“Hamza gastarbajter” (85-87)

Jednog dana sjedeći u radničkoj menzi Hamza je slušao razgovor dvojice gastarbajtera.

– Ne brini, dobit ćeš bolovanje. Odi samo kod doktora Jelića, on ima ordinaciju u ulici «Hauptstrasse». Reci mu istinu i dobit ćeš bolovanje, najmanje jednu sedmicu.

Čuvši ovo Hamza se trže, desnom rukom iz džepa izvadi olovku i na dlan lijeve ruke, zapisa ime doktora i adresu. Otkud on u Berlinu? Ko mu dade pasoš kad su doktori deficitaran kadar u državi? Misleći o tome stisnuo je ljevicu da ne izbriše adresu. Nakon posla, odluči da potraži ulicu. Zaustavi prvog taksistu i pokaza mu adresu. Sjedeći u autu pažljivo je pratio imena ulica. Nakon kratke vožnje taksi stade.

– Gospodine, stigli smo, izvolite, vaša ulica.

– Koliko sam dužan? – putnik upita.

– Dvadeset, gospodine.

– Izvolite.

– Hvala i sretno gospodine.

Nakon što plati prijevoz, primijeti tablu sa natpisom nekoliko doktora, među kojima je bilo ime „Dr. Jelić“.

Po povratka, ništa nije pričao jaranu. Sljedećeg jutra normalno je otišao na posao. Na pauzi, javi se poslovođi da je bolestan i da mora doktoru.

Nakon nekoliko sati, vrati se u «hajm» i radosno pokaza papir.

– Evo, rođo, dobio sam sedam dana bolovanja.

– Boga ti …koliko si izvadio zuba?

– Kakvih zuba? Našao sam doktora o kome je pričao Jure.

Uz «haberušu» ispriča na koji je način došao do adrese, potom kako je bilo kod doktora.

– Dok sam se prijavljivao na recepciji, očima sam istraživao čekaonicu, čitajući natpise.

Sjeo sam na jednu stolicu i uzeo novine. Tek da ublažim svoje uzbuđenje. Eh… kad zdrav insan mora glumiti bolesnog – uzdahnu Hamza – tek što sam pročitao naziv lista, otvoriše se jedna vrata i na njima se pojavi insan u bijelom mantilu. Na desnom reveru natpis: „Dr. Jelić“.

 Prateći jednog pacijenta on mu daje savjet kako da koristi propisane lijekove. Pacijent mu se zahvali, tog momenta poznade glas onoga što nas je maltretirao u kafani.

– Je l’ te poznao?

– Nije, glavu sam zabio u novine, k’o vo u kupine, i nisam je dizao sve dok onaj nije izišao iz ordinacije.

 U glavi mi se stvorio košmar, nisam znao, šta da radim. Htio sam odmah kliznuti, na vrata, pa niz ulicu. Sa desne strane, primijetih zahod iz kojeg iziđe jedan pacijent. Za njim se vrata nisu ni zatvorila, a ja sam već bio u njemu. Na jednom zidu, primijetim grafit, nevješto nacrtana šahovnica, barjak NDH, a na drugom parola:

„Kosovo republika“.

Tad se nađoh na času historije i čujem glas nastavnika Marka:

– Sjedi, jedinica, nisi naučio o logoru Jasenovc ništa! Ne znaš, ko je sve poubijan u tome logoru!!? Kao što ne znaš koliko je bilo srpskih ustanaka!? Ni kako se odigrala Bitka na Kosovu ? Ne znaš, ni šta znači narodna izreka:

– Kasno Marko na Kosovo stiže!

Želeći da pobjegnem od tog glasa, iziđoh iz zahoda. Sjedajući na stolicu  čuh svoje ime.

– Sljedeći je gospodin Hamza.

– Nisam se ni snašao, a ispred sebe vidjeh ruku i čuh kako me poziva:

– Izvolite, gospodine Hamza.

Doktor me uvede u svoju ordinaciju.

– Izvolite, sjednite. – pokaza mi na kožnu fotelju. Poput djeteta, sramežljivo se zahvalih, osjećajući mehkoću.

– Vidim… imate poznato begovsko prezime. Odakle ste? Kako vam je ime ocu? Ne bojte se, osjećajte se kao kod svoje kuće. Želite li nešto popiti? Evo sad ćemo jednu, bosansku, iz fildžana, sa merakom.

– E, moj rođo. On je mene pitao o imenima i prezimenima ljudi iz naše čaršije. Pa onda, da li ima asfalt u gradovima, koji su na obalama rijeka: Une, Sane, Bosne, Drine, Neretve i Vrbasa. Dok sam ga slušao, gledao sam na zastavu koja je stajala na stolu. Bio sam iznenađen njegovim znanjem o našem kraju. Još kad me je upitao:

– Gospodine Hamza, koliko želite bolovanja? Samo da znate, dok ste na bolovanju ne smijete ići dolje. Sad ću vam dati, sedam dana, a da vam ne bude dosadno, dok se budete odmarali, da ću vam knjigu «Srbokomunistički zločin nad Bosnom». Znam, da ste u školi učili o prošlome ratu. Kad pročitate ovu knjigu, saznat ćete pravu istinu.

– Evo, to je ta knjiga – vadeći iz ruksaka pokaza je kolegi.

– Dobro, baš me interesuje šta u njoj piše.

Nakon što uze knjigu od rođe, brzo je stavi pod jastuk i upita:

– Šta je dalje bilo?

– Na kraju me je pitao ko ga je preporučio. Kad sam rekao na koji način sam došao do ordinacije, on dade komentar:

– Znam, da neki prodaju moje vizit-karte, evo vam nekoliko, pa ih podijelite prijateljima.

– Ispričao sam mu, kako te onaj nitkov prevario. Od srca se nasmijao i rekao:

– Neka dođe vaš prijatelj.

– Eto, tako ja dobih bolovanje i knjigu koje se bojim. Ne daj Bože, da je neko vidi.

– Ne boj se, je ću je čitati i skrivati… eh, vala, i ja ću ići tražiti bolovanje, da se odmorim.

– I da potražimo stan, – ozbiljno će Hamza.

– Jes, vala, malo ćemo prohodati, obići trgovine. Subotom insan ne vidi u onoj gužvi ni kud ide ni šta kupuje.

Ahmo uze dobivenu knjigu i zavali se u krevet.

Glad Hamzu podsjeti da je njegov red da spremi večeru. Razmišljajući šta da spremi, zaputi se prema kuhinji u kojoj zateče svoga cimera sa špareta u društvu gastarbajtera iz Prištine, kako sprema večeru. Nakon pozdrava Kosovar mu se obrati:

– Vaša miljicija iz Bosnu, doljazi na Kosovu i tuče nas Aljbance. Sada ti neću dam, da skuhaš većeru na ovu eljektriku, jer vaši miljicija, našim studentima ne davaju da imaju eljetriku u studenski domovima.

Ne znajući šta da mu odgovori, Hamza se vrati u sobu i otvori konzervu sebi i prijatelju. To iznenadi Ahmu, a njegovo iznenađenje prekinu Hamza:

– I mi treba da osjetimo, kako je teško Albancima na Kosovu. Ne daju ljudima da uče na svome maternjem jeziku. A i milicija iz Bosne ide na Kosovo. Zato su gastarbajteri sa Kosova ljuti. Misle da smo mi krivi što milicioneri iz Bosne i Hercegovine tuku albanske učenike, studente i radnike po Prištini. Najviše su kivni na nas jer i oni su muslimani.

Nakon što Ahmo sasluša politički govor, otvori se diskusija o Kosovu.

***
Slijedeći dan, na isti način, Ahmo je dobio bolovanje. Dva prijatelja izdašno su to koristili. U jutro su lješkarili, uz doručak planirali, gdje utrošiti dan.

– Trebam kupiti fotoaparat, onome milicionaru iz čaršije, da nas ostavi na miru. Svaki put kad sam išao u miliciju na ispitivanje, imao sam strah da mi ne oduzmu pasoš. Jesi li ti, Hamza, prilikom ispitivanja gledao fotografije? Čini mi se da je među njima doktorova i nekih iz kafane, pa i iz fabrike.

– U pravu si, liče im. Sad imamo jednu brigu više i moramo potvrditi svaki put lojalnost.

***
Tražeći stan obišli su dio grada. Nakon dvodnevnog istraživanja, došli su do ulice Aderbelt Strasse koja je poput noža presječena zidom. Idući ulicom Friedrichstrasse gledali su grafite po zidu, među kojima i parola: „Nazis raus!“ Pokušavali su da se orjentišu. Taksijem dođoše do traženog broja. Bila je to više spratnica, sa fasadom na kojoj su vidna oštećenja. Velika ulazna vrata, ukrašena drvenom ornamentikom, bila su dotrajala. Stojeći ispred njih, dva prijatelja su provjeravali adresu. Čitajući slovo po slovo, Ahmo potvrdi:

– Mi smo na pravoj adresi.

– Ovo mi izgleda k’o neka javna institucija, k’o da je muzej lova. Nama, bolan, treba stan, a ne muzejski eksponati.

– Čekaj, evo poštanskog sandučeta na kojem piše ista adresa kao u novinama.

– Šta da radimo, da uđemo i da nekoga pitamo?

Ulazeći u hodnik, gledali su u zidove, obljepljene keramikom, sa motivima iz lova.

Penjući se uz stepenice stigoše do vrata na kojima je pisalo ime osobe koja iznajmljuje stan. Pokucaše. Vrata se otvoriše, a na njima se pojavi žena, koja ih ljubazno upita:

– Izvolite gospodo, šta trebate?

– Tražimo stan po vašem oglasu.

– Dobrodošli, izvolite uđite. Molim vaše isprave – pokazujući im na dvije stolice ispletene od vrbovog pruća molila ih je sekretarica.

Nakon što u džepovima pronađoše tražene papire, sjedoše. Bili su prijatno iznenađeni, dobrodošlicom. Uzevši im pasoše, sekretarica sjede za sto na kojem je bila pisaća mašina i ostali kancelarijski pribor, te uredno složena kartoteka. Kraj telefona vaza sa polu uvehlim ružama. Listajući crvene pasoše, sekretarica primijeti.

– Gospodo, vi ste iz Jugoslavije?

– Da.

– Iz Bosne! – ozbiljno će Ahmo.

– Da, iz Bosne. Sarajevo je glavni grad Bosne i Hercegovine – ponosno doda Hamza, gledajući u ukusno uređenu biblioteku, sjeti se svoje, koja može stati u kofer gastarbajtera. Knjigu je cijenio, rado je čitao ali do željenih naslova teško je dolazio.

– Molim vas, sačekajte – ulazeći u drugu prostoriju, upozori ih sekretarica.

Nedugo zatim iz prostorije iziđe žena zrelih godina, lijepe vanjštine i elegantne haljinke, sa prosijedom trajnom, svijetlim licem i crnim očima, pozva ih u prostoriju iz koje je izišla.

– Gospodo, izvolite.

Dva prijatelja uđoše u njenu dnevnu sobu i sjedoše u kožne fotelje.

– Molim vas, Brigita, poslužite gospodu kahvom i slobodni ste.

Nakon što isprati sekretaricu, gospođa se obrati:

– Moja sekretarica Brigita, unuka je bivšeg čuvara koncentracionog logora Auschwitz u kojem su ubijeni svi moji bližnji. Sad smo sami, možemo razgovarati na našem jeziku. Nemojte se čuditi, sve ću vam objasniti.

Dva jarana, gledali su u nepoznatu ženu, koja je govorila njihovim jezikom.

– Vidite, kako je život okrutan. Nije Brigita kriva, što je njen djed bio fašista i ne može ona snositi posljedice zbog njegovih zločina. Ja sam Mirjam, a za moje prijatelje Azra, rođena Sarajka – Bosanka. Moj djed David, baveći se trgovinom, obišao je svijet, vidio je mnogo lijepih gradova. Za živjeti, odabra Sarajevo. Tako je ostao na obalama rijeke Miljacke. Sa mojom nenom, izrodio je dva sina i kćerku, moju majku Judit. Kad je stasala za fakultet poslaše je kod strica. Tokom školovanja upoznala je svoga budućeg muža Jakoba, mog oca. Nakon vjenčanja došli su u Sarajevo na bračno putovanje. Tadašnjim mladencima Sarajevo je bio čaroban grad i oni su ostali da u njemu žive. Iz tog braka rodilo se troje djece, a ja sam jedina još živa.

– Da ne duljim, rat je zatekao moje u Sarajevu. Preživjeli su zahvaljujući članovima Mladih muslimana. Oni su nam promijenili imena, način odijevanja i način života. Moja majka Judit tada se zvala Zehra, a otac Jakob zvao se Jusuf. Moga djeda Davida su zvali Dedo, a mene Azra. Po direktivi KPJ, privatna imovina postaje društvena. Svu imovinu u Sarajevu su konfiskovali. Ne svojom voljom napuštam rodni grad i svoju domovinu Bosnu i dolazim u Berlin. Nažalost, moja familija koju je rat zatekao u Berlinu, deportovana je u koncentracioni logor Auschwitz i tamo pobijena. Ja sam jedna od nasljednika imovine moga djeda i strica. U Zapadnom dijelu imovinu sam dobila, a onu koja je u Istočnom zadesila je ista sudbina kao onu u Bosni. Ova zgrada dio je fabrike stakla. Proizvodni dio se nalazi na istočnoj strani. Neki moji rođaci, odselili su u Jerusalem. Mene zovu da dođem. Ja im kažem da je Sarajevo moj rodni grad, a Bosna moja država, dok je «Zid plača» moja rodna kuća na Bjelavama. Pričala mi je moja rođaka Sara, koja je provela rat, kod jedne begovske porodice, koju su skrivali pod imenom čulsija. Da bi se mogla kretati nosila je dimije i šamiju. Umrla je Sara-čulsija, ostala su njena djeca i unučadi koja danas žive na Baščaršiji. Ove zgrade sam naslijedila, izdajem pod zakup i od toga živim. Imam jednu garsonijeru blizu Siemensa, na čije ime da je prijavim?

– Mi želimo da se oba prijavimo i da skupa stanujemo.

– Vi možete stanovati skupa, ali samo jedan se može prijaviti na tu kvadraturu. Drugi mora sačekati, imam još jedan stan u istoj zgradi, koji se mora renovirati.

–  Prijavite mene – ozbiljno će Hamza.

– Dobro, gospodine, potpišite ovdje na ugovor. Mjesečna kirija je stotinu maraka. Izvolite ključeve. Sve što se od namještaja nalazi u stanu, možete koristiti, a što vam ne treba izbacite.

Uzimajući ključeve Hamzi zasija osmijeh na licu i  radosno uskliknu:

– Danas ćemo otići da ga vidimo, želim da se odmah uselimo!

– Odvest ću vas do stana, nosim ključeve jednoj familiji koja se useljava u istu zgradu.

Nakon vožnje i ulaska u zgradu vidjeli su da se još obavljaju radovi. U njihovom stanu još se osjećao miris svježe ofarbanih  zidova i stolarije. Nekoliko dijelova na-mještaja bilo je razbacano po stanu. Zadovoljni viđenim vratili su se u «hajm».

Otvarajući sobna vrata iza dovratka ispadoše dvije koverte. 

– Iz Vojne misije, dobili smo poštu. Kako su pronašli naše adrese?

– Lahko, imaju više načina da saznaju, – sjeti se Ahmo – mora da nešto od nas traže.

– Informativni razgovor – dobaci Hamza ironično otvarajući kovertu – evo ovdje sve piše, čak i kad da se javimo… Pa to je sutra, nije valjda da rade i vikendom.

– Kad njima zatreba, rade oni i praznikom – cinično će Ahmo žaleći što će mu propasti slobodan dan.

U određeno vrijeme krenuše. Javiše se dežurnom, ovaj ih otprati do sale za goste u kojoj su već sjedili ostale zvanice, jugovići na privremenom radu. Nakon što utvrdiše broj prisutnih jedan iz Vojne misije obrati se prigodnim govorom o patriotizmu i pomoći za izgradnju države.

– Zemlja treba vašu novčanu pomoć, dajte svoj doprinos za razvoj svojih rodnih zavičaja – molio je Španac.

Radnička srca se razgališe, za džepove se latiše, po mogućnosti dadoše, a neki i cijele plate za razvoj uložiše.

– Neka, treba dati, – vadeći tri hiljade, patriotski će Hamza.

Prijatelj ga pogleda i upita:

– Da nije puno?

– Nije puno, nek’ se država gradi.

– Toliko dade za državu a žao ti kupiti krevet. Bolan, na podu spavaš k’o najveća fukara. Pa ovi isti su nam uzeli djedovinu sa Agrarnom reformom, fukarom nas napraviše. I ovdje su nas pronašli da bi koju marku od nas isprosili.

– Znam Ahmo da si u pravu, ali kad čujem kako pričaju o bratstvu i jedinstvu srce mi uzdrhta i tad bi za državu i život dao.

Dva prijatelja, različitih ideala, iziđoše iz Vojne misije i odlučiše da svrate u Restoran Sarajevo. Nakon kratke vožnje gradskim vozom U-banom broj 6 koji vozi relaciju Alt Mariendorf – Alt Tegel, stigoše u berlinsku općinu Wedding. Bez muke nađoše restoran u kojem zatekoše Muju i njegove prijatelje. Sjedoše kraj njih. Ubrzo im  konobar donese piće.

– Hajde bolan, u ovoj tuđini, možemo se malo opustiti i od svakodnevnih belaja pobjeći. Još kad nas služi naš «zemo», sa kojim možemo na našem jeziku govoriti, ihhh …    
                   
 – Odakle je konobar?  Neko upita.

– Iz Sandžaka… moj komšija Hamdija – sa ponosom će jedan gost – rođen je u begovskoj porodici koja je imala devetero djece. Živjeli su dobro, sve dok im nisu zemlju oduzeli. Agrarna reforma nije zaobišla ni njih. Preko noći, postadoše fukare. Babu su mu osudili kao pripadnika pokreta Mladi muslimani. Od tog vremena, sudbina njegove porodice postala je neizvjesna. Za njih, unuke begova, nastala je patnja. Da bi se živjelo, moralo se raditi. Kao najstarije dijete, morao je voditi brigu o porodici. Tako postaje hamal onima koji su po direktivi Komunističke partije postali vlasnici otetih imanja. Raznosio je kahve po gradu, kopao na svojoj djedovini, koja je pripala Zemljoradničkoj zadruzi. Cijeli dan kopanja za kilu brašna, od kojeg majka skuha pogaču da nahrani deset usta.

Težina posla ga je jačala, učeći ga poštenju. Izrastao je u lijepo, pametno i čestito čeljade. Kad sabra godina, izvadi lična dokumenta i prijavi se na „biro rada“. Protutnja i godina dana u svakodnevnici mladića koji sa halalom zarađuje, porodici svojoj pomaže da preživi. Nakon izlaska iz JNA prihvatio bi se ponuđenih poslova da bi jednog dana došao poziv iz „biroa rada“. Nakon peripetija oko pasoša krenu trbuhom za kruhom. U Münchenu pronalazi posao kod jednog Talijana. Za šaku maraka, kako kaže, radio je u restoranu bez slobodnih dana. Razmišljao je da se vrati i često pokušavao da se domogne pasoša, kojeg je čuvao gazda. Nedostajala mu je porodica i soba u kojoj je spavao sa svojom braćom, nedostajao mu je damar njihova srca, njihovi snovi i zajedničko buđenje uz miris toplog mlijeka, vruće pogače i toplota majčinog osmijeha.

Svako ustajanje budilo mu je sjećanje na djetinjstvo. Uz rad sa cimerom Gabrijelom jezik je učio. Godine su prolazile, zbiralo se znanje i pare koje su slate kući sa kojim je majka hranila ostalu djecu. Nakon nekoliko godina prešao je u Gettüngen, u gradu studenata  radio je  u restoranu u kojem su se okupljali studenti-gastarbajteri. Volio je sport. U slobodno vrijeme igrao je nogomet. Sa svojom ekipom došao je u Berlin na Nogometni turnir ugostitelja. Njegov tim je izgubio, a on je dobio radno mjesto u berlinskoj četvrti Kaiserdamm, u restoranu «Dalmacija». Tokom godina dovodio je braću, koji su svojim zaradama uspjeli da nadomjeste ono što su im oduzeli u Agrarnoj reformi. Njegovi gosti bili su mnogi mali i veliki insani među kojima i njemački političari Richard von Weizsäcker i Willi Brand.

***.
Nakon duge sjedeljke, dva ahbaba vratili su se kasno i tek pred sabah zaspaše. Kasno u noć probudi ih kucanje na vratima. Dok su nagađali ko će ustati, na vratima se pojavi policija. Obojica skočiše začuđeni.

– Gospodo, molimo vaše pasoše!

– Zbog čega, ništa nismo uradili, da bi nas kontrolisali.

Nakon što su se sabrali od doživljenog šoka, pronašli su dokumenta. Listajući pasoše policajci su kontro- lisali vizu i ostale podatke. Nakon kontrole, uz izvinjenje, policija vrati dokumenta i iziđoše iz sobe.

– Zašto su nas kontrolisali? Da se nije desilo nešto?

– Možda je neko od naših nešto uradio. Svakog vikenda naprave belaj. Pakujmo stvari da se selimo, vidiš da u «hajmu» ima svakakvih.

(nastavice se…)