Kozarac.ba

Da li da usporimo kad smo umorni ?

11. septembra 2011. godine na komemoraciji terorističkoga napada u New Yorku 2001. godine, i godišnjeg sastanka takozvane  jedanaeste međunarodne konferencije protiv terorizma (11th Annual ICT Conference) u Izraelu, imala sam tu nečast da po prvi put upoznam t.z. gospodina Darka Trifunovića, koji je tu predstavljen kao ekspert u oblasti protiv terorizma u Bosni i Hercegovini.

Mada mi je njegovo ime zvučilo veoma poznato, nisam tad bila svjesna u kojem sam ga kontekstu čula u prošlosti. S tim sam odlučila da pažljivo saslušam  njegovu prezentaciju očekujući važne podatke o veoma važnoj temi međunarodne zajednice.

Slušajući sami početak njegovog opisa islamskog ekstremizma u bošnjačkoj zajednici Bosne I Hercegovine kao i njene dijaspore, ubrzo mi je postao jasan cilj njegovog prisustva.

Darko Trifunović – sa potezom kojim je želio da se po ko zna koji put oslobodi od kriticizma o njegovoj islamofobiji – je od početka čisto razjasnio razliku između Islama i islamskog ekstremizma – mada je ipak nastavio sa prezentacijom koja je u suštini negirala prethodnu izjavu.

Pokazao je kratak film o jednoj srpskoj djevojci, Jeleni, koja je prešla na Islam i potom se preselila sa svojim mužem u Jordan. Po tonu njegove prezentacije tokom pokazivanja snimaka, htjeo je da pokaže kako i veoma dobra srpska djevojka iz poštovane srpske porodice, može da postane žrtva islamskom ekstremizmu.

Iako u snimku djevojka nije govorila o svojim političkim aspiracijama, nego je jednostavno izražavala zadovoljstvo sa životom koji je sada čvrsto povezan sa Islamom, Trifunović je uporno pokušavao da to napravi u nešto negativno.

Nedostajao mu je navodni “ostatak” snimka koji bi sam potvrdio njegov naredni zaključak, pa je potom usmeno dodao kako je pomenuta djevojka sad silom prinuđena da živi u Jordanu jer joj je njen muž – po nesreći jedan od glavnih ekstremista koji radi na regrutovanju istih na području Bosne i Hercegovine – oduzeo pasoš.

Gospodin Trifunović naravno nije priložio nikakve izvore podataka sa kojima bi se prisutni slušaoci mogli poslužiti da bi naučili vise o Jeleninom slučaju, o islamskom ekstremizmu ili terorizmu u Bosni i Hercegovini.

Za sve koji su pažljivo slušali njegovu prezentaciju, ličila je na domaći zadatak jednog običnog učenika srednje škole, ako ne čak i osnovne – sasvim amaterski i ne akademski. Međutim, baš kad sam mislila da je završio sa svojom propagandom prešao je na prljanje imena pojedinih Bošnjaka, kao što je Reis Mustafa ef. Cerić, naravno rahmetli Alija Izetbegović, i još drugih pojedinaca čijih imena se sad ne sjećam, a kojih je on optužio kao podržavaoce bošnjačkog islamskog ekstremizma i terorizma. Tad sam znala da moram da mu se suprotstavim.

Tu noć sam se kod kuće odlučno pripremila za sutradašnji razgovor. Potražila sam informacije o Darki Trifunoviću na internetu.

Čim sam vidjela bezbrojne stranice gdje je optuživan za poricanje genocida u Bosni i Hercegovini, a posebno Srebrenici, sve mi se znanje o njemu povratilo. Tad mi je postalo jasno sa kojom namjerom je došao na konferenciju.

Sljedeći dan sam ga potražila na konferenciji i prišla lično da razgovaram sa njim uz prisustvo drugih. Praveći se da jos uvjek ne vjerujem u to sto sam saznala o njemu, obratila sam mu pažnju na par podataka koje je on dostavio kao “dokaze” protiv Mustafe ef. Cerića kao podržavaoca terorizma.

Objasnila sam Trifunoviću, iako sam znala da je toga svjestan, da pored drugih pozitivnih aktivnosti, Mustafa ef. Cerić ima važnu ulogu u međuvjerskim dijalozima u Evropi i svijetu kao i u prepoznavanju događaja Holokausta. Same te činjenice, objasnila sam mu, dolaze u kontrast izjavama o Ceriću koje je on dao u svojoj prezentaciji.

Zapinjanjem preko riječi, i izgovaranjem dosta rečenica koje nisu imale nikakvog smisla, shvatila sam da nije bio spreman za ovaj izazov. Naravno, sve mi je odgovarao sa osmjehom i pokušavao je da mi se obraća veoma blisko i prijateljski. Čak u pokušaju da nadoknadi svojoj lošoj i diletantnoj pripremi, ponudio mi je svoju email adresu da mu se obratim ako mi nešto bude potrebno, jer je on po svojim rječima “veoma utjecajna osoba” na IDC Herzliya, univerzitetu gdje sam tada mislila da magistriram u oblasti rezolucije konflikta. Znala sam odmah da je to vjerovatno isti lukav način na koji se uvukao u kolaboraciju ove konferencije.

Kad sam ga podstakla da mi kaže sta misli o genocidu u Srebrenici, pokušao je na isti način da mi kaže mnogo toga a da zapravo nista ne kaže, pa mi je skoro dvadesetak minuta trošio vrijeme besmislicama. Na kraju sam mu direktno rekla da mi još nije dao odgovor na moje pitanje i da na moje pitanje postoji samo “da” ili “ne” odgovor. Poslije dugog izbjegavanja, napokon mi je priznao da po njegovom mišljenju događaj u Srebrenici nije bio genocid nego zločin protiv čovječanstva, ali da to takođe po njegovom mišljenju uopšte ne umanjuje tragediju.

Nastavio je s tim da se krivci naravno moraju uhvatiti. Ti krivci, po njemu, uopšte nisu ljudi kao do danas uhapšeni ratni kriminalac Ratko Mladić ­– što je samo jedan prosti čovjek koji naprotiv svim dokazima nije naredio da pojedinci reaguju onako kako jesu u Srebrenici – nego da su kriminalci oni individualci koji su lično počinili zločine.

Čak sto vise, insistirao je da Ratko Mladić nema nikakve veze sa datim zločinom. Po pitanju zašto ne vjeruje da je događaj u Srebrenici bio genocid, on mi je objasnio “šta se zapravo desilo.” Srpska armija, rekao je Trifunović, je preuzela muškarce od Ujedinjenih Nacija jednostavno sa namjerom da ih pošalju na bošnjačku stranu, kao što se navodno i desilo. Kad su pušteni došli u Zenicu na stranu bošnjačke armije bili su brzo naoružani i potom vraćeni nazad da napadnu srpsku armiju.

Srpska armija je jednostavno reagovala na napad i pojedinci su reagovali „previše agresivno“. Ova bajka je ta ista koju je Trifunović bezbroj puta do tad ispričao, i naravno nije imala mnogo smisla jer ni u kojem slučaju nije pojasnila zašto su žrtve pronađene u masovnoj grobnici samo bošnjačke.

Poslje konferencije, odlučila sam da napišem email upravnoj komisiji ICTa, posebno Dr. Boazu Ganoru, koji je takođe dekan fakulteta IDC Herzliya i stručnjak u oblasti protiv terorizma.

Ja vjerujem da većina organizatora ove konferencije nisu bili svjesni pravih namjera Trifunovića jer im se predstavio kao ekspert na temi protiv terorizma sa specijalizacijom na Balkanu, što im je bilo veoma potrebno. Od njih sam na uzvrat dobila email u kojem je napisano da su imali vanredan sastanak organizatorske komisije ICTa i da su ozbiljno razmotrili ovu temu. Ja sam ih samo podsjetila da ću biti prisutna u narednoj godišnjoj konferenciji i da se nadam da neće napraviti istu grešku.

Nakon razgovora sa mnogima, shvatila sam da je veoma mali broj ljudi koji uopste obraćaju pažnju na to što Trifunović i ostali kao on govore. S tim sam bila posavijetovana da se ne obazirem toliko na njega jer on nema nikakvu kredibilnost u međunarodnoj zajednici. Medjutim, na žalost, mislim da je to više nada nas sviju koji znamo istinu, nego činjenica kako stvari zapravo stoje.

Trifunović i njegova grupa ulažu mnogo truda u to da što više ljudi prisvoji njihove revizionarske ideje. Na konferenciji koju sam navela u početku ovoga članka, bilo je mnogo ljudi koji se nalaze u mnogo važnim pozicijama međunarodne zajednice. Mnogo je lako manipulirati ljude koji pokušavaju da riješe problem terorizma u svojim državama, i koji su već mnogo paranoični u vezi Islama i Muslimana a nigdje ne dobivaju odgovore na svoja pitanja. Takvi su spremi da povjeruju bilo šta. Mi treba da se nalazimo uvijek na mjestu gdje se ljudi kao Trifunović nalaze, da ih uvijek zaustavimo u potezu i da ne dozvolimo proširivanje njihove propagande.

To naravno treba da pojasnimo na kreativan i intelektualan način ma koliko nas sama pitanja genocide u Bosni diraju u emotivnu tačku našeg srca. Samo tad kad budemo za korak brži nego oni u svakom potezu, osigurati ćemo da prava istina uvijek stoji na prijestolju.

Naš trud treba da bude usmjeren globalno a ne samo u našim malim bošnjačkim zajednicama. Na odgovor pitanju: „da li da usporimo kad smo umorni?“ moram da kažem: „apsolutno ne!“. Naša je dužnost žrtvama genocida kao i budućim bošnjačkim generacijama da dovedemo diskusiju na nivo u kojem se neće odgovarati na pitanje „da li se genocid desio u Bosni“ nego na pitanja „zašto i kako možemo to da spriječimo u budućnosti“.

Osim toga, takođe je veoma važno da stojimo ujedinjeni na temi terorizma, da ga zaista ne tolerišemo, da damo do znanja tim pojedincima u našoj bošnjačkoj zajednici kao i cjelovitoj međunarodnoj zajednici da terorizam nije način naših ljudi.

Mi se borimo znanjem i izražavanjem u smislu intelektualnosti. Naša navedena dužnost je mnogo značajna da bi rizikovali reputaciju zbog radikalnih aspiracija pojedinaca, a naša omladina nam je još značajnija.

Mi podržavamo život a ne smrt jer smo već toliko toga izgubili.

(Dijana Mujkanović-Tel Awiv)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.