Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (76-78)

Osvanuo je lijep i sunčan dan. Pravi za novi početak. Nakon kraćeg spremanja, krenu zaprega u kojoj je bilo alata, sa ostalim stvarima koje je babo Ibrahim spremio. Usput im se pridružiše i ostale komšije i prijatelji s namjerom da pomognu. Dolaskom na plac, prihvatili su se posla. Dok je Hamza sa braćom Jusufom i Abidom i svojom Eminom razmjeravao temelj, drugi su pravili poljski zahod. Zategnuta špaga već je davala konture temelja, iznad sasušene trave. Nakon gledanja, svi prisutni dali su svoje mišljenje o veličini i planu prostorija. Neki su tražili da se raspored promjeni.

– Bilo bi dobro da zahod i kupatilo ne zaklanjaju Kiblu – sugerisao je babo Ibrahim.

– U pravu si, o tome sam mislio, treba odrediti strane svijeta i tako postaviti crtež i sve će štimati – odgovori sin ocu.

– Ja bih malo povukla od puta, jes’ da je sada okolo livada, ali za kratko sve će se popuniti kućama. Lijepo je ispred kuće imati i đul-bašču – javi se Abidovca, koju podrža jetrva Emina.

Svoje prijedloge dali su i ostali prijatelji i komšije. Svi prijedlozi su razmatrani a najbolji prihvaćeni i po njima biljezi postavljeni. Prvi kramp gazda je nanijetio svome babi Ibrahimu.

Starina visoko podiže kramp, učeći dovu za početak gradnje kuće:

     “Utječem se Allahu od prokletog šejtana. U ime Allaha, Milostivog Samilosnog. Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, a salavat i selam na našega poslanika Muhameda, a.s., njegovu porodicu i njegove ashabe. Allahu naš, ola-kšaj, a ne otežaj, i hairli okončaj poslove naše“.

Nakon završetka dove graditelji povikaše „Amin“ i prihvatiše se posla.

Alat, koji je iskovao kovač Jašar, zaposli ruke i sa sva četiri ćoška poče kopanje.

– Jh, koliko sam je puta orao, svih tih godina ziratio dok je nisu oduzeli. Ovdje je uspijevalo sve što se usijalo – nostalgično će Ibrahim.

Udare krampa u zemlju popratio je duboki uzdah iz prsa. Dok gazda nadgleda rad, djed Ibrahim dovede ovna  na desni ćošak i pozva sina:

– Dede sine, svojom rukom kurban zakolji, evo babo će te podučiti. Bože, ovaj kurban je od Tebe dat i samo Tebi posvećen i prinesen. Zato Tebe molimo, o Allahu, da ga primiš od mene, kao što si ga primio od Ibrahima, a.s.

Krv od kurbana kanu u iskopani dio temelja.

Napravljena je pauza i domaćin pozva na kahvu. Dok su  pili «temeljušu» očima su kontrolirali urađeno. Nakon odmora krampovi poskočiše a lopate zaigraše i do ručka temelj iskopaše. Dok su se neimari sladili za sofrom, gazda je kontrolirao iskop. Prolaznici su blagosiljali početak gradnje, a neki svratiše na slatku. Došao je i imam iz čaršijskog džemata da uveliča ovaj hairli posao. Na temelju prouči dovu i obrati se vazom, blagosiljajući graditelje:

– El-hamdu lillahi, kad ste svi na okupu. Dede, poslije podne-namaza da se uhvatite posla i zalijete temelj. Ne valja ga ovakvog ostaviti, može i kiša zemlju obrušiti i džabe ste se mučili… a i šejtan, Iblis da ga ne pogani.

Efendijin prijedlog ozbiljno prihvatiše. Prvi mješung napraviše, pijesak civarama nanesoše na čistu zemlju, sa cjementom ga na suho izmiješali, a onda i sa vodom. Struganje lopata u pijesku pratili su naporni uzdasi. Svakim mješungom temelj se punio. Domaćinu se srce razgalilo od zadovoljstva, nije ni sanjao da će se ovoliko posla uraditi za jedan dan. Zadnji miješung izmiješan je prije akšama. Nakon posla servirana je večera, na mjestu gdje i ručak. Neki su prije morali kući, a meraklije ostadoše do jacije.

Hamza isprati posljednjeg radnika i uz pomoć babe pospremi stvari, pa krenuše kući. Sjedeći u zapregi osjećao je zadovoljstvo, diveći se svima koji su se odazvali. Neke je tek poznavao iz viđenja, a ipak su došli.

– Nemoj se čuditi, sve sam ih tokom godina zadužio. Sutra će mi doći moj prijatelj Rasim, najbolji tesar u ovom kraju. Uz pomoć nekoliko irgeta i sa dobrom trenicom, koju sam kupio u pilani Ivor, za dva dana će ga zašolovati.

Razgovarajući o današnjem danu stigoše do kuće ispred koje je nestrpljivo čekala Hatidža.

– Bujrum jeste li se umorili? Čula sam da ste bili vrijedni.

– Jesmo majko, iskopali smo i u zemlju zalili, a sutra ćemo šolovati.

Zadovoljno su sjedili za sofrom, hvaleći sve koji su došli da pomognu.

– Moram sutra u općinu da završim papirologiju.

Njegov nijet znala je Emina.

– Sve sam spremila. Kupoprodajni ugovor i ostale hartije koji su potrebni za dobivanje građevinske dozvole.

Nedugo zatim umor ih odvede na spavanje.

Znajući šta ga čeka Hamza je poranio da bi na vakat građevinsku dozvolu dobio.

Ulazeći u zgradu urbanizma zaustavi ga portir.

– Kuda druže?

– Do šefa Pere.

– Žao mi je, drug Pero je na partijskom sastanku, dođite sutra.

– Sutra imam drugih obaveza, može li danas?

– Upisat ću vas u knjigu čekanja. Dođite sutra, janje moje.

Hamzi kroz glavu proleti lozinka koju je čuo na sijelima.

-Da se ne ohladi do sutra.

 Iz džepa izvadi deseticu, pa je stavi na sto. Portir spretno sa knjigom čekanja poklopi novčanicu.

– Upravo je sastanak završio, otpratit ću vas do šefa urbanizma.

Iz prostorije Hamzu zapahnu miris ustajale hartije.

– Druže Pero, ovo je moj kum, molim te sredi mu građevinsku – otvarajući vrata portir se obrati službeniku koji se od dosade protezao u fotelji, igrajući šah sa samim sobom.

– Da vidimo, druže, šta imate od dokumenata?

Znajući već šta se od njega očekuje, Hamza stavi u hartije nekoliko novčanica. Sjedeći za stolom na kojem je bilo papira i ostalog kancelarijskog materijala, službenik je, prelistavajući dobivene papire, pronašao ono što ga je interesovalo.

– Vidim da ste prikupili svu dokumentaciju. Zamolit ću drugove da ubrzaju. Parcela je na spornoj lokaciji, na kojoj je zabranjena gradnja stambenih objekata. Tražit ću da u Komitetu odluče, hoće li se tu praviti kakav društveni objekt. Mislim da su odustali od željezare. Nadam se da neće biti problema za dobivanje građevinske dozvole.

U kancelariju uđe plavokosa sekretarica, noseći dvije džezve.

– Druže šefe, za vas je crna – stavljajući tacnu kraj hrpe papira upozori ga sekretarica.

– Molim vas, drugarice Slavice, donesite jednu za druga Hamzu.

– Kakvu pijete, druže? 

– Hvala, nije mi do kahve dok mi materijal kisne, a ne mogu ga ugraditi bez građevinske dozvole.

– Ne brini, druže, slobodno gradi. Kad drug Pero uzme stvar u svoje ruke… – idući po kahvu dobaci sekretarica.

***
Po savjetu sekretarice iz urbanizma gradila se kuća. Prolaznici su navraćali i gledali kako se gradi ognjište na spornoj parceli. Na sijelima su diskutovali da se Hamza badava troši i zahmeti, te da će mu kuću srušiti kad je izgradi. Te glasine nisu pomele graditelje ni kad se zidao prvi sprat.

– Došao je vakat, da pokažem svoj majstorluk, na vlastitoj kući.

– Da vidimo, ko je bolji, majstor ili šegrt – iznenadi ga Ahmo svojim dolaskom.

– Kako si jarane? – srdačno ga dočeka Hamza.

– Grihota i sramota je zidaru ležati, dadilja biti, dok mu prijatelj kuću zida.

Svoje bogato iskustvo, dva prijatelja su prenijela na ostale irgete i kuća je bila ozidana za dan. Šalovanje deke, vodio je tesar Rasim. Uz pomoć irgeta, uradio je posao, kvalitetno i na vrijeme. Potom su došli armirači i za dan armirali deku. Sutradan bila je velika moba, okupili su se skoro svi, pa i oni, koji su i kopali temelj. Deku su izbetonirali prije akšama. Slijedećih dana ozidan je i drugi sprat i izbetonirana druga deka. Konačno je došao dan kada se pravio krov. Po adetu, pozvani su rođaci, komšije i prijatelji. Mnogo svijeta se okupilo. Crijep je išao od ruke do ruke, a majstor Rasim ga je po letvama vješto redao. Za kratko vrijeme, kuća je bila pokrivena. Domaćin je radosno musafirima pokazivao prostorije. Novi krov je bio usamljen ,na parceli, koja je godinama bila tema, na sijelima i općinskim sastancima. Udaljenost kuće, od prvih kuća iziskivat će veće troškove; za dovod struje, vode i kana-lizacije. O tome je Hamza razmišljao, ni trač ga nije puno kahario, već je riješio da napravi kuću, na svojoj djedovini, ne misleći na općinare i na njihove ucjene i kazne. Nakon toga uslijedili su zanatski radovi, svoj posao radili su; električari, vodoinstalateri, keramičari, stolari, moleri…

Vratile se «Jugošvabe» od kuće, puni svježih utisaka. Tokom rada, kroz glavu im prolaze slike godišnjeg odmora. U slobodno vrijeme odu u grad, tek da razbiju okove i mučninu koja se nataložila u grudima, poneka tegoba se dijeli s ostalima po radničkim sobama. Ista briga i ista bol; ujedini različite mentalitete, različita opredjeljenja, vjere i narode. Gastarbajteri i iste pjesme pjevaju. Neki su i kumstva sklopili, želeći da se kroz djecu srode. Sprovode u djelo «bratstvo i jedinstvo». Meri i Slobo bili su primjer sretnog braka, kojeg priželjkuju pojedinci, tražeći sebi životnog druga iz drugog naroda. Neki izbjegavaju takve sjedeljke i kumstva, sjećaju se priča iz prošlog rata. Zbog njihovog ponašanja kolege ih kritiziraju. U tome se isticala Meri, koja kritizira, sve one, koji drugačije misle, ponosno vodeći svoga Slobu pod ruku, govori:

– Pusti, bolan, šta je bilo, bilo je, to treba zaboraviti. I u školi smo učili, da se ne treba pričati, da ne bi ukaljali obraz, nekom visokom drugu, koji je, prije nego li postao partizan, u drugim vojskama i za drugu stranu ratovao. Ako neko nosi isto ime i prezime, zločinca koji je u prošlom ratu, ubio nekog našeg pretka, ne znači da je on takav i da bi nam nanio zlo. Nisu ovi današnji, kao oni koji su u prošlom ratu, pravili zločine nad našim narodom.

Njeno mišljenje imali su i drugi, među kojima i Mujo.

– Znam da su dobri, sa njima radim. U njih imam veće povjerenje nego u nekog iz porodice. Nekima sam posuđivao novac, a i kumstvo sam napravio sa Slobom i njegovom Meri. Kad su kredit dizali, bio sam im jemac.     Ma …oni bi za mene isto učinili, u to sam se uvjerio kad sam vadio pasoš i djecu u školu upisivao, iako sam sve to morao platiti večerama i kovertama. Danas, ako nemaš veze, ništa ne možeš uraditi. Čak ni sa parama. Ja sam neke u Njemačku doveo i zaposlio.

***
Protežući se u krevetu Hamza razmišlja koga izabrati za kuma, kojeg će cijeniti i potkivati markama, poklonima i večerama. Neka se nađe, može da mu zatreba, za otvaranje vrata kancelarija «velikih i moćnih» drugova. Sa tim bi dokazao; Slobi, Merimi, Bori, Muji i njemu sličnima, da je u trendu u zanosu bratstva i jedinstva. Već odavno o tome razmišlja i pravi listu sa koje će da odabere kuma. Jaran Ahmo ga zateče kako zamišljeno piše.

– Dobro si me podsjetio, da završim pismo kojeg sam počeo pisati prošle hefte.

Te riječi trgnuše Hamzu i on sramežljivo stavi listu budućih kumova ispod jastuka.

– Evo, i ja pokušavam da napišem nekoliko riječi, ali ide teško – sakrivajući svoj nijet pravdao se Hamza – ove smjene ne dozvoljavaju da se češće viđamo.

– Jeste, vala! Šta ima kod tebe, kako su tvoji?

– Mašallah!

– Jesi li čuo da smo dobili novog poslovođu?

– Nisam. Sigurno je neki, od zamjenika poslovođe koji ide u penziju?

– Nije.

– Onda je … neko od majstora?

– Nije … nije nitko iz našeg pogona, niti je Nijemac.

– Ma, daj Ahmo … dosta je šale.

– Ne šalim se.

– Zar može stranac, na tako odgovorno mjesto? Treba znati dobro govoriti, treba, bolan, sve te crteže u glavi imati. Ma, koliko smo samo imali muke dok sve to nismo savladali? Sam znaš, da nam je u tome pomogao Mustafa. Jesi li čuo, da je doveo mlađeg brata? Eno, sad ide za električara, uči jezik kod jednog studenta, kojeg plaća.

– Fino je to od Mustafe, što je omogućio bratu, da se školuje. Nego, hoćeš li pokušati pogoditi, ko je naš novi poslovođa ? Malo ću ti pomoći. Kao što sam ti rekao, gastarbajter je, naš zemljak.

– Da li je moguće, da ima i naših, koji su sposobni? Sigurno je neki Janez, jesam li pogodio?

– Nisi.

– Onda je sigurno Zagorac, a možda Dalmatinac?

– Ni sad nisi pogodio.

– Da n’eš reći, da je neki…  da je neki, Bošnjo?

– E… sad si pogodio, za poslovođu smo dobili našega insana!

– Ma… daj, ne lupetaj. E… sad si pretjerao. Dosta mi je tvoje zeze. Da mi nisi rođo, ne bih ti halalio ovu šalu – ljutito lupi Hamza vratima i ode na pranje haljina….

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.