Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (70-72)

Bilo je dana, kada se išlo u posjetu prijateljima, koji stanuje u drugom dijelu grada. Na tim sijelima glavne teme bile su; posao, zarada i godišnji odmori. Neki su u kartanju tražili zabavu i duboko zabrazdili u kocku. Svaki insan, koji se nađe u tuđini, potraži ono društvo, kojem i pripada. Većina je našla prijatelje na poslu. Tu su i cimeri sa kojima se dijele; soba, kuhinja, kupatilo i zahod. Uz te poznanike postoje i oni sa kojim se druži u slobodno vrijeme.

– Došao vakat da se prijatelji mijenjaju, ko šuferice – ozbiljno će Hamza, pa se sjeti jedne narodne izreke: «Život je suviše kratak, za dva prijatelja».

Svoje ponašanje nisu mijenjali; sebe su cijenili, a druge poštovali, ne dozvoljavajući da ih neko navede na poroke u kojima se gubi obraz, ruši porodica, gubi novac, zdravlje i vjera.

Dobiveno pismo u Hamzi je izazvalo radost koju nije mogao sakriti. Željan, da se dozna šta u njemu piše, rastrgnu kovertu, raskrili hartiju i poče čitati:

„Dragi moj Hamza, mi smo dobro a želimo i tebi sve najbolje. Tvoje dugo očekivano pismo mnogo nas je obradovalo. Nismo se nadali da ćeš otići tako daleko u taj tuđi dunjaluk. Želim da ti kažem da smo kupili zemlju od općine, onu parcelu koju voliš…“

Hamza zastade, sjećajući se tog vakta. Kroz glavu mu prođoše slike vremena kad su nacionalizirali tu parcelu za dobrobit cijelog naroda. Sad je osjetio zadovoljstvo jer je povratio ono što je pripadalo njegovim djedovima.

Na drugom krevetu Ahmo je dugo gledao u pismo, a onda sav ushićen usta, priđe kolegi i čvrsto ga zagrli, govoreći mu kroz suze radosnice:

– Moja Habiba rodila je kćerku! Po treći puta postao sam babo. Tužna ljubav ima sretan kraj!

– Mašallah! Drago mi je da ste svoju ljubav kru-nisali najljepšim cvijetom.

– Hvala, jarane, i u ime moje Habibe, koja je prigrlila oba moja sina, kao da su joj rođeni. Postali su sirotani ni u školu nisu pošli. Njihovu rahmetli majku Senadinu još nisam prežalio.

– Kako si, jarane, dao ime kćerki?

– Razmišljam o tome. Moja Habiba želi da bude po mojoj želji. E …toga se bojim, ne znam kako bi ona prihvatila. Moja je želja da se zove Senadina po rahmetli majci mojih sinova.

Križajući današnji datum Hamza jaranu dobaci:

– Sutra bi mogla biti plaća a trebalo bi i karte kupiti.

Jaran ga pogleda, skidajući radnu haljinku, uzdahnu.

– Danas sam imao naporan dan. Crtež, kojeg sam dobio, bio je kotiran običnom olovkom i slabo su se vidjeli brojevi. Uz sav trud nisam mogao pročitati i razumjeti kako napraviti komad. Razmišljao sam šta da radim, da li da odem poslovođi i da mu kažem, da ne znam to uraditi i da se ponovo latim metle.

Hamzu zainteresira priča i on naćuli uši. Sama pomisao na metlu me naježi. Vrijeme je prolazilo, a ja sam gledao u crtež, kao tele u šarena vrata. Poslovođa me svaki čas obilazio, uz pitanje:

„Kako ide posao, ima li problema?“

Moje uzbuđenje primijetili su ostali radnici, pa i onaj mali Poljak, što me je zamijenio na metli. Od sve muke, trudio sam se da donesem valjanu odluku. Kroz glavu su mi prolazili svi poznati, pametni insani, od kojih se moglo nešto naučiti. Sjetio sam se savjeta našeg imama Arifa i babe Ale:

„Kad ne možeš da doneseš neku odluku i ne znaš šta raditi ili ako nešto tražiš pa ne možeš naći prouči dovu Allahu, dž.š.”

Nakon dove, odmah sam osjetio olakšanje i u glavi mi se sve razbistrilo. Sjetih se Mustafinog savjeta, kojeg sam čuo, za tokarskim strojem. Polahko se približim njegovom ormaru u kojem je držao sve dijelove koji su se mogli napraviti na stroju…

Čuvši tu besjedu Hamza se slatko nasmija, pa će kroz smijeh – znam šta se dalje desilo, u ormaru si našao dio kojeg si trebao napraviti! Kako je taj naš majstor Mustafa bio snalažljiv i pametan. Iako nije mogao sve crteže da razumije, zato je mogao da napravi sve što vidi.

– Tako je, moj rođo, – nastavi Ahmo započetu priču – kad sam otvorio ormar, imao sam priliku da vidim malu izložbu. Brzo sam pronašao komad, koji je bio na crtežu. Potajno sam ga donio do svoga radnog mjesta i bacio se na posao. Radeći pjevušio sam pjesmu našeg majstora: „Snijeg pade na behar na voće…“. Pred kraj radnog vremena gotov komad lično sam odnio i sa crtežom ga dao poslovođi. Primajući ga iz mojih ruku bio je iznenađen. Izlazeći na kapiju osjećao sam se sretno. Iako sam stranac, pokazao sam da mogu čitati njihov «švabopis», uraditi komad koji je ručno skiciran i da mi nismo samo za metle.

– Ejvala ti, nek’ si dokazao onome žući, koji nas već odavno maltretira svojim crtežima i rukopisom, kojeg ni sam ne može da pročita.

Dugo nisu mogli zaspati, ležeći pričali su o anegdo-tama iz fabrike.

Skupilo se društvo u kuhinji i raspravlja o tome kako putovati.

– Bitno je da se bezbjedno stigne. Za prijevoz se lahko mogu odlučiti, zavisno u koji dio naše Juge se putuje i koliko smo spremni platiti – kroz šalu jedan gastarbajter planira putovanje.

– Neki naši putuju autima i susreću se sa belajima kroz koridor. Za banalne stvari plaćaju kazne. Svako zaustavljanje je rizično. Ne samo za nas gastarbajtere, već i za zapadnjake. Moj šef Paul mi je pričao da je svaki deset kilometara zaustavljen i da je po deset njemačkih maraka plaćao kazne, navodno zbog saobraćajni prekršaja.

– Najbolje je putovati vozom. Već sam kupio i kartu – javi se jedan, pazeći da mu ne zagori večera.

U jednoj kuhinji, mnoštvo različitih jezika, osjeti se miris nekoliko nacionalnih jela, koja su napravljena po receptima njihovih starih. Uz hvalisanje čija je kuhinja najbolja i čija su jela najukusnija i najgladniji se najede. Tako siti odlaze na spavanje.

***

Svako slobodno vrijeme koristili su za kupovinu. Grupa jugovića vozeći se gradskim prevozom razgovarali na materinjim jeziku. Njihov razgovor privuče pažnju jednog prolaznika i on im se obrati:

– Kako ste, zemljaci, mogu li dobiti cigaretu?

– Kako da ne, izvolite našu Drinu.

Uzimajući proizvod Duhanske industrije Sarajevo,  čovjek se uljudno zahvali i upita:

– A, da nemate koju marku, gladan sam.

Oni ga u čudu pogledaše.

– Bre, nemoj da se čudite, stvarno sam gladan. Kad bi mi dali do plate…

– Pa, mjesec je tek upolovio, nisi valjda sve potrošio?

– Kamo sreće da jesam. Bio sam naivan, navukli me na kartu i sve sam izgubio.

– Odakle si, imaš li prijatelje koji bi ti pomogli?

–  Kakvi prijatelji, pa oni su mi to i uradili?!

Izlazeći na slijedećoj stanici, dadoše mu nešto para, da ne skapa na ulici. Hamza se sjeti riječi djeda Smaje.

„Sinko, pokušaj insan biti, mada je to teško. Sebe cijeni i voli, druge poštuj, gladnog nahrani, žednog napoji, u Allaha dželle šanuhu, se uzdaj i samo Njemu sedždu čini.“

Dva prijatelja svratiše u Robnu kuću KaDeWe. Na prvom spratu izložena odjeća. Obojicu privuče ženski odjel u kojem je bio izložen i donji veš. Srameći se jedan drugoga, birali su donji veš i u njemu zamišljali svoje hanume. Nakon odabira modela, boje i veličine platili su i potrpali u kese, a da ni jedan nije znao šta je onaj drugi kupio. U muškom odjelu, jedan drugom su pomagali oko izbora.

– Vidiš li, moj rođo, kolika je trgovina, samo što nema šarenih zmija. Od svega toga ne možeš odabrati nešto za naše. Kad im se donese uvijek nešto ne valja, ni veličina, ni boja, ni kroj. Niti možeš da kupiš, nit’ možeš da ne kupiš.

– U pravu si, moj Ahmo, insan se hem troši, hem zahmeti, a oni, kad hediju dobiju, uvijek mahanu nađu. Ne možeš biti pametan.

– Kupi ono što ti misliš, obući će oni kad im zatreba.

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.