svabo.jpg)
Sav život gastarbajtera, sveden je na radno odijelo i pidžamu, ako smognu snage, nakon povratka s posla da je obuku. Jednog dana, vraćajući se s posla Ahmo pokupi poštu, i ulazeći u stan radosno dobaci kolegi.
– Evo, javlja nam se Hasan sa razglednicom iz Švicarske, čestita nam za naše «Sarajevo» koje je postalo prvak Jugoslavije.
– Hvala mu, on prati uspjehe naših klubova. Stavit ću razglednicu na vrata ormara kraj ostalih koje smo dobili od njega iz; Irana, Amerike, Meksika, Indije, Holandije, Francuske, Belgije, Izraela, Indonezije, Italije…
– Evo službenog pisma od gazdarice Mirjam-Azre. Javlja da mogu preuzeti stan i po svome ga renovirati.
– Došlo je vrijeme, moj Hamza, da se rastanemo, da jedan drugom ne smetamo.
– Šta pričaš!? Znam da se šališ, sve ove godine lijepog smo zalogaja skupa pojeli.
– Jesmo vala, Bogu hvala, i zalogaja, i habera i lijepoga vakta – sa sjetom Hamza pohvali jarana – poslije moje majke i hanume najbolje kuhaš, a ja sam najbolji sudopera. Bit ćemo dobre komšije, kao što smo bili dobri cimeri.
– Jakako – podrža ga jaran Ahmo pa se sjeti prošlog vakta – u jednoj kući bila je jedna sofra, za kojom su jeli svi ukućani. Tad je bila prava sloga i znalo se ko je babo. A sad, kad su ga degradirali i od babe tatu napravili, izbacili su i zajedničku sofru.
– Nekad bilo! – dobaci mu jaran pa nastavi – dijele se braća, nerijetko u svađi se razilaze.
– Čija je krivica?
– Ima svačije pomalo, a najviše roditeljske. Ne podijele iza sebe imovinu, niti testament ostave. Poslije njihove smrti, djeca im se glođu, oko međe i krv se prolije.
***
Svako slobodno vrijeme, radili su u stanu. Prilikom ravnanja, zidova, otkrili su veliki broj naslaga tapeta. U spavaćoj sobi, jedna naslaga tapeta, načinjena od novinskog papira, iz potrebe ili iz hobija i zabave. Stare novine iz četrdesetih godina, poslije rata, postale su opasne za dr`anje, ljubitelj historije sjetiše se kako da ih sačuvaju, zalijepiše ih na zidove i prekriše tapetama. Dva gast-arbajtera otkriše njihov muzej novinarstva. Na desnom zidu, Ahmo otkri slike sa Ljetnih Olimpijskih igara Berlin 1936 godine. Na njima Olimpijski stadion i izvještaj sa olimpijade. Gastarbajteri na njima prepoznaše tamnoputog Amerikanca Jesi Ovensa u skoku u dalj. Ispod fotografije piše da je osvajač četiri zlatne olimpijske medalje u atletici na berlinskoj olimpijadi. Tu je i fotografija Hitlera na tri-binama, navijača njemačkih sportista. Hitler nije mogao da podnese poraz, svoga ljubimca u skogu udalj. Svoju tugu Firer nije mogao skriti, niti pobjedniku, Jesi Ovensu, zlatnu medalju uručiti.
-Zar crnac da pobijedi arijevca, budućeg vladara svijeta? – čudio se Firer dok je poražen napuštao tribine Olimpijskog stadiona.
Na desnom zidu, Hamza otkri nekoliko novinskih stranica sa fotografijama Vojne parade kroz Brandeburšku kapiju. Nacisti slave uspjeh svojih jedinica na frontovima. Sa ove vojne parade, krenuli su na Rusiju.
Oko prozora kulturne stranice na kojima je i pro-gram promocije knjige Adolfa Hitlera Mein Kampf «Moja borba». Na jednoj strani program filmskih projekcija u kinima Ufa u kojima je zabranjeno prikazivanje nekih filmova Charlie Chaplina.
Uz fotografiju komičara, fotografija pjevačice i glumice Marlene Dietrich sa tekstom koji govori o njenoj turneji.
Iza vrata reklamna strana ugostiteljski objekata, među kojima i hotel Adlon, sa cjenikom konaka, pića i jela. Tokom renoviranja stana, nešto novina pocijepaše a nešto prekriše novim tapetama. Nakon mjesec dana rada stan je bio useljiv.
Prelaskom Ahme u drugi stan, Hamza osta sam. Uz redovne belaje teško mu je padalo kuhanje i pospremanje, a naročito samoća koju je pokušavao pobijediti odlazeći kod jarana, kao danas.
– Fino si se smjestio, k’o da ti je ženska ruka potribila.
– Nije, a tako imam želju, da mi dođe moja Habiba. Odavno razmišljam da je dovedem, dosta mi je bećarskog života.
– Nisi jedini, koji tako misli. Na koji način to uraditi? Kako će to prihvatiti porodica, a kako komšiluk? Šta će na to svijet reći?
– Svijet k’o svijet, svakog čuda tri dana dosta i ja ne bih više bio bećar.
– Evo… donio sam ti na naselje džezvu i fildžane, za nas nesretne bećare. Hajde, gazda, peci «slatku».
– Nije valjda da si položio vozački?
– Jesam, hvala Allahu dželle šanuhu. Za to ćemo mahsuz teferič napraviti. Eh, otkad nisam osjetio merak naših teferiča i sijela, na kojima se merači; uz kahvu, šerbe, pečeni krumpir i kajmak, orahe, kesten, jabuke, kruške i med. Nekad bilo, u sjećanju ostalo, danas se ne zna bez čaše i flaše u društvu divaniti.
Radeći za mašinom Hamza razmišlja, da dovede hanumu, iz ti misli trže ga poznati glas:
– Halo, halo jarane, kako si? – podiže glavu i pozna majstora.
– El-hamdu lillahi, dobro! Kako si ti Mustafa? Šta ima novo?
– Zglobovi me bole. Ti znaš, da mi stranci nemamo vremena bolovati. Zato ću godišnji odmor iskoristiti za liječenje. Kanim otići u Gatu kod Bihaća i Fojnicu u kojima su naše čuvene banje, da u njima zdravlje potražim – ozbiljno će Mustafa, pa nastavi – na teren u Berlin dolazi moj amidžić Emir iz Achena. Tebe bi zamolio da mu pomogneš oko smještaja.
– Ne beri brigu, može i kod mene stanovati. Nisam ja Mustafa, zaboravio tvoju pomoć onih godina kad sam došao u fabriku. Reci mi kako ti je porodica, je li ti brat završio školu?
– El-hamdu lillah, moja porodica je u Berlinu. Djeca mi idu u školu. Najstariji sin ove godine završava gimna-ziju, želi da studira ekonomiju. Kćerka je završila medicin-sku i zaposlila se u bolnicu Scharate. Brat mi je završio za električara i otvorio firmu Una GmbH – dajući mu vizit-kartu nastavi – čuo sam od Ahme da si položio vozački?
– Jesam! hvala Allahu dželle šanuhu!
– Čestitam!
– Hvala, Mustafa. Šta mi predlažeš, kao stari vozač?
– Svako ima svoj ukus, auto ti je k’o cura. Nikad ne znaš kad će naići prava ljubav. Zavisi od dubine džepa i ukusa. Ja vozim Ford M17, popularno zvan banana. Sve ove godine služio je dobro. Imam želju da sebi kupim volkswagena, zapadnjaci ga zovu buba, a mi južnjaci žaba. Forda bih prodao.
– Dobro – na rastanku mu Hamza dobaci – o tome ćemo razgovarati kad se vratiš iz Bosne.
***
U slobodno vrijeme Hamza je šetao ulicama, raz- gledajući auta, u nadi da sretne, pravu ljubav, kako kaže Mustafa. Kao i danas kad je krenuo na berlinsku stanicu Zoologischer Garten, da dočeka Emira. Voz iz Kölna stigao je na drugi kolosijek. U gužvi Hamza primijeti novine Are-nu znak raspoznavanja u rukama jednoga putnika. Odluči da mu priđe.
– Izvinite gospodine, da li ste vi Emir, Mustafin rođak?
– Upravo mislim, hoćete li me prepoznati.
– Kako da ne, i bez „Arene“, iz vas sja nur, koji privlači. Ja sam Hamza. Šta ima u Areni?
– Kao obično, sa njom sam kratio vrijeme. Ima interesantnih stvari o životu maloga insana, njegovim ljubavnim i životnim belajima. U sportskom listu Tempo ima o našem Sarajevu koje se kandidiralo za organizaciju XIV Zimskih olimpijskih igara. Moj rođak, bilder, Fikret Hodžić iz Trnopolja kod Prijedora, osvojio titulu, postao prvak, Mediterana – pokazujući novine nastavi terenac -svaki put kad dolazim u Berlin dobijem neki strah, zato volim, kad me neko sačeka. Niko iz moje firme, ne dolazi u njega rado. Boje se sveg toga oružja, po ulicama. Berlinski zid, nama sa Zapada ulijeva strahopoštovanje.
– Nema čega da se bojite, ovo je normalan grad, kao što su i ostali gradovi u Saveznoj Republici Njemačkoj – uzimajući njegove stvari, domaćin nastavi – da se ne mu-čite oko traženja hotela. U ovo doba godine, teško je naći slobodnu sobu, stižu posjete vojnicima; iz Engleske, Francuske i Amerike. Kod mene ima mjesta. Za nepun sat bit ćemo u stanu.
Idući ulicom domaćin, pokaza zid sa kojega su reflektori obasjavali granicu, koju su čuvali stražari sa durbinima i automatima. Nakon kratke šetnje stigoše.
– Bujrum… osjećajte se k’o u svojoj kući. Sutra radim prvu i neću vas moći ispratiti na posao.
– U redu… lahko ću se snaći, već sam vidio dimnjake, nije daleko odavde termoelektrana. Uz pomoć taksija sve se nađe, vrijeme je da razbijem strah i da obiđem Berlinski zid, da bi mogao o tome pričati svojim kolegama Njemcima, koji mogu birati, između vojnog roka ili ove enklave. Ako pristanu da u Zapadnom Berlinu rade jednu godinu, ne trebaju služiti vojni rok. Ipak, većina ih radije ide u vojsku nego da se otisnu u ovu avanturu.
Kod Hamze na sijelu okupili se gastarbajteri.
– Bujrum, ovo je «slatka» za vozački – domaćin po-zva musafire za sofru.
Čestitajući domaćinu musafiri se zasladiše.
– Šta ima na Zapadu? – neko upita Emira iz Achena.
– Što bi se reklo: „Na zapadu ništa novo“ – u šali će Emir pa nastavi – varioc sam, specijalista za obojene metale i često mijenjam radilišta i gradove, sobe i hotele. Gdje god ima neka termoelektrana, rafinerija ili neka hemijska industrija, tu sam radio.
– Reci nam kakve su zarade, ima li druženja? – neko upita.
– Šta da vam kažem? Mi varioci dobro zarađujemo ali i puno trošimo. Zavisi za kojega poslodavca radite, ako radite direktno za investitora, zarada je veća. Na žalost, većina naših ljudi rade preko naših firmi, kao što su; Bosnamontaža, Monting, Hidrogradnja, Rad, TPK koje su ih prodale, ljepše reći, iznajmile drugim firmama. I ja sam nekoliko godina tako radio u Frankfurt am Main koji je centar za gastarbajtere koji dolaze sa Balkana. Što se tiče klubova i druženja, sve se svodi na birtije i kućne sjedeljke koje počnu u petak navečer i do subote navečer se šenluči. Uz zabavu bude i tuče. Većina nađe ono što traži. Nakon tih besanih noći, neki gladuju do plate.
– Mi radimo i živimo u dalekoj i tuđoj zemlji i teško se držati naših adeta i običaja.
Slušajući ga javi se sijeldžija Hadžo.
– Nismo baš svi takvi, ima nas koji drugačije mi-slimo i na takvim sijelima ljepše se družimo. Hvala Allahu dželle šanuhu, svoje vjere se držimo!
Na ovaj haber sobom prostruja žamor. Svako je tra-žio opravdanje za svoje ponašanje.
– Teško je u tuđini svoje vjere se držati.
– Kako da klanjam i da postim kad za to nemam uslova?
– U pravu si, to je izuzetno teško i neizvodljivo.
– Kome se pravdate? I ja dijelim vaše mišljenje, nisam se toga držao ni kod svoje kuće, iako mi je džamija bila blizu. Sa munare čuo sam svaki ezan. Odlaskom u pečalbu, još više sam se otuđio i svoju dušu i svoje srce ubijedio, da se ne može biti mu’min u tuđini. U to sam bio ubjeđen i zato su mi kafane i stanovi gastarbajtera bili draga mjesta u kojima sam tražio utjehu i zabavu.
– Barem do triježnjenja! – u horu potvrdiše sijeldžije, – jes, vala, toliko ima belaja da bi insan izišao iz svoje kože. Kad se sastanemo ovako, pa koju popijemo, jedan drugom se izjadamo i koju suzu pustimo. Bolje se osjećamo i možemo raditi čitavu heftu.
– To ti misliš, jarane? – Emir ga ispod oka pogleda pa nastavi – svako od nas, ponio je ono što je naučio od svoje majke, svoga babe, svoje nene, svoga dida i ostalih ukućana i ono što je naučio u mektebu i školi. Naš problem je što patimo od kompleksa niže vrijednosti. Mi se stidimo svojih starih i zato pokušavamo da zaboravimo sve ono lijepo, što smo od njih naučili. Jedan sam od takvih, koji se nekad stidio samoga sebe jer sam predstavnik malog naroda – za trenutak Emir ušuta i pogledom prošara po licima koje upita – nadam se da smo u sobi svi naši.
– Jesmo – neko reče, a zatim potvrdi – oni su otišli na misu.
– Eto, vidite, oni se nestide, oni žele i hoće – musafir se ohrabri nakon saznanja da je svoj, među svojima pa nastavi, – prije nekoliko godina, za jedan dan u Köln došlo je pet hiljada Turaka. Oni su sa sobom poveli i svoga imama i odmah džemat formirali. Kad sam došao u Achen upoznao sam nekoliko naših insana. Jednog petka priđe mi jedan od njih i na uho mi šapnu: „Hoćeš li ti sa nama na džumu?“
Ja ga u čudu pogledam, misleći u sebi je li on zdrav. On primijeti moje čuđenje pa nastavi:
– Bude svijeta, imamo nijet, da mi osnujemo svoj džemat. Naše zahtjeve poslali smo Islamskoj zajednici SFR Jugoslavije i Bezirksamt Achen.
Kad je završio, našao sam izgovor, da tad ne odem na džumu. Sljedeći njegov poziv, sam prihvatio i postao džematlija našeg prvog džemata u SR Njemačkoj koji se nalazi u Achenu.
– Subhanallah!
– Zar mi imamo svoj džemat u Njemačkoj?
– Imamo, i dersove i vazove slušamo na našem jeziku. Vrhovno islamsko starješinstvo Jugoslavije poslalo nam je mladog imama.
– Da sam jučer umro, to ne bih znao, baš mi je drago.
– Naš mesdžid nalazi se u iznajmljenim prosto-rijama, ako Bog dadne, imat ćemo i svoje vlastite. U naš džemat Achen dolaze iz drugih mjesta Njemačke, neki dolaze iz Holandije na džume i na Bajrame – sa ponosom će Emir.
Nakon spoznaje, da u ovoj dalekoj zemlji, imaju svoj džemat i svoga imama kojeg je postavio Rijaset iz države, sva lica se zarumeniše od sreće i stida. Sobom zavlada tišina, koju je remetio gramofon, na kojem se vrtila ploča, sevdalinka Zaima Imamovića – Višegrade grade. Svako je premotavao svoj film života, tražeći svoj džemat, u njemu svoga imama i svoga muderisa iz mekteba.
Prvi se javi domaćin.
– Čuo sam od jednoga Njemca, da u ovom gradu postoji džamija Ahmadija, koja je napravljena po dozvoli kralja Fridriha Vilhelma IV za muslimane koji dolaze raznim povodom. Izgrađena je 1928. godine.
– Ima građevina koje su napravljene u obliku dža-mija ali se koriste za druge svrhe. Tako u Postdamu postoji vodotoranj sličan džamiji – javi se jedan sijeldžija pa nastavi – u Drezdenu postoji Fabrika duhana u obliku dža-mije koja je izgrađena 1909. godine. Vlasnik tadašnje Fabrike duhana Hugo Zec, uvozio je duhan iz Jenidže koja je tada bila pod Osmanskim carstvom. Njega je oduševila islamska arhitektura i on je napravio fabriku u obliku dža-mije, koja plijeni svojom ljepotom. Svaki prolaznik divi se njenoj veličini i ljepoti. Njena munara visoka je dvadeset metara. To sam doznao kad sam radio na remontu fabrike. U sijelo pristiže ljubitelj borilačkih vještina Mujaga, nosilac crnog pojasa u nekoliko disciplina. Pričao je o utiscima sa takmičenja.
– Vjera je regulator u borilačkom sportu i ova vješti-na može se zloupotrijebiti. Svaki insan, može doći u situaci-ju, da brani svoj život ili život drugih, u to sam se i sam uvjerio, nekoliko puta i u berlinskoj podzemnoj željeznici, kada sam morao spašavati napadnute putnike. Želja je sva-kog mladića da se dokaže, među svojim vršnjacima da bude glavni u borilačkom sportu.
– Ljepše sijelo nisam doživio od kako sam u Berlinu – ushićeno će Hadžo pa nastavi – zato želim da vam ispri-čam jedan događaj. Sad uz ramazan zamolio sam svoga šefa za jedno parče šmirgl – papira da bih poslije radnog vremena očistio platinska dugmeta na autu, a moj šef mi odgovara:
„Što me pitaš za takvu sitnicu, uzmi, ako trebaš i čitavu tablu, to je zaista sitnica“.
– E… moj šefe, kada bih i najmanji komad, pa makar to bilo i ovo, malo zrno sa šmirgl- papira uzeo bez vašeg odobrenja, onda bi džabe postio.
Na te riječi šef je uzdahnuo:
„Dragi Bože, što taj ramazan nije dat za sve ljude i da bude post čitavu godinu?! Onda mi ne bi trebali čuvari i portiri“!
– Od našega razgovora, prošlo je nekoliko dana, kada me je moj radni kolega Heinz napao da sam na jednoj mašini slomio zavrtanj. Ja sam rekao da nisam, a da sam primijetio, da je slomljen, sigurno bih ga ja zamijenio novim. Tada se ponovo Heinz obraća meni i kaže:
„Što lažeš auslenderu, ti si ga slomio, ali nećeš da priznaš“!
– Allah dželle šanuhu, je tako htio da ovaj naš haber čuje naš šef koji se uključi u razgovor:
– Slušaj ti, Heinz, nemoj da govoriš da gospodin Hadžo laže. Ako ti je rekao da nije slomio, onda budi sigu-ran da to nije učinio. Hadžo govori samo istinu i ne bi on dao svoj obraz za čitavu tu mašinu, pa i za čitavu fabriku.
– Poslije ove izjave šefa, sve radne kolege spoznali su jačinu moga imana. Koliko me je šef cijenio kao struč-njaka, cijenio me je i kao vjernika. To govori i ova njegova izjava:
– Zaista mi je velika čast da ste došli u moju firmu.
– Ovo je dokaz, da mi stranci imamo ista prava kao i Nijemci – samouvjereno će Hadžo.
Ovo iznenadi karatistu Mujagu i on se javi:
– Pa nije baš tako – ironično će ljubitelj borilačkih sportova i nastavi – radeći u jednom berlinskom zatvoru, trenirajući osuđenike pa i one koji su osuđeni na višego-dišnju robiju, doznao sam, kako žive stranci sa onu stranu brave. Tokom terapija, spremajući ih za život na slobodi, sprijateljio sam se sa nekim zatvorenicima, među kojima je bilo i stranaca od kojih sam doznao da je demokracija u sudstvu i ostalim sferama života za strance samo farsa. Mi stranci moramo to znati, da bi lakše svoj život u ovoj tuđini vrednovali.
– Svako od nas ima svoje iskustvo o životu u pečalbi – potvrdi Emir dajući sijeldžijama vizit – karte džemata u Achenu. Sijelo je završeno, a sijeldžije se razišle, noseći u sebi nova saznanja.
Nakon nekoliko dana rada, Emir je završio posao na termoelektrani. Prateći Emira na voz, Hamza se osjećao jači za jedno iskustvo i bogatiji za jednog prijatelja.
(nastavice se…)
Add comment