Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (97-99)

Razmišljajući o traktoru Hamza otkri formulu sa kojom se mogu otvoriti mnoga vrata «viđenih» drugova, koja vode ka cilju. Sljedećih dana želio je da formulu upotrijebi u praksi. Obišao je škole i upoznao nastavnike i profesore, svoje djece. Hedije, za koje je platio carinu, odnio je u općinu «Glavonji» i poštaru Vici. Sa Ahmom u autu odvezao je hanumu kod njenih roditelja. Kod punca i punice ostao je na ručku. Njegov šura očekuje da ga odvede u Njemačku. Osjeća se kao slamka spasa za nekoliko davljenika. Kome da pomogne i kako? Razmišljajući o tuđim, na svoje belaje je zaboravio.

Dan prije povratka, mahsuzile svratio je do Ahme na dogovor oko odlaska na posao. Uobičajeno, lijepo je bio dočekan. Ahmin babo upravo stiže sa sastanka Džamijskog odbora.

– Es-selamu alejkum!

– Alejkumus-selam ve rahmetullahi ve berekatuhu!

– Hamza, kako su tvoji?

– Moji su, hvala Allahu, dobro. Kako si ti Ale-beže.

– Eh, sinko ne zovi me begom, mi potomci begova postali smo fukare – nostalgično će Ale – bio sam kod ahbaba, hairli mu dijete, dobro uči, a on ni da haje. Ne da kćerku u gimnaziju. Sve dok ga nismo ubjedili da je i sam reis, Džemaludin ef. Čaušević, posticao školovanje ženske djece. Pa sam mu rekao pjesmu koju je napisao moj rođak rahmetli hećim Safvet-beg Bašagić koja govori o školi:

«Dajte u škole
djeca vas mole
djeca bez škola
siročad gola
u svijetu mašina, elektrike, struje
u svijetu kulture, gdje se danas živi
pomoću uma il’ pomoću znoja.
Borba za opstanak sve narode budi
da školuju djecu, da postanu ljudi.

Eh, škola… škola, bez nje se teže živi… Zbog ove pjesme Safvet-bega su kritikovali a vidite vrijednost škole. Uspio sam nagovoriti ahbaba da pošalje kćerku u gimnaziju – značajno će Ale pa tužno nastavi – evo, već nekoliko mjeseci vodimo borbu, da sačuvamo mezarje. Sve su nam uzeli, na vakufskoj zemlji izgradili nogometni stadion, a od medrese napravili Omladinski dom. Eto, hoće i naše mezarje da na njemu izgrade Robnu kuću. Iako smo im nudili drugu lokaciju, oni ne žele, već hoće na kostima naših predaka da trguju. Dali su nam rok za ekshumaciju i prebacivanje mezarja. Tu su ukopani svi moji; otac, majka i rođaci. Ni mrtvim ne daju mira.

– Pusti Ale, tu ništa ne možeš učiniti, čuvaj zdravlje, hoćeš da te udari kap – tješila ga je njegova hanuma Ajša, servirajući šerbe i «haberušu» koju je ispekla nevjesta Habiba – rahmetlije nam žele prekopati, a mlade muškinje nam rastjerali po svijetu, što u vojsku što u pečalbu. Mi jadnice ostavljene, da samoćom jastuk dijelimo i spakovane kofere suzama da orosimo.

– Jeste, vala – potvrdi Ahmo – ovih dana odlazi pedeset i peta klasa. Sinoć sam bio, na oproštajnoj, kod komšije. Bilo je fino, uz dosta svijeta, muziku i dobru sofru slavilo se do sabaha. Pjevalo se o bratstvu i jedinstvu i zaklinjanje Titi.

Slušajući sina javi se Ajša.

– Sa koliko zahmeta i troška sinovi se prate u vojsku, da bi roditelji narednu godinu morali štediti, da vrate dug.

– Komšija je pozvao i drugove iz općine, milicije i komiteta… za njih je bila mahsuz sofra. Došlo je još puno gostiju, a najviše školskih kolega regruta.

Kada su saznali da radim u Saveznoj republici Njemačkoj, bio sam na meti znatiželjnika. Raspitivali su se o životu i radu u «Germaniji». Neki su bili agresivniji i počeli su me vrijeđati. Osjećao sam stid. Nakon pića, kriju-ći jedni od drugih, potajno su me pitali kakva je mogućnost za odlazak na Zapad.

– Ne sikiraj se Ale, biće, kako oni odluče. Znate da su i džematlije moga punca, pokušali da spase Vezirovo turbe. Nisu uspjeli, neki su žigosani da su narodni neprijatelji u zatvore zaglavili. Na tome mjestu, izgradili su stanove, za deficitiran kadar. Došljaci nisu znali da im je zgrada izgrađena na kaburu utemeljivača čaršije. Bitno je da su dobili udobne stanove i dobra radna mjesta. Njih to ne interesuje, što spavaju na tuđim kostima, niti što mi moramo u ponedjeljak biti na radnom mjestu koje je udaljeno od naših avlija više od hiljadu kilometara. A oni, došli ovdje, u našu čaršiju na privremeni rad. – U pravu si Hamza, krećemo u subotu poslije sabaha da izbjegnemo gužvu.

U dogovoreni vrijeme krenuše na dugi put. Tek što su izišli iz čaršije vojna policija ih zaustavi:

– Stoj! Ko ide? Izlazite iz auta sa podignutim rukama! Drugovi, kuda u ovo doba, još sa stranim tablicama? Zar vi ne znate, da je počela vojna vježba  «Sloboda 71»? Trebate znati da je zabranjeno kretanje ovim putem do daljneg – jedan iz grupe uniformisanih pod punom ratnom opremom vojnički se obrati dvojici putnika, kojima se još suze nisu osušile od rastanka.

– Ne znamo!

– Kako ne znate, kad je vojna vježba?! Kakvi ste vi to vojni obveznici, odani rezervisti, na vojnu vježbu se niste odazvali?!

– Mi radimo vani, na vježbu nismo pozvani.

– Vi ste «bosnašvabe»?!

– Da, tako nas zovu.

– Moramo vas lišiti slobode. Vodite ih u štab! -vođa patrole naredi.

– Štaaaa?

– Vi ste zarobljenici Teritorijalne odbrane i oružanih snaga JNA – oružana pratnja im objasni dok su ih sprovodili u štab.

Uveli su ih u zadimljenu prostoriju.

– Druže zastavniče, privodim vam dvojicu zarobljenika, koje smo zarobili, na kontrolnom punktu!

Sa vojničkog kreveta, ustade oficir, popravljajući uniformu.

-Vi ste ratni zarobljenici i zato moramo prema vama postupati prema Ženevskoj   konvenciji. O vašoj sudbini odlučit će Vojni sud i drug general, komandant vježbe «Sloboda 71».

– Kakvi, bolan, zarobljenici? Mi smo putnici koji smo krenuli na posao. Druže kapetane, možete se uvjeriti, provjerite naša dokumenta. Moramo krenuti, već kasnimo, izgubit ćemo posao.

– Tišina! Ne znate ni činove. Ovdje ja postavljam pitanja! Mirno! Izvadite sve iz džepova!

Nakon nekoliko sati stigoše i ostali, među kojima je bio i njihov školski drug, kapetan Stole. Poznavši zarobljenike upita:

– Otkud vas dvojica ovdje?

– Evo pošli za Njemačku, na putu nas zaustaviše vojnici.

– Dobro, vaš slučaj rešit ćemo kad stigne koman-dant. Testiramo naše oružje, nove tenkove, topove i nove avione. Ovo je najveća vežba naše JNA sa kojom ćemo zadržati četvrto mesto vojne sile u Evropi. I vas dvojica ste u rezervnom sastavu.

– Jesmo, ali otkako radimo vani, ne primamo pozive – stojeći mirno potvrdi jedan zarobljenik.

– Je l’ ono tvoj brat Osman poginu na služenju vojnog roka? -upita jedan oficir.

Uz uzdah Hamza klimnu glavom.

– Bio je dobar regrut, služio je u mojoj jedinici. Toga dana, kad je nastradao, bio sam dežurni. Mi oficiri moramo se držati zakletve: „Što vidimo – ne vidimo, što čujemo – ne čujemo“. Tako čuvamo vojnu tajnu.

Tog momenta odjeknuše plotuni.

– Počelo je, dugo smo radili da bi usavršili novo oružje. U tome su nam pomagali; i Rusi i Amerikanci i Arapi ne znajući jedni za druge.

Dok su topovi gruhali, u štabu svaki pogodak bučno su komentarisali.  Nakon što je pucnjava utihnula, komadant vježbe obrati se zarobljenicima:

– Mi znamo sve što se radi vani. Imamo imena vođa emigrantskih organizacija. Ova vežba potvrđuje da se možemo obraniti od njihovih planiranih akcija u kojima žele da unište našu Jugoslaviju. Vi, koji radite u zapadnim zemljama, morate se čuvati emigracije. Auto smo vam pregledali, sad možete krenuti i da branite bratstvo i jedinstvo ma gdje bili. Da imate na umu, da je naša armija, spremna da pobijedi svakog neprijatelja, udario izvana, ili iznutra – sa ponosom će general.

Dva zarobljenika osjetiše slobodu, ulaskom u auto otkriše trag premetačine, vozač primjeti.

– Uzeli su karte i radio, a taman sam ga popravio u autoservisu.

– Sigurno misle da je radiostanica. Bitno da smo živi – suvozač ga ohrabri.

Na asfaltu vidni tragovi tenkovskih gusjenica. Nakon nekoliko kilometara sustigoše vojnu kolonu. Vraća se radnička klasa, sa vojnih položaja, na svoja radna mjesta.

– U ovoj zemlji, svaki punoljetan građanin je vojnik spreman da brani ovu zemlju.

– Pusti te parole, koje su namijenjene stranim novinarima i našim samoupravljačima. Reci bolan, koje je doba, trebali smo biti u Austriji?

– Stići ćemo, nema gužve, nadoknadit ćemo izgubljeno.

– Ko je hitio, glavu u torbi je nosio.

– Kasnimo pola dana… vidi, Ahmo! Nekoliko auta u jarku. Oštećena u sudaru. Da stanemo i pomognemo ljudima u nevolji?

Tek što su stali, dvojica unesrećenih im priđoše uz pitanje:

– Može li do Austrije? Imali smo saobraćajnu nesreću.

– Može – uglas rekoše sad već bivši zarobljenici JNA.

Dva nova putnika sjedoše u auto, a vozač ih upita:

– Šta se desilo?

– Naletio na nas Grk, zasp’o za volanom. Našeg vozača odvezli su u bolnicu, a putnike iz Grčke u sanduku. Mi moramo sada svoja radna mjesta spašavati – brižno će jedan suputnik.

– Ne brinite, stići ćemo – ohrabri ih Ahmo – više vrijede naši životi, nego sve firme ovog dunjaluka.

– U pravu si. Svaki dan se dešavaju nesreće – dobaci jedan od suputnika, sjećajući se jedne saobraćajne nesreće:

– Prije nekoliko mjeseci u saobraćajnoj nesreći poginuli otac i sin iz Putin Hana. Vraćajući se za Njemačku bili su zadržani na granici nekoliko sati. Da bi nadoknadili izgubljeno vrijeme, brže su vozili. Na put im je izišla krava i na licu mjesta su poginuli. Pošto su radili sami od naših u toj firmi nitko nije imao interesa da ih prebaci kući. Pokopani su u groblju za strance, u gradiću Wipasing.

Iako su mrtvi oni žele kući. To poručuju svojima u snovima. Žele ih roditelji ekshumirati i u svoj harem pokopati. Naše komšije mole da im pomognemo u toj nakani.

Vidno uzbuđeni, putnici su slušali o sudbini jedne porodice.

– Šta će majki zaplakati, što im tuđina sinove upropasti?

Nakon što se sabra, vozač zamoli suputnike da pripreme pasoše.

Nakon prelaska granice, pauzu napraviše u Gracu. Izlazeći iz auta, jedan suputnik predloži:

– Vodimo vas na večeru kod našega zemljaka Tale, specijalitet mu je «kvrguša» po receptu njegove majke Amine. Prije nekoliko godina došao Tale iz Kozarca da iskiva šilinge sa sjekirom. Nakon nekoliko hefti zaželi se Kozarčanin, majčine sofre. Jednoga dana, zamoli vlasnicu restorana, u koji je često dolazio, da mu napravi «kvrgušu», po receptu njegove majke. Kad ga je gazdarica vidjela onakvog lijepog i kršnog, iako ga nije razumjela, uvela ga je u kuhinju i rekla da on sam napravi jelo po svojoj želji. Kozarčanina to zbuni, a sama pomisao da proba majčinu «kvrgušu» ga ohrabri i on se lati posla. Gazdaricina kčerka  ga je gledala i na kraju mu se pridružila. Kad je «kvrguša» bila gotova, skupa su je pojeli i ljubav je buknula. Tale nam je ispričao ovu priču:

„Nakon nekoliko dana, ponovo sam se našao u kuhinji, dok sam spremao pitu «kvrgušu», gazdarica mi je ispričala o svome životu. Nakon što joj je majka umrla, pronašla je testament u kojem je bilo jedno pismo iz kojeg je doznala dio majčinog života za koji nije znala. Bila je medicinska sestra u Austrougarskoj vojnoj bolnici. Tokom Prvog svjetskog rata radila je u bolnici u kojoj su se liječili ranjenici, među kojima i vojnici iz Bosanskog puka, specijalne jedinice u okviru austrougarske vojske. Među ranjenicima bili su Suljo Omanović i Elez Dervišević, najmlađi kurir u Austro-Ugarskoj monarhiji. Nakon nekoliko dana Elez je prebačen u Beč na daljnje liječenje a njegov kaplar Suljo ostao je u bolnici u kojoj je radila njena majka. Tokom liječenja, majka joj se u njega zaljubila. Sa velikim ushićenjem o njemu je pisala. Nakon nekoliko mjeseci on se vratio u jedinicu i nikad se više nisu vidjeli ni čuli. Iz te ljubavi rodila se ona.

Ni sama nije vjerovala da je kćerka jednog stranca iz Bosne. Toga se stidjela i svojoj majci zamjerala. U pismu, majka joj je pisala da se može ponositi svojim ocem, jer ima njegove oči i kosu a i  njegovu ljepotu i narav. Zato je odlučila da ode u Bosnu i da zadovolji svoju znatiželju. Hodeći bosanskim gradovima zagledala se u plavooke ljude, tražeći u njima svoga oca. U toku istraživanja upoznala je mnogo lijepih Bosanaca i tad je majku razumjela. Da bi doznala nešto više o ocu i njegovoj sudbini istraživala je Prvi svjetski rat i front na rijeci Soči. Tokom istraživanja upoznala je Urbana Ibruljevića – Jusufa, porijeklom iz Bosne, od kojeg je doznala sudbinu svoga oca Sulje. Njegov II bosanski puk, držao je front kod Loga pod Mangartom, u blizini Koritnice.

Ona,  mu je ispričala ovu priču:

– Tokom osvajanja kote Monte Meleti poginuo je moj otac, kojega su sahranili u Slovenskom Logu kraj džamije. Gospodin Ibruljević mi je pričao i o Elezu Derviševiću koji se liječio u Beču. U bolnicu mu je mahsuz dolazila u posjetu nadvojvotkinja Izabella koja mu je obezbjedila školovanje i vjersku pouku kod imama u kasarni Rossauer. Elez je dobio nekoliko odlikovanja. Jedno vrijeme nakon rata sa majkom Muneverom i bratom Osmanom živio je u Bosni. Zov vojne trube odveo ga je u Siriju, da bih tokom godina postao načelnik Sirijske vojne akademiji. Umro je u Damasku kao major sirijske vojske.

Nakon što završi  jednu, nastavi drugu  priču.

– Tako je, Kozarčanin Tale, sjekiru zamijenio sa tepsijom i oklagijom. Postao je glavni kuhar u restoranu u kojem je «kvrguša» po receptu njegove majke Amine postala najtraženije jelo. Tale oženi gazdarice kćerku. Tokom godina restoran su proširili i djecu izrodili. U Kozarcu na Taletovom imaju imaju kuću i ergelu konja u kojoj uz poznatije svjetske pasmine imaju bosanskog konja, koji je svojom kopitom pronio slavu zemlje iz koje potiče i po kojoj dobi ime. Kada dođu pod Kozaru svrate oni u restoran «Kod babe» u kojem je «kvrguša» specijalitet ovog kraja, da se uvjere, čija je «kvrguša» bolja i ukusnija.

Dok je stariji austrijski gastarbajter pričao o Taletu, mlađi je pričao o poslu.

– Radimo u pilani na gataru i ostalim mašinama, obrađujemo krovnu građu za namještaj i za ostale stvari, sve šta se od nas zatraži. Austrija je bogata šumama. Neke šume su pravi parkovi koje njeguju njihovi vlasnici. Ima i stogodišnjih stabala, a u nekima su pronađeni geleri i kosturi, poginulih vojnika, ostaci iz Prvog svjetskoga rata. Rijetki su penzioneri ovog kraja koji su zaradili penziju kao drvosječe, a da im ne fali koji prst ruke ili noge, otkinut bradvinom ili motornom pilom. I to je zalog njihovog šumarstva.

Slušajući njihovu besjedu  javi se vozač:

– Blago se vama, vi ste stigli, a nama preostaje još skoro hiljadu kilometara.

– Otišli ste daleko, preko bijela svijeta – dobaci jedan od austrijskih gastarbajtera, pružajući zamotuljak sa pitom kvrgušom.

Dva prijatelja nakon odmora krenuše i stigoše na vakat.

U stanu ih dočeka hladnoća, koja ledi srce, guši razum i dušu. Svaki dolazak od kuće doživljavaju bolno. Sami sebe žale, dok kofere smještaju ispod kreveta i liježu u njih poput živih rahmetlija.

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.