Dvije decenije poslije: Licem u lice sa Karadžićem

Znameniti britanski Observer na četiri strane donosi priču iz pera Eda Vulliamya, novinara koji je 1992. iznio u svijet priču i fotografije iz logora Trnopolje i Omarska u BiH.

Aktuleno svjedočenje Eda Vulliamya, u svijetu poznatog novinara londonskih listova Guardian i Observer,  pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, nije njegovo prvo i jedino pojavljivanje pred Haškim tribunalom.

Zašto su onda pune četiri stranice Observera, nedjeljnog priloga Guardianove kuće, u toj mjeri informativno atraktivne u Britaniji i šire?

Dva su razloga. Prvo, sretanje novinara – čiji je angažman uveliko doprinio odmotavanju filma optuženika za ratni zločin –  licem u lice sa Radovanom Karadžićem, u privatnoj sesiji Tribunala.

Drugo, novinar Vulliamy o tome ekskluzivno piše na pune četiri Observerove revijalne stranice, kao uvod u knjigu najavljenu za proljeće 2012. pod naslovom Rat je mrtav, živio rat.

I da pomenemo finalni efekt današnjih vraćanja “krvavim poljima” ratne Bosne i Hercegovine devedesetih: zločin i genocid ne zastarijevaju, a Tribunal tome historijski doprinosi.

Ni laž, ni istina

Obzirom da je Vulliamy svjedočio i prije, tužioci i Karadžić su dobili šansu da propituju samo njegovo iskustvo u posjetama logorima Omarska i Trnopolje.

Istina je da je Vulliamy, otkrivajući mjesta već dokazanog zločina u koncentracionim kampovima zapadne Bosne, sa jednim brojem kolega iz drugih svjetskih medijskih kuća, u momentu javljanja o logorima 1992. godine, imao samo jednu čestitu izjavu logoraša  Džemala Paratušića:

“Ne želim vam govoriti laži, a nisam u prilici da govorim istinu”.

Vulliamy danas kaže da je bio sretan i s tom jednom izjavom, u svjetlu zločina koji se odvijao, a o kome stradalnici nisu smjeli pisnuti.

Pitanje laži i istine bila je centralna tema Karadžićevog unakrsnog istraživanja Vulliamya. Detalji su već objavljeni od redovnih haških publikacija poput ICTY.

Čak je i dilema da li novinar treba uopšte da svjedoči u postupcima poput Karadžićevog također prošlost: Američki izvještači sa Balkana su davno rekli NE. Vulliamy i takozvana britanska škola ratnog izvještavanja uglavnom kažu – DA.

TV Kompanija ITN, koja je uz Vulliamyja bila u logoru, kasnije je dobila vrlo zahtjevni sudski spor protiv publikacije Living Marxism. Ovaj magazin je napisao da je ITN fabrikovao slike iz logora kako bi zgrozio svjetsku javnost. No, takve tvrdnje su kasnije uništene u sudskom sporu.

Zato su mnogi komentirali posljednje Karadžićevo unakrsno “oranje” po djelomično zacijeljenim ranama.

„Istraživali smo to među grupom logoraša koja danas živi u oblasti Hertfordshire nadomak Londona, od koje su prvih 68 mučenika Trnopolja, Omarske i Keraterma, prebačeni u Britaniju humanitarnim avio-putem 1992. Danas ih je na tom istom mjestu stotine. Porodice su se priključile, potom su djeca odrasla, postali su i Britancima, a Kozarac u Bosni su nanovo sazidali.

Šta je sve Karadžić pitao Vulliamya, otkriće najavljena knjiga. Sam Vulliamy je ponudio kroz štampu djeliće tog krvavog pira nad nedužnima od kojih se ni sam nikad psihološki nije dovoljno oporavio.

Autor ovih redova je proveo neke bolno nezaboravne susrete Vulliamyja sa preživjelim logorašima u Borehamwoodu, Hertfordu i Watfordu u Britaniji.

Karadžićeve tvrdnje o eventualnoj Vulliamyevoj privrženosti bosanskoj strani i tobožnjoj usađenoj mržnji Vulliamyja protiv cijelog srpskog naroda, dominirale su njegovom odbranom.

Istina je da Ed Vulliamy potresno preživljava momente kada se danas sretne sa Paratušićem,  Kemalom Pervanićem, doktorom Idrizom Merdžanićem u Hamburgu ili Fikretom Alićem  (čovjeka kostura na žici logora, koji Karadžić dovodi u pitanje u svom ispitivanju Vulliamya) i drugima, ali nam spremno izjavljuje: "Oko ovog svjedočenja bio sam i radoznao i nervozan."

Prvi procesi

Dalje za Observer Vulliamy piše, komentarišući svoje iskustvo intervjuiranja Marka Harmona, bivšeg branioca porijeklom iz Californie, koji se nadavno penzionisao kao viši tužilac:

“Harmon se sjeća prvih procesa, Duška Tadića koji je obilazio Omarsku i Keraterm, ubijajući i mlateći ljude. U to vrijeme smo kritizirani“, kaže Harmon, „zbog trošenja novca na sitne ribe, ne vjerujući da će Karadžic i Mladić ikada preći prag ovih sudnica. Zato je Duško Tadić jedan od naših najvažnijih slučajeva. Potvrdio je postojanje zločina na velikoj skali. Potom je došlo dobrovoljno priznanje Dražena Erdemovića. Kriminalne radnje su ustanovljene, samo se dalje trebalo peti stepenicama odgovornosti  i hvatati najodgovornije.“

Observer donosi naslove tadašnje štampe u Srbiji i naslovne strane koje sa vidnim iznaneđenjem i zaprepaštenjem komentarišu Karadžićevo hvatanje u Beogradu.

Ratni izvještač iz SAD-a Roy Gutman je, tim povodom, rekao da je uvjeren da Karadžiću i Mladić nisu, dok su radili to što su radili, pomisli da će jednoga dana za svoja dijela odgovarati.

(Vedat Spahović; Al Jazeera)