Novi život ratnih zločinaca

“Sve radim što nikada prije nisam radio, samo da bih preživio. Prodao sam stan u Prijedoru jer se jednostavno nema od čega živjeti. Imam sad kuću u Velikom Palančištu, osam kilometara od Prijedora, i nešto stoke… U sezonskim danima radim za dnevnicu, cijepam drva, kopam kanale… ali to vam je – dan ima pa deset nema. Nije to neki posao.”

Ovako započinje priču za BIRN – Justice Report Miroslav Kvočka, kojeg je Haški tribunal osudio na sedam godina zatvora zbog zločina počinjenih u Omarskoj kod Prijedora. Kvočka je 2005. pušten na slobodu, oko godinu dana prije nego što će mu isteći zatvorska kazna.

“Svako voli da se vrati. U šali sam znao reći supruzi da mi je bilo bolje u zatvoru nego kući, s obzirom da smo imali korektne uslove za život. Ipak, ja volim što sam ovdje, nema veze što se teško živi. Volim da sam sa svojom porodicom”, kaže Kvočka.

Željko Mejakić, koji se na izdržavanju zatvorske kazne u Kazneno-popravnom zavodu (KPZ) u Foči nalazi zbog ratnih zločina počinjenih u Omarskoj, govori da također razmišlja kako će organizovati svoj život nakon što ugleda svjetlo slobode.

“Znam Kvočku od prvog svog radnog dana. Cijenim ga kao izuzetnog profesionalca i znam kroz šta je sve prošao… Vjerujem da ni mene ne čeka ništa bolje. Niko danas u ovim uslovima ne može očekivati ništa posebno. Određene službe, određene institucije sistema su zakazale na tom planu”, kaže Mejakić, kojeg je Sud BiH osudio 2009. na 21 godinu zatvora.

Sociolozi smatraju da se osuđeni za ratne zločine koji su izdržali zatvorske kazne ne smiju ograničavati u nekim temeljnim pravima, potrebna im je sigurnost svake vrste, ali isto tako bitno je kako se ta osoba postavi u okruženju i kakvu ima percepciju o sebi.

Branioci optuženih za ratne zločine kažu da se svi oni koje zastupaju pred sudovima osjećaju odbačenima od društva i vrlo često tvrde da su iskorišteni jer su izvršavali zadatke koje im je neko dao.

Logor za ubijanje ljudi

U Omarskoj, koja je udaljena 20 kilometara od Prijedora, bio je logor kroz koji je, prema presudama Haškog tribunala, prošlo više od 3.000 zatočenika. Skoro svi zatočenici su premlaćivani, a neki nisu ni preživjeli. 

Prema presudama Haškog tribunala, zlostavljanje u Omarskoj, logoru smještenom u zgradama bivšeg rudnika željezne rude, bilo je neprekidna i opća pojava, a počelo je s dolaskom zatočenika u maju 1992. godine.

Od trenutka kada bi stizali u Omarsku – kako se navodi u haškim presudama – zatvorenici su tučeni i maltretirani, kao da bi im odmah željeli dati do znanja da ih neće smatrati ljudskim bićima.

“To je bio logor za ubijanje ljudi, njihovo psihičko i fizičko uništenje. Oni koji su ga preživjeli, većina se nije kasnije oporavila za jedan normalan život”, naglašava Edin Ramulić, predstavnik Udruženja Prijedorčanki “Izvor”.

Kvočka je u logoru Omarska bio zamjenik komandira stražarske službe, a Mejakić rukovodilac obezbjeđenja logora. Ni jedan od osuđenih, ni Kvočka ni Mejakić, ne negira šta se desilo u Omarskoj.

“Niko ne može negirati i reći da se u Omarskoj nisu desili zločini. Isto što niko ne može da negira da su se i na drugoj i trećoj strani desili zločini, u pitanju je bio jedan užasan građanski rat”, smatra Mejakić.

Kvočka pak kaže da psihički nema nikakvih opterećenja, zato što misli da je čist pred ljudima.

“To što sam osuđen na sedam godina ‘ne pije nigdje vode’, psihički sam čist. S domaćim seljanima nemam nikakvih problema jer njima je sve jasno. Nemam problema ni s muslimanima u Prijedoru. Neki su se okrenuli i otišli od mene, a oni kojima sam pomagao nikada se nisu javili”, pojašnjava Kvočka.

Mejakić, koji je izdržao devet godina kazne i nada se da će biti pušten nakon što izdrži još pet, u intervjuu za BIRN – Justice Report kaže da vjeruje u zajednički život u BiH.

“Da ne vjerujem u zajednički život, vjerovatno bih život svoje porodice organizovao na drugačiji način. (…) Potrebno je stvarati uslove da ljudi zajedno žive u miru. Ovdje se vjekovima živjelo zajedno. Vjerujem da se može zajedno živjeti uz jedan napor institucija vlasti. Vraćamo se na ono – istina, pravda i pomirenje, i neće biti nikakvih problema”, smatra Mejakić.

Mejakić je pred Sudom BiH osuđen za zločin protiv čovječnosti, nakon što je njegov predmet 2005. godine iz Haškog tribunala proslijeđen pravosuđu BiH na daljnje procesuiranje.

U razgovoru za BIRN – Justice Report Mejakić podsjeća da je u završnoj riječi na suđenju uputio žaljenje i saučešće porodicama, svim stradalim u proteklom ratu, a posebno onima s područja Prijedora i Omarske.

“Uputio sam javno izvinjenje svakome ko je proveo makar sat vremena zatvoren u Omarskoj. Omarska se nije smjela desiti, ali ja o tome nisam odlučivao. Moja uloga u svemu je bila marginalna. Učinio sam sve što je bilo u mojoj moći da pomognem tim ljudima”, kaže Mejakić.

Kvočka smatra da do suočenja s prošlošću jedino može doći ako ljudi otvoreno pričaju.

“Imam osjećaj da to malo i popušta i da ljudi sve više pričaju o ratu, iako svi imaju svoju istinu. I dalje će ona ostati takva i neće se nikada promijeniti. Svako ima svoje”, ističe Kvočka.

Reputacija ratnog zločinca

Unatoč tome, Kvočka misli da su suđenja za ratne zločine potrebna i da treba suditi počiniocima, bez obzira čiji je ili koji sud.

“Rekao sam tada, a i sada smatram da bih učinio sve isto kada bih se zatekao u ulozi stražara. Ne bih mogao dopustiti da se maltretiraju ljudi a da ja to gledam”, ističe Kvočka.

Za sebe kaže da se nije se puno promijenio nakon što je izašao iz zatvora, ali je velika razlika u načinu života koji vodi.

“Imate reputaciju ratnog zločinca, godine starosti, a nemate neko visoko obrazovanje. Imam zanimanje policajca, i gdje mogu da tražim posao s obzirom na ovu situaciju?”, pita se Kvočka.

Upravo problematika povratka u zajednicu osuđenih za ratne zločine koji su odslužili kaznu, prema Jusufu Žigi, profesoru sociologije na Univerzitetu u Sarajevu, može biti vrlo teška ukoliko se osoba nepravilno postavi.

“Takva osoba ne smije umišljati da je nekada bila nacionalni heroj, niti da ima pravo da to ponovo bude i da se ponaša kao da se ništa nije desilo. Dakako, ima onih koji su nepopravljivi. Oni nikada neće priznati da su uradili to što su uradili. Ne možete čovjeka uvjeriti, bez obzira na argumente, da je doista griješio jer smatra da nije, i svaki put to ponavlja kada mu se ukaže prilika”, navodi Žiga.

Miodrag Stojanović, koji brani optužene za ratne zločine pred sudovima u BiH i u Haškom tribunalu, kaže da se svi koje zastupa osjećaju odbačenim od društva i ističu da nisu željeli rat.

“Ušli su u taj rat i došli u situaciju da budu počinioci ili pomagači u zločinu, a sada ih niko ne gleda, ne prati i ne zanima se za njihov ili položaj njihove porodice. To je pravilo koje imam priliku svaki dan da vidim u pritvorima ili na izdržavanju kazne”, napominje Stojanović.

Ipak, Stojanović ističe kako ne sumnja da osuđenici za ratne zločine po izlasku iz zatvora mogu biti korisni građani društva.

“Cijeneći činjenicu da znam kako se ti ljudi ponašaju danas, poslije toliko godina od zločina, rekao bih da nemam dileme da će se oni moći vratiti svojim redovnim životnim, profesionalnim i porodičnim aktivnostima. Želim da vjerujem da će resocijalizacija biti ostvarena u cijelosti, nakon izvršenja krivične sankcije”, kaže Stojanović.

Međutim, Kvočka tvrdi da institucije u BiH moraju više raditi da bi se osigurala neka normalna sredstva za život.

“Da ne razmišljam imaju li mi svinje hrane, pa da mogu večeras da spavam. Ljut sam što nemam ono što mi pripada, to je penzija koju sam zaradio prije odlaska u Haag”, naglašava Kvočka.