Još od ‘98e godine preživjeli logoraši logora Omarska i njihove porodice i prijatelji kao i porodice i prijatelji onih 700 građana Prijedora koji nisu imali sreću da prežive mučenja okupljaju se u znak sjećanja na 9.maj, dan borbe protiv fašizma.
Tek ove godine zapala je za oči vlasnicima opštine Prijedor i RS-a ta činjenica koju su osudili više nego spremno a u sklopu ratnohuškačke kampanje koju u Bosni i Hercegovini još od završetka rata sprovode preživjeli fašisti i njihovi simpatizeri sa sve tri strane.
Glavna kritika vrti se oko jedne stvari: neodgovorno je zločine u posljednjem ratu izjednačavati sa zločinima u II Svjetskom ratu.
U prevodu: na dan obilježavanja borbe protiv raka neodgovorno je sprovoditi kampanje protiv pušenja. Baš.
Protivnici obilježavanja Dana borbe protiv fašizma na način na koji su to izveli preživjeli logoraši Omarske i svi oni koji s njima saosjećaju još uvijek nisu spremni prihvatiti činjenicu da se oni koji su počinili zločine u Omarskoj a u ime jednog cijelog naroda, mogu nazvati fašistima.
Niti nude neki bolji prijedlog, možda zato što ga ni nema.
Tih devedesetih godina, tj. juče, lokalna vlast i policija u Prijedoru naredila je nezakonito zatvaranje i hapšenje nekoliko hiljada svojih sugrađana. Njih 700 nije ubijeno borbom prsa u prsa već je bez ikakvog pravnog i zakonskog osnova zatočeno, mučeno i likvidirano. Jedini razlog bila je pripadnost drugoj etničkoj skupini od one vladajuće.
Hiljade od njih dobili su po istoj osnovi otkaze sa posla i, ako već nisu imali tu “sreću” da budu zatočeni, organizovano su poslani van teritorije prijedorske opštine a njihova imovina bivala je opljačkana ili uništena. Mnogi su otišli i u privatnom aranžmanu kakav je za mnoge od njih organizovao moj bivši komšija, trenutno nastanjen u Švedskoj. Kao pripadnik vojne policije i vlasnik automobila prevozio bi komšije Bošnjake do tadašnje linije razgraničenja. Bio bi to čisti akt milosrđa da nije uzimao jednu zlatnu naušnicu po kilometru.
No da se vratim prekjučerašnjem obilježavanju Dana borbe protiv fašizma. Opštinske vlasti u Prijedoru i Savez logoraša RS usprotivili su se povezivanju ratnog režima RS sa fašizmom. Kao protivakciju Savez logoraša RS najavio je postavljanje betonskog 36 metara visokog krsta na Zlatištu iznad Sarajeva.
Dakle, borba sa mostarskim krstograditeljima i sarajevskim minaret-bauerbajterima u posljeratnom Sukobu Falusa se nastavlja. U trku na titulu ”Moj je najveći’ i srpski narod svog konja imade.
Da li predstavnici Saveza logoraša RS misle da ni zločine nad Srbima u proteklom ratu nisu počinili fašistički nastrojeni egzemplari ostalih dvaju naroda u BiH? E pa jesu. Da li bi bilo zgorega da su i sami na 9.maj rekli kako fašizam u Evropi nije mrtav?
Ako bi željeli znati šta o tome misle ostali Evropljani dovoljno bi bilo da su u gugl pretraživač ukucali ‘Fascism is not dead’. Dobili bi oko 2 miliona rezultata od kojih se većina odnosi na izjave evropskih zvaničnika o porastu fašizma u Evropi sa najsvježijim primjerima u Mađarskoj, Britaniji, Francuskoj, Italiji, Rumuniji, Hrvatskoj, Srbiji, Austriji pa čak i u Holandiji.
Jedan dio rezultata bile bi stranice klerofašističkih i fašističkih organizacija koje širom Evrope opominju da nisu još dali sve od sebe.
Lako je razumjeti i opštinsku vlast u Prijedoru koja ne želi izjednačavanje zločina u zadnjem ratu i onih u II svjetskom ratu. Kozarački narod dao je jedan od najbitnijih doprinosa borbi protiv fašizma i već na početku II Svj. rata počela je organizovana borba protiv njemačkih okupatora, ustaša, muslimanskih fašista i četnika.
No nije to jedini razlog.
Podsjećanje na prirodu zločina koji su počinjeni nad građanima i građankama Prijedora u zadnjem ratu boli i zbog činjenice da je obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom u RS naša pljuvačka na licu onih koji su umrli za vrijednosti koje većina Prijedorčana danas ne želi ni da čuje.
Jer ako smo toliki antifašisti i poštujemo antifašističku borbu naših predaka zašto nam ulice više ne nose imena istaknutih antifašističkih boraca bošnjačke i hrvatske nacionalnosti?
Zašto je bista Esada Midžića još uvijek radije (ne)viđena u podrumu Muzeja Kozara u Prijedoru i zašto Gimnazija više ne nosi njegovo ime?
Zašto je nasred Prijedora obješena Mira Cikota odjednom postala manje vrijedna od Branka Čopića i odjednom suviše neukusno ubijena da bi se keksi po njoj zvali?
Zašto odjednom nema ni ulica Save Kovačevića i Josipa Mažara Šoše?
Zašto je grb opštine Prijedor i dalje jednonacionalistički?
Zašto odjednom u slobodoljubivom Prijedoru na prste mogu pobrojati poznanike koji ne kriju da su im djed ili baba bili u partizanima?
E pa možda zato jer fašizam još umro nije.
(By Radost Stroynik)
Add comment