sektror za Moral i radio zajedno u ekipi sa jednim fotografom i jednim novinarom… Naravno i oni su prosli “ubrzanu” obuku, od pucanja iz RPG-a do mjenjanja filma u foto-aparatu i tako dobili nove “funkcije” u brigadi..
Fotograf je bio nas Dalen, sa kojim sam odrastao od djetinstva, skole, logora, rata…, novinar je bio Edin Ramulic, s kojim sam vec odavno postao brat po oruzju i prosao neke akcije, koje ne bih navodio ovom prilikom….
Nakon rata, nekako po inerciji, i naravno uz veliki doprinos Refika Hodzica i tadasnjeg ratnog predsjednistva Opstine Prijedor, Edin i ja smo bili jedni od pokretaca press centra, buduceg IPC-Patrija, odnosno Slobodnog radia Prijedor, i Prijedorskog Ogledala…
Sjecam se da smo meli srpski stan u jednoj od dvije male stambene zgrade u Palanci, puni entuzijazma, patriotizma… i drugih nekih vrijednosti, koje je danas i glupo nabrajati, jer to danas vise nije in, *ebes drzavu, *ebes budale, pa bolje je biti “nasmijan” na bazenu, a kasnije pricati o elitocidu…, i kada smo podigli Slbodni radio Prijedor, dosli su neki nasi “intelektualci” da nam kazu kako nam danas trebaju obrazovani ljudi, pusku je mogao svako nositi, e jebiga ne moze sada svako i da pise…
I svi smo danas primjer tog elitocida, tog genocida, ili kako se vise uopste to definise, i da li je uopste vise bitno da se definise?
Svi smo zrtve toga, i nikako ne uspjevamo da izadjemo iz tog kompleksa, i ocekujemo da na racun naseg stradanja neko treba da nas situira za cijeli zivot… Najlakse je biti zrtva, sjesti u cosak i reci:”Ne znate vi kako je meni, nemam sta jesti…:(“
Kontam, da bi umjesto obiljezavanja GENOCIDA u Prijedoru, bilo boje da naparvimo kolektivne psiho terapije, da pozovemo profesionalce da nam pomognu da izbacimo iz sebe ovo sto se u nama kompresuje vec dvadeset godina a sto sad polako pocinje da izbija, jer se ne moze vise prikrivati borbom za zivot, poslom, obavezama itd.
Nisam profesionalni novinar, niti sam obrazovan za to, ali eto pisem, pisem i ne smatram da dobar u tome, ali pisem i zbog toga sto ne pisu oni koji bi trebali da pisu…
Kada se pokrenula inicijativa za formiranje Odbora za obiljezavanje 20. godisnjice ukljucio sam se zajedno sa Optimistima2004 u tu inicijativu kako bih dao svoje skromno znanje i nase skromne kapacitete na raspolaganje i dao maksimalan doprinos tome, jer smatram da je ovo bitna godina i da treba da uradimo sve kako bi se istina o nasem stradanju sacuvala, i da je ta istina nesto sto je bitno i zajednicko za sviju nas, ne samo u ocuvanju istine nego i u nasem konacnom konsolidovanju i orkestriranom djelovanju, inace ce se o nama u buducnosti uciti samo u knjigama:”Bio jednom jedan narod, podno Kozarackog kamena…”
Racunao sam na nas sviju, sirom svijeta, na nase magistre, doktore, novinare… Ljude na pozicijama, u Velikim Jabukama i svjetskim gradovima… U neku ruku oni bi trebali da su nosioci inicijative i da pripremaju i rade na tome, strucni su, imaju kontakte…
Ali, zaboravio sam na elitocid koji nam se desio, i da ja uopste ne bih trebao ni pisati ovakve traceve, glumiti nekog novinara sa PTSP-om, sa varom na mozgu i slicno, da u stvari vise i nema elite, nema vise gospode u Sarajevu, oni koji su otisli, kao da su krivo srasli, i ne zele da se bore za nesto svoje… Eto sta se desi sa narodom koji prezivi GENOCID, elitocid…
Da imam neka pametnija posla, mozda vas i ne bih zamarao sa svojim filozofiranjem i analiziranjem, ali neki nedavni komentari su me naveli da ovako “pustim mozak na pasu”…
Plasim se sto sam se ukljucio u ovu inicijativu, jer sam ranjiv na startu, nisam dorastao ovome izazovu, jedino sto me tjesi jeste da ptice ne uce ornotologiju, pa se pravim da sam ptica i da znam sta znaci genocid, elitocit, urbicid itd , znam sta su logori, mucenja, znam sta su masakri, sekundarne i druge masovne grobnice, ali ako ne postignemo JEDINSTVO, i ne izadjemo iz plasta zrtve, uzalud nam je trud sviraci, pa makar bili i prve violine Kozarca i Prijedora…
U ponedeljak 9. januara 2012. godine u Kuci Mira u Kozarcu, odrzan je 13. sastanak odbora za obiljezavanje 20. godisnjice genocida u Prijedoru na koji su bili pozvani politicki predstavnici koji djeluju na nasem prostoru, a na kojom su im predstavljeni dosadasnje aktivnosti odbora kao i planovi za dalje, te dalje diskutovalo na koji nacin bi oni kao i njihove politicke opcije mogli dati ucesca u realizaciji ovoga projekta…
Nadam se da mi necete zamjeriti sto o ovome pisem u “Jutarnjem tracu” i zadnja mi je namjera da ovo svedem na nivo traca, kako se to pojedinima ucinilo, i ja vjerujem da su vec stvari dosta sazrile i da ce se ubrzo Odbor i zvanicno oglasavati sa konkretnim rezultatima, o kojima ja naravno necu danas pisati jer nisam zvanican da o tome pisem…
Ono sto mogu reci, kao “novinar” i urednik kozarac.ba a ujedno i ispred Udruzenja gradjana Optimista2004-Kozarac, jeste da mi je drago da je ovaj sastanak prosao u dobroj atmosveri i da u sustini nema nekih vecih osporavanja u dosadasnjem radu odbora kao i njegovim ciljevima i zeljama da sprovede u narednom periodu… Te da su svi, prvo osobno a onda i sa funkcija koje obavljaju dali podrsku i obecanja da ce dati svoj doprinos i angazman u svemu tome, kao i da su svi saglasni da u ovome projektu nema mjesta politici, pogotovo zbog cinjenice da je izborna godina i samim tim da je kampanja vec uveliko krenula, te da bi zbog toga odbor trebao da ima vodecu ulogu i paziti da ne dodje do politiziranja ovoga projekta, a svakako, svaki dobar potez nasih politicara u podrsci ovoga projekta ce biti prepoznat kod naseg glasackog tijela, sto im je, po mome misljenju i dobra prilika da se pokazu narodu…
Iako je organizovan u cetvrtak, kada zbog pijace, obicno carsija zivne, sastanak predstavnika Opstinskog odbora SDP-a Prijedor sa gradjanima MZ Kozarca nije okupio veliki broj nasih gradjana…
Mozda zbog slabe informiranosti ili zbog same cinjenice da nema potrebe pricati koji su to problemi koji nas pritiscu, jer ako to treba pitati narod, onda ne znam sta oni rade?
Ipak, ne bih osudio pokusaj SDP-a da pokrene gradjane na razmisljanje, kome to ove godine dati glas, jer glasati sigurno trebamo i ne trebamo da se zavaravamo cinjenicom da su svi lopovi, nego trebamo odabrati kojeg cemo to naseg “lopova” podrzati?
Valjda sto ih vise bude, vise cemo imati…, neka moja logika, strucnog politickog analiticara…:)
Toliko ovaj put, mada ne znam ni da sam sta novo rekao, iduci put planiram vise pisati o Optimistima2004, gdje su danas, sta rade i sta planiraju…
Imamo i nova pravila u udruzenju:
Like 😉
Ujedinimo se…
Add comment