Ko se boji fašizma još?

Još od ‘98e godine preživjeli logoraši logora Omarska i njihove porodice i prijatelji kao i porodice i prijatelji onih 700 građana Prijedora koji nisu imali sreću da prežive mučenja okupljaju se u znak sjećanja na 9.maj, dan borbe protiv fašizma.

Tek ove godine zapala je za oči vlasnicima opštine Prijedor i RS-a ta činjenica koju su osudili više nego spremno a u sklopu ratnohuškačke kampanje koju u Bosni i Hercegovini još od završetka rata sprovode preživjeli fašisti i njihovi simpatizeri sa sve tri strane.

Glavna kritika vrti se oko jedne stvari: neodgovorno je zločine u posljednjem ratu izjednačavati sa zločinima u II Svjetskom ratu.

U prevodu: na dan obilježavanja borbe protiv raka neodgovorno je sprovoditi kampanje protiv pušenja. Baš.

Protivnici obilježavanja Dana borbe protiv fašizma na način na koji su to izveli preživjeli logoraši Omarske i svi oni koji s njima saosjećaju još uvijek nisu spremni prihvatiti činjenicu da se oni koji su počinili zločine u Omarskoj a u ime jednog cijelog naroda, mogu nazvati fašistima.

Niti nude neki bolji prijedlog, možda zato što ga ni nema.

Tih devedesetih godina, tj. juče, lokalna vlast i policija u Prijedoru naredila je nezakonito zatvaranje i hapšenje nekoliko hiljada svojih sugrađana. Njih 700 nije ubijeno borbom prsa u prsa već je bez ikakvog pravnog i zakonskog osnova zatočeno, mučeno i likvidirano. Jedini razlog bila je pripadnost drugoj etničkoj skupini od one vladajuće.

Hiljade od njih dobili su po istoj osnovi otkaze sa posla i, ako već nisu imali tu “sreću” da budu zatočeni, organizovano su poslani van teritorije prijedorske opštine a njihova imovina bivala je opljačkana ili uništena. Mnogi su otišli i u privatnom aranžmanu kakav je za mnoge od njih organizovao moj bivši komšija, trenutno nastanjen u Švedskoj. Kao pripadnik vojne policije i vlasnik automobila prevozio bi komšije Bošnjake do tadašnje linije razgraničenja. Bio bi to čisti akt milosrđa da nije uzimao jednu zlatnu naušnicu po kilometru.

No da se vratim prekjučerašnjem obilježavanju Dana borbe protiv fašizma. Opštinske vlasti u Prijedoru i Savez logoraša RS usprotivili su se povezivanju ratnog režima RS sa fašizmom. Kao protivakciju Savez logoraša RS najavio je postavljanje betonskog 36 metara visokog krsta na Zlatištu iznad Sarajeva.

Dakle, borba sa mostarskim krstograditeljima i sarajevskim minaret-bauerbajterima u posljeratnom Sukobu Falusa se nastavlja. U trku na titulu ”Moj je najveći’ i srpski narod svog konja imade.

Da li predstavnici Saveza logoraša RS misle da ni zločine nad Srbima u proteklom ratu nisu počinili fašistički nastrojeni egzemplari ostalih dvaju naroda u BiH? E pa jesu. Da li bi bilo zgorega da su i sami na 9.maj rekli kako fašizam u Evropi nije mrtav?

Ako bi željeli znati šta o tome misle ostali Evropljani dovoljno bi bilo da su u gugl pretraživač ukucali ‘Fascism is not dead’. Dobili bi oko 2 miliona rezultata od kojih se većina odnosi na izjave evropskih zvaničnika o porastu fašizma u Evropi sa najsvježijim primjerima u Mađarskoj, Britaniji, Francuskoj, Italiji, Rumuniji, Hrvatskoj, Srbiji, Austriji pa čak i u Holandiji.

Jedan dio rezultata bile bi stranice klerofašističkih i fašističkih organizacija koje širom Evrope opominju da nisu još dali sve od sebe.

Lako je razumjeti i opštinsku vlast u Prijedoru koja ne želi izjednačavanje zločina u zadnjem ratu i onih u II svjetskom ratu. Kozarački narod dao je jedan od najbitnijih doprinosa borbi protiv fašizma i već na početku II Svj. rata počela je organizovana borba protiv njemačkih okupatora, ustaša, muslimanskih fašista i četnika.

No nije to jedini razlog.

Podsjećanje na prirodu zločina koji su počinjeni nad građanima i građankama Prijedora u zadnjem ratu boli i zbog činjenice da je obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom u RS naša pljuvačka na licu onih koji su umrli za vrijednosti koje većina Prijedorčana danas ne želi ni da čuje.

Jer ako smo toliki antifašisti i poštujemo antifašističku borbu naših predaka zašto nam ulice više ne nose imena istaknutih antifašističkih boraca bošnjačke i hrvatske nacionalnosti?

Zašto je bista Esada Midžića još uvijek radije (ne)viđena u podrumu Muzeja Kozara u Prijedoru i zašto Gimnazija više ne nosi njegovo ime?

Zašto je nasred Prijedora obješena Mira Cikota odjednom postala manje vrijedna od Branka Čopića i odjednom suviše neukusno ubijena da bi se keksi po njoj zvali?

Zašto odjednom nema ni ulica Save Kovačevića i Josipa Mažara Šoše?

Zašto je grb opštine Prijedor i dalje jednonacionalistički?

Zašto odjednom u slobodoljubivom Prijedoru na prste mogu pobrojati poznanike koji ne kriju da su im djed ili baba bili u partizanima?

E pa možda zato jer fašizam još umro nije.

(By Radost Stroynik)