svabo.jpg)
U dogovoru sa Ahmom, otišli su u MUP. Kad su na šalteru, predali plavu kovertu sa imenom komandira, veoma brzo dobiše pasoš. Dva prijatelja svratiše u slastičarnu «Bujrum». Uz piće Ahmo je spremao svog prijatelja za put.
– Eto, moj Hamza, sve sam ti rekao, ponesi ono što si na hartiju turijo i biće sve u redu. Kada kreneš u njemački konzulat, ponesi ovo garantno pismo.
Nakon nekoliko dana Hamza je otišao u Sarajevo. Konačio je u Kapetanovom konaku. Te dane proveo je po raznim komisijama i ljekarskim pregledima. Kući se vratio sa vizom.
***
Već nekoliko dana Hamzu spremaju za puta. Majka Hatidža sprema jela, koja voli njen sin. Znajući težinu rastanka putnik je htio da ode neprimjećeno, tako je svoj odlazak najavio, dan kasnije.
Rano je ustao i u kućnom džematu sabah-namaz klanjao. Sa djecom, hanumom, roditeljima i ostalim uku-ćanima se selamio i neopaženo kroz mahalu prošao. Kad je stigao na stanicu, u čudu ga Ahmo upita:
– Gdje ti je pratnja?
Na pitanje Hamza ne odgovori ništa, a iz očiju mu se vidjela tuga. Sa lokalnim vozom, ćirom, stigli su u čaršiju, kroz koju prolaze međunarodni vozovi. Sa staničnog ozvučenja oglasi se ciktav glas:
– Putnički voz Sarajevo – München kasni petnaest minuta.
Poče i kiša, sručila se kao suze na Hamzu koji razmišlja da se vrati kući, pa neka se pati, kao svi oni koji su ostali. Napravi nekoliko koraka i tad ga ahbab upita:
– Kuda ćeš, Hamza?
Trže se, želeći da kaže ahbabu, da on ne želi ići u pečalbu. Tog trenutka uz pisak sirene voz je ulazio u stanicu. Putnici su se trudili, da zauzmu dobru poziciju koja bi im omogućila, da što brže uđu u vagone i pronađu slobodna mjesta. Mada je Hamza poželio da se vrati kući i da Njemačku zaboravi, nije mogao ni od stida ni od čvrste Ahmine ruke, koja ga je poput kofera, uvukla u vagon.
***
Ahmina snalažljivost, napravi mjesto Hamzi u vozu koji tutnji ka Zapadu. Klepet točkova, guši razgovor putnika, dok nova bora, na njihovim licima, ispisuje novu životnu priču.
Gutajući oskorušu bola, Hamza je žmirio, praveći se da spava. Pred zatvorenim očima, titraju mu draga uplakana lica, ostavljena u sehari njegovih sjećanja. Tek poneku riječ čuo bi od ostalih putnika. Prolaze i prve stanice, a novi putnici ulaze. Prsne poneka varnica nezadovoljstva:
– To je mjesto rezervirano i markama plaćeno, a ne mogu da dođem do njega. Da ste vi na Zapadu, pa da vidite šta je kultura!
Neki prozbore poneku riječ na njemačkom, tek da drugi čuju kako znaju strani jezik. Čuo se i poneki savjet o tome kako se treba ponašati u vozu, koji tutnji preko mostova i bosanskih rijeka. Putnici radosno prate riječne obale, zagrljene poljima, šumama, gradovima i selima. Hamza broji stanice, na kojima ulaze, novi putnici.
Sjedeći u vozu, Hamza je pokušavao da sakrije svoju tugu i žalost zbog rastanka. U mislima otplovi u prošlost. Sjećajući se svojih rastanaka sa babom kad je odlazijo na radnu obavezu , da gradi pruge i puteve.
Razmišljajući o tome nije ni primijetio da pjevuši pjesmu, koju je na rastanku pjevušio i njegov babo:
–Šamac – Sarajevo, to je naša meta, izgraditi prugu, još ovoga ljeta!
Slušajući akcijsku pjesmu, jedan suputnik otvori dušu.
– Eh, lahko je bilo pjevati, parole na pruzi uzvikivati, ali je bilo teško raditi – gledajući u Hamzu, njegov suputnik nastavi sa prisjećanjem – već sama pomisao da je pruga Šamac – Sarajevo izgrađena za jedanaest mjeseci, to jasno govori, kako je ogroman broj radne snage bio potreban, da se za tako kratko vrijeme taj veliki objekt završi, gdje bi u normalnim prilikama samo tunel na Vranduku iziskivao mnogo više vremena.
Ali da bi pred javnošću predstavili sebe svemogućima na tom ogromnom radilištu angažiran je veliki broj robijaša, vojske, njemačkih i talijanski ratnih zarobljenika, omladine, stranih brigada. Staro i mlado danonoćno su radili na pruzi, rušeći brda i tako teške terene. Njemački ratni vojni zarobljenici kao stručnjaci postaviše ogroman broj mostova, isprobijaše tako mnogo tunela i prosjekoše mnoge usjeke. Bez njih tako ogroman rad ne bi bio završen niti za deset godina.
Za izvršenje ovoga zadatka porušena je jedna pruga. Sa dvokolosječne pruge Novska-Zemun, jedan cijeli kolosijek prenijet je na ovu prugu o kojoj pjeva ovaj mladić. Pokazujući na Hamzu kojem se obrati:
– Omladinci su pjevali, uzvikujući parole a mi robijaši smo najteže poslove radili, u ropstvu sate i dane brojali kojih je bilo više nego klinova i pragova na pruzi Šamac- Sarajevo…
Čuvši ovo, Hamza se trže i spozna jednu drugu istinu o SORA Šamac -Sarajevo 47’.
Voz je krenuo sa zadnje bosanske stanice, Bosanski Novi, na kojoj su ušli novi putnici.
– Evo nas na Unskom mostu. Voz napušta Bosnu i preko Volinje ulazi u Hrvatsku.
Začuše se i riječi oproštaja.
– Allahemanet Bosno, odo’ ja u pečalbu.
Što je voz više odmicao, putnici su skupljali sabur za novi početak. Hamza više ne broji bandere, već sluša Ahmine razgovore sa ostalim putnicima, o poslu i zaradi, koliko su od toga u šta, kod kuća uložili. Slušajući cifre, Hamza se čudio. Uz uzdah pomisli, eh, da ja imam te pare, mogao bih osigurati udoban život svojoj porodici.
Uz priču zamirisa i bosanska kuhinja. Putnici su se međusobno častili i pri tom hvalili svoje majke, hanume, sestre i nevjeste, tvrdeći da su najbolje kuharice.
U hodnicima, lepeza glasova, koji su oslikavali šarolikost i bogatstvo jezika koji se govore u Jugoslaviji.
Voz je ulazio u Zagreb, glavni grad Hrvatske. Neki od putnika, koji su stigli do svog cilja, izlaze iz voza probijajući se kroz mnoštvo putnika. Nose svoje stvari, da što prije stignu do rodnog mjesta, koje se nalazi negdje u Hrvatskoj. Oni koji su došli sa istoka vozom iz Beograda presjedaju u voz zauzimajući njihova mjesta. Voz je stajao duže na stanici, a putnici su to iskoristili da bi se snabdjeli vodom, cigaretama i hranom. Pred polazak ponovo se začu na razglasu formula po kojoj se voz pretvara u vlak, nježni glas se oglasi:
– Vlak Zagreb – München stoji na prvom peronu, polazi po prijemu putnika.
Lokomotiva je promicala kroz mjesta kroz koja je Hamza prvi put vidi. Neki suputnici poznavali su krajolik, znajući da se približava Slovenija, najzapadnija republika u sastavu SFR Jugoslavije. Ponovo krajolik sličan krajoliku Hamzinog zavičaja. Ulaskom u Ljubljanu, glavni grad Slovenije, veliki broj putnika spremao se da napusti voz. Tom prilikom pokazivali su na zgrade pa i fabrike koje su gradili. Čudne su sudbine insana, u rodnom kraju se školuju a u tuđini znanje i snagu prodaju. Tokom godina nizale su se generacije koje su došle trbuhom za pogačom. Hamza pokušava da nabroji poznanike koji su radili negdje u Sloveniji.
Izlazeći iz voza jedan suputnik dobaci kolegi:
– Sad ćemo, na porciju graha u «Partizan», kojeg naši prozvaše „bosanska ambasada“.
Drugi ga podrža pa doda:
– Poslije ćemo u Delavski dom, da potražimo smještaj.
Zatvarajući vrata na kupeu, Hamza je razmišljao o «Južnjacima» koji rade negdje u Sloveniji.
***
Voz je krenuo iz Ljubljane. Sve doskoro, vagone je grijalo sunce, a sada pri njegovom zalasku grije loko-motivu. Umorne putnike uljuljkivao je klepet čeličnih točkova a Hamza tone u snove i čuje glasove koji se miješaju i svađaju u njegovoj glavi :
-Sine, dobit ćeš ti jednog dana posao u našem Ivoru.
– Neće oni tebe, zato što nisi komunista.
– Neka bolan, nisi sam što ne radiš, eno pola mahale dangubi.
– Tvoj školski dobro je uradio, na vrijeme je krenuo trbuhom za kruhom.
– Sinko, ti si opijen parolama, koje govore o dobrom životu, ali taj život, tebe mimoiđe… Opameti se, probudi se iz tog lažnog blagostanja.
– Probudi se, Hamza, gdje ti je pasoš, uskoro će granica!? – iz sna probudi ga Ahmo.
Nakon što se sabra, potraži po džepovima putnu ispravu, uplašena lica i drhtavim glasom obrati se Ahmi:
– Nema mi pasoša, šta ću sada!?
Ahmo nije mogao izdržati, uz osmijeh oštrim glasom upozori:
– Ne čuvaju se tako stvari, ahbabu! Ja sam ga mahsuz uzeo, da bi ti shvatio ozbiljnost puta. Ne misli više na kuću, već misli o sebi. Sljedeći put će ti neko drugi zavući ruku u džep i tada ti neće nitko pomoći.
Dok su diskutirali o pasošu, ušli su u Maribor, najzapadniji jugoslavenski grad. Pogranična policija vrši kontrolu putnih isprava. Hamza osjeti jezu po tijelu jer se osjećao nesigurno pri susretu sa uniformiranim insanima.
Tokom prošlog vakta, svaki susret sa njima ostavljao je traga u duši, tijelu i džepu nekog iz njegove porodice. Kad je završena kontrola dobili su pasoše u kojima su udareni pečati i vrijeme izlaska iz SFRJ.
Tad Ahmo, na uho, šapnu Hamzi:
– Bitno je da su prošli ovi sa petokrakom, ostalo će biti lakše.
Hamza nije uspio ni vratiti pasoš u džep a ponovo se otvoriše vrata na kupeu, carinski i policijski službenici na njemačkom zatražiše pasoš na kontrolu.
Znajući da se većinom s juga nose cigarete i šljivovica, to su i tražili. Pošto dva prijatelja nisu pušili ni pili, nisu ni osjećali nikakvu tremu tokom njihovih kontrola.
Nakon ulaska u Austriju, zamijenjena je kompletna posada voza. Umor je učinio svoje i putnici su iskoristili postojeći komfor sjedišta na kojim su ispružili umorna tijela. Usnuli putnici putovali su u svojim snovima, vođeni stazom sjećanja.
Promicala su brda, šume i nadolazili gradovi. One koji su nastavili put prema Njemačkoj, u neko doba, probudi njemačka pasoška kontrola…
(nastaviće se…)
Add comment