svabo
Sudbin Musić piše:
Ne tako davno desila se i ovogodišnja posjeta logoru “Omarska”. Prostor zbog kojeg je Prijedor postao paradigma stradanja nesrpskog stanovništva u BiH u 92-oj godini sada je privatno vlasništvo Arcellor Mittal Steel kompanije čiji vlasnici žive u jednoj od najskupljih kuća u svijetu i to u Londonu u neposrednoj blizini kraljevskog dvora. Ovogodišnja posjeta prostoru nekadašnjeg ”Logora Omarska” je, barem po priči preživjelih logoraša, prošla najdostojanstvenije do sada. Nije bilo govorancja političara a organizator se fokusirao na žrtve .
U međuvremenu je formiran i odbor kojeg sačinjavaju gotovo sve organizacije i udruženja koje okupljaju žrtve nesrpske nacionalnosti kao i neke kulturnog prefiksa. Dolazi i 2012. godina, dvadesetogodišnjica stradanja i vrlo brzo ćemo opet imati nova okupljanja i olimpijske igre u Londonu.
I na sljedećem okupljanju je, sudeci po ustaljenoj praksi, očekivati ponovno obraćanje jednog od novinara kojima prezivjeli ”Omarske” duguju mnogo – Eda Wulliyamija.
Da podsjetimo
U ljeto 1992.godine rat se brzo iz Slovenije prebacio u Hrvatsku pa kulminirao u Bosni i Hercegovini te po kolicina zla dosegao nevjerovatne razmjere šokirajuci svjetsku javnost. Unatoč činjenici da se radi o prostoru utemeljenom na antifasizmu i ”bratstvu i jedinstvu” svih naroda i narodnosti njihova krv je pred kamerama svjetskih medija doslovce liptila na sve strane
Mediji su zaista čudo. Novinari, kameramani i fotografi nekada jos veće.
Još ne mogu da svarim zamolbu jednog novinara mom jednom prijatelju logorašu, da proseta pored kafica u Prijedoru pred kojim je u tom momentu pio kafu jedan od ”sumnjivih” , te da se zaustavi, okrene i smrknuto pogleda na ”sumnjivog”, kako bi snimak bio što upečatljiviji.
No, bilo kako bilo, i podsjećanja radi, ipak su te kamere odigrale presudnu ulogu da dobar dio nevinih ljudi izađe živ iz ove klaonice za ljude i mjesta za kojeg će kasnije i preživjeli holokausta reći da je ”echo Auschwitza”, ”Logora Omarska”. Sada eto svake godine od kompanije čije je sjedište tamo negdje u Evropi, onoj istoj Evropi koja je toliko puta ponovila ”nikada više”, traže dozvolu za ulazak i, za divno čudo, na dva sata od najgoreg koncentracionog logora na tlu Evrope nakon II svjetskog rata, naprave sebi memorijalni centar.
I dobiju je. Zaista! Kao neko ko ih prvi pročita samo mogu da potvrdim da je doista tako. Čak se naznači i čitava routa kretanja, odredi parking prostor, termini ulaska i izlaska, te se od ljudi iz organizacije zatraže i matični brojevi lica koja će, u slučaju ”nečega”, snositi odgovornost, iako policija daleko ranije to isto dobije i iako su imena aktera te ”drame” koja je i samim organizatorima postala monotona, boldirana na najveću moguću mjeru. Matični brojevi velikog broja aktera drame iz devedesetih koja se odigravala na ovom mjestu više nisu potrebni. Više od 700 njih je na ovom mjestu izgubilo svoje živote a matične brojeve njihovih ubojica niko više i ne traži.
Šesti avgust, novinari i ”nedovrsen posao” Penny Marshall
Slike izmršavjelih i prestrašenih ljudi su dosita šokirale svjetsku javnost. Jedan od njih, dobra duša Fikret Alić, postat će svjetski poznata osoba a i dan danas je, kao ”čovjek iza žice”, nezaobilazna osoba kada je u pitanju podsjećanje na logore i rane devedesete.
S Edom Wullyamijem je u ”Logor Omarska” kao dio ekipe ITN-a ušla i Penny Marshall.
Ona je u stvari i razlog mog pisanja ovih redova jer je ovih dana kojekakvim kanalima do mene došao njen najnoviji snimak ”nas” devetnaest godina poslije pod. Iako postavljen na nekim čitanim stranicama te na mnogim Facebook profilima i grupama koje posjećuju i prezivjeli logoraši, osim milijun puta ”Like”, niko se nije ni osvrnuo na navedeni snimak. Ne čudi me mnogo jer većina ne poznaje engleski jezik, no šta je s onima koji ga znaju. Vjerovatno smo radosni zbog naše vječite senzacionalnosti. Ponovo je dobijen prostor za ”self promotion” i vječitu ulogu žrtve koja je ponekad u Bosni i Hercegovini isplativa.
Penny se i ovoga puta pokazala pravim profesionalcem. Njena žudnja za senzacijom nije očito nimalo manja. Okupila je neke aktere sa ranije sačinjenih snimaka iz devedesetih. Među njima nekoliko njih koji simboliziraju tragediju tog doba. Međutim, ovaj put i novo lice i to izvjesnog ”časnog čuvara logora” kojeg se odlično može vidjeti na snimku iz devedesetih kako s kalašnjikovim ”na gotovs”stoji iznad izmršavjelog i izluđenog logoraša dok ovaj pokušava da, nakon mjeseci gladi, pojede prvi ”normalniji” obrok i da upravo toj Penny Marshal, očito svjestan čeznje novinara za senzacijom, izbjegne dati bilo kakav odgovor, strahujući za svoj život.
”Mi”
No ”mi” ko ”mi”… Devetnaest godina poslije, što se i vidi na snimku, neki od ”nas” sada, nedaleko od jedne od najvećih masovnih grobnica u Bosni i Hercegovini u Kevljanima iskupljaju dječicu svih naroda i narodnosti koja se igraju platnima duginih boja i negdje duboko u nekome, bude nadu za neko novo ”bratstvo i jedinstvo”. Ne ulazeći u sigurno iskrene namjere tih, ja pri samoj pomisli na ”bratstvo i jedinstvo” odmah pomislim na dan poslije ”bratstva i jedinstva” i počnem da drhtim od same pomisli da bi neka od te djece, kojoj neko ponovo na lažnim osnovama gradi zajedništvo, prošla ono što ja prođoh dan poslije .
Snimak s dječicom je uljepšao upravo taj ”časni čuvar logora” koji je eto tada samo izvršavao naređenja i nije nikome učinio nista loše.
Ja, ove godine šestog avgusta, ako već ništa, dobih odgovor na pitanje: ”Zašto Ed, a ne Penny biva taj koji se svake godine onako emotivno iskali na čitav svijet pri svom obraćanju šestoga avgusta?”
Oni koji iole poznavaju engleski jezik nek pokušaju pronaći snimke koji su meni dali odgovor. Možda i nisam u pravu.
Za razliku od Eda, gospođa Marshall i ovoga puta ne pokazuje emocije ali snimci koje je napravila nisu toliko šokantni publici za koju su snimani. Nema mrtvih, nema krvi i mršavih logoraša. Njihova djeca sada pričaju strane jezike, a logoraši su već odavno postali turisti u svojoj domovini.
Dok se dio njih bori da nekadašnji logor postane ”Memorijalni centar”, Penny Marshall izbjegava i jednom jedinom rječju spomenuti da su upravo ”oni”, dakle publika kojoj je snimala ovaj snimak, ti koji našoj patnji i stradanju i dalje doprinose ekspoalatirajući i ono malo što je ostalo od firme koja je među mnogo sličnih firmi, nekad hranila usta mnoge dječice kojoj su isto tako na lažnim osnovama mlatili praznu slavu o bratskoj ljubavi naroda i narodnosti SFRJ.
Ni jedne jedine rjieči o Arcellor Mittal Steel kompaniji koja je sada vlasnik nekadašnje klaonice za ljude. Sad bi meni moj drug Siniša rekao da ne kenjam, jer ga uvjek grize savjest, mada ni ja ni on nemamo ništa s onim što se desi meni i njemu te ”mojim” i ”njegovim”, odnosno ”našim”, i da su daleko krvavije ruke tamo nekih koji nam sada nude svijetlu budućnost u okvirima Evropske Unije, kupujući bez imalo skrupula i klaonice za ljude i koji su sigurno već unaprijed znali šta će da se desi i ”mojim” i Sinišinim.
Zaboravimo na trenutak koje su nacionalnosti bili ljudi koji su zatvarani, mlaćeni, silovani i ubijani. Bili su to građani ovog grada i eto sad i ove države u kojoj se ruše i posljednji temelji onoga na čemu je zasnovano moderno evropsko društvo i demokratija. Svijet, a Evropa posebno pokazaše u Bosni i Hercegovini svoju najgoru stranu. Iako prezentniji nego bilo gdje na svijetu i s ovlastima koji od ove države prave protektorat oni namjerno izbjegavaju već dvadeset godina rjesiti pitanje suočavanja s prošlošću svih njenih građana te memorijalizacijom, nakon koje bi se konačno, zvaničnoj politici iz usta izvukla njihova tobožnja briga za žrtve i ugroženost ”mojih” od ”njihovih”, odnosno ”nas” od ”nas”…
Al, znaš ti ”nas”… Olimpijada 1984-(1992)-2012
Da situacija bude gora, a dvadesetogodišnjica zla u Bosni i Hercegovini, posebno dvadesetogodišnjica ”Omarske” bude daleko dramatičnija, potrudio se ni manje ni više do sam sadašnji vlasnik kompanije Arcellor Mittal Steel koji finasira izradnju najnovijeg čeličnog simbola Londona i simbola kapitalizma svakako, visokog 115 metara i većeg od ”Kipa slobode” u New Yorku za čitavih 22 metra. Tužno će biti Sarajevo sljedeće godine, jer se spomenik podiže u čast olimpijskim igrama koje simboliziraju nešto sasvim drugo i nešto na što ce da padne sjenka ”Arcellor Mittal Orbita”, kako kreator i čuveni umjetnik porijeklom iz Indije Anish Kapoor nazva ovaj spomenik. Grozim se i od pomisli da su se za ovu grdosiju u sred Londona možda zajedno s rudom topile kosti stotine onih za kojima još uvjek tragaju porodice, a nestalih upravo u logoru ”Omarska”, a što je teoretski moguće.
Spomenik stoji ispred stadiona na kojemu će buknuti olimpijski plamen i podsjetiti nas na 1984.godinu, Sarajevo u punom sjaju a Jugoslaviju kao najboljeg domaćina do tada. Jugoslavije više nema, Sarajevo se nikada neće oporaviti od previše dubokih rana a ja ću moliti dragog Boga da trenutak kada se upali olimpijski plamen u Londonu ne bude znak za početak neke nove vatre i tragedije koja je po meni, nakon ljeta 1992.godine i onog što me pregazilo, moguća.
Poslije ”nas” sve je više moguće. I našoj ekonomskoj krizi je prethodila kriza morala i gaženja vrijednosti koje gradismo da bi poslije ekonomske krize počeli pucati jedni po drugima i eto još uvjek pod patronatom ”drugih” pokušavamo formirati državnu vlast daleko poslije izbora.
I sljedeće godine će, nakon obilježavanja obljetnice raspuštanja ”Omarske” sitna dječica svih nacionalnosti iz Prijedora imati priliku da se ponovo okupe u Kevljanima. U tome ce im svakako kao i svake godine finasijski ponovo pomoći Arcellor Mittal kojem to nije ništa. Treba sačuvati reputaciju firme i pomoći ”nama” divljacima da iskupimo svoju djecu bez obzira na naciju. Ko zna, možda dogodine tamo nađemo jos ”časnih” čuvara iz ”Logora Omarska” sa snimaka iz devedesetih. Sve će to opet kao i svake godine koštati par hiljada maraka a Mittal ipak očuvati svoj ”obraz”, a pri tom potpomognut i od preživjelih logorasa. Par hiljada u odnosu na devetnaest milijuna funti koliko košta ”Arcellor Mittal Orbit”, a kojeg, sa udjelom od čitavih šesnaest milijuna, finasira upravo Arcellor Mittal, zarađenim i privatizacijom klaonice za ljude, nisu ništa…
Ja ću do olimpijade željno da čitam nova otkrovenja i depeše s WikiLeaksa uvjeren da će svako novo otkrovenje potvrđivati moje sumnje te da je već unaprijed bilo poznato šta će se to desiti i šta se dešavalo u ovoj napaćenoj zemlji daleko prije dolaska kamera svjetskih medija. Neće me iznenaditi ako u nekoj od njih pronađem i Penny Marshal na ciljanom zadatku i u vrijeme kad je to odgovaralo njenim poslodavcima, jer kao što rekoh, poslije ljeta 1992. godine i poslije ”nas” sve je moguće, pa i senzacija na komandu. Za razliku od Eda Wulyamija, Penny Marshall je ako ništa sačuvala živce pa još uvjek snima. S obzirom da se prilog o kojem kazujem i zove ”Nedovršen posao” očekivati ju je ponovo. Znajući ”nas” njen dolazak je više no izvjestan. Pa, do sljedeće senzacije : “Doviđenja Penny”!
Tko zna, možda u Londonu…
(6yka)
Add comment