Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (4-6)

Hamza je ostao sjedeći, čvrsto stišćući šaku. Za kratko se sabra, ustade i iziđe vani, osjeti olakšanje. Svečanost se bližila kraju. Odbačeni dijelovi parola, pocijepanih papirnatih zastava, ležali su po ulicama. Na jednoj strani komad parole „Živio“ a na drugoj „Tito“. Držeći čvrsto dobivenu hediju, ruka mu je trnula od napora. Od stida nije mogao da otvori šaku. U tom trenutku osjeti nečiju ruku na svom ramenu.

– Komšija, sačekaj i ja ću kući! – javi mu se Saim pa radosno nastavi – Vidio sam druga Tita kad je primio štafetu!

Uz put im se pridružiše i ostali jarani koji su sa njima došli u grad. Hamza nije puno govorio. Slušao je druge dok su iznosili svoje utiske. U veselom društvu vrijeme je brzo prolazilo. Skoro pred avlijom Hamzu sustiže babo Ibrahim .

– Bista, Putalju! – čula se komanda.

Hamza se uhvati za direk i uskoči u zapregu. Sjede kraj krošnje sa ljekovitim biljem, koje se bere u maju i babi uputi selam. Otac primi selam. Bez habera stigoše kući. Zaprega se zaustavi pored kapije i išaretom pokaza sinu da je otvori. On skoči sa kola i otvori avlijska vrata koje nazvaše «kapijom plača». Uhvati konja za oglav i uvede u avliju popločanu kaldrmom.

Svaka avlijska staza, jedna je priča, ispričana u mozaiku od oblutaka nazvanim po majdanu i rijeci iz koje su izvađeni. Ona što vodi do kuće zove se unska, do hambara i kukuruzane sanska, a ona što vodi do štale i korala zove se sanička, oko bunaru zove se vrbanjska, staza ispred kapije je bosanska, a onu što vodi do pojate je biljanska, staze po đulbašči su staromajdanske.

Hamza, raspremi konja i uvede ga u štalu. Krošnju unese u sušaru, ispletenu od liskova pruća. Uz nadzor babe, iskusnog travara, ljekovito bilje, poreda po ljesama. Raz-mišljajući o Ahmi slušao je babin savjet, kad koju biljku treba brati, kako je sušiti i koja koju bolest liječi. Na verandi, avlijskoj osmatračnici, stoji majka Hatidža i sejri po avliji. Naslonjena na drvenu ogradu, izrezbarenu vještom mimarevom rukom. Kameni stupovi, podbočili verandu i dio kuće. Oko verande isplela se loza, okitila kuću kao nevjestu. Kraj jazluka, palače i sećije, na kojima se sjeli i divani. U bašti bunar obzidan sedrom, pokriven šindrom, ispred kojeg travar Ibrahim, pere ljekovito ko-rijenje.

Hvata se i prvi akšamski suton. Kako ko završava posao, tako ulazi u kuću.

– Babo, babuka, stigla struja! – radosno će sin Kerim, trčeći babi u zagrljaj.
– Pustili nam struju, danas je Dan mladosti, rođendan druga Tita – zaključi sin Abdulah.
– Ideš li, sine?! Jesi li se umorio? Šta ima novo, da nisi posao dobio? – sa verande pita ga mati i prije nego li sin odgovori, umiješa se babo:
– Neće ga ni dobiti, nepodoban je Partiji! Nosi prezime onih koji su bili vlasnici zemlje na kojoj je izgrađena čaršija.
– Ama, nek’ i neće, živijet će i bez državnih jasli! Eh, ne bi im bio, vala, ponizni hizmećar – tješila ga je majka.
– Nastavite za kahvu! – zapovijedi svekrva Hatidža.

Hamza pomilova kćerku Lejlu u bešici, a sinove pogladi po kosi. Potom, očima, blago pomilova, svoju hanumu Eminu i obrati se majci:

– Halali, majko! Nisam kupio što si mi rekla. Svi dućani bili su zatvoreni.

Vadeći fildžane iz kredenca majka se osmjehnu.

– Halalim ti sine i hvala ti na nijetu.

Nakon obavljenog posla i Ibrahim ulazi u kuću.

– Jesi li mi se umorio? – po običaju dočekala ga je hanuma.
– Subhanallah! Još me zdravlje kao i ti, moja Hatidže, dobro služi – veselo joj dobaci njen Ibraga.

Još nikad nije došao kući, a da ga nije dočekala na pragu, najčešće ispred vrata. Po škripi avlijskih kanata i hodu pozna da dolazi njen Ibrahim. Obuvala ga je i izuvala iako on to nije tražio. Nije morala, ali eto, onako iz ljubavi i poštovanja. U kući se on poštuje i njegova se sluša. Dok su ukućani znali za dan rođenja Maršala, dotle je Ibrahim znao za dane svoga robovanja i robovanja svojih prijatelja.

Zna koliko je ko proveo dana u zatvorima. Rijetko o tome priča. Osuđivali su ih zbog jedne izgovorene riječi. Često je Ibrahim imao belaja sa djecom. Naročito mu je Hamza zamjerao što ima zaostalo razmišljanje i što je fundamentalista.

Nakon otkaza i današnjeg susreta sa školskim drugom, Hamza kao da se probudio iz nekog sna. Nije imao ni kuveta niti sabura da pogleda u babine oči. Kao učenik stidio se svojih roditelja, majke u dimijama i mahrami, a babe sa fesom i narodnom nošnjom. Njihova pojava u školi pogađala ga je poput učiteljskih šiba po dlanovima i leđima. Danas je spoznao, da sistem nije protiv zaostalih i zatucanih insana, već protiv svih onih nepodobnih.

Hamza dugo nije mogao zaspati. Pred očima titraju slike prošlosti. Kad bi samo mogao vratiti film života i svaku neželjenu scenu da izbriše i ponovo režira, onako kako sada želi!

Nakon kratkog sna, probudi ga bol u duši, ubrzani otkucaji srca. Polahko ustade i išunja se iz sobe. U verandi napipa očevu haljinku, bosansku narodnu nošnju, koje se nekad stidio. Obuče čakšire, crveni pojas, opasa oko struka, džube nagrnu, fes turi na glavu, nazu kundure i iziđe u avliju. Jutarnja svježina pomilova ga po licu. Priđe drvenoj kapiji i stade kraj đula, na mjesto sa kojeg su ga njegovi ispraćali u školu i mekteb. Škripa kapije iznenadi psa koji zareža i nasrnu. Hamza ga smiri umiljatim glasom. Igrajući se sa njim, sjeti se, koliko su njegovi imali ovakvih pasa. Uz pomoć kinologije koja govori o rasama pasa, otkri da je njegov pas rasom Tornjak, bosanskohercegovački autohtoni pas, tako je i registriran u svijetu. Uzgajali su oni i lovačke pse, rase baraka i posavaca. Razmišljajući o psima uđe u štalu. Uznemiri konja i on zahrza, krava zamuka, a tele u teočaku zavrti repom i njuškom poče trljati prečage.

Sve na dohvat ruke. Krošnja sa sijenom, rudnjak nepun kukuruza. Rogulje i vile zabodene u naviljak, a iznad njih, kosa Varcarka. Na gredi konjska orma sa sedlom. Na lijevom kamenom zidu, visi sepet, ispleten od liskovine. Na Hamzinom licu zaigra osmijeh. Uze ga i poput drage igračke iznese u avliju. Stojeći na avlijskoj kaldrmi, poželi nabrati hašlama. Razmišlja, kao kad je bio dijete, koji kalem ranke da odabere. Ovaj put odluči da ode na Lunjevo u voćnjak koji je zasađen u čast njegovog rođenja. Sa fesom, radosno iziđe na sokak ostavljajući škripu avlijske kapije iza sebe. Na izlazu iz mahale, pogled mu zastade, na kući, koja mu je ostala u lošem sjećanju. I sad osjeti jezu, sjećajući se onoga dana kada se sunetio.

Idući zemljom koja je Agrarnom reformom oduzeta od njegovog djeda Smaje, stiže do svog omiljenog stabla, kalam njegovog babe Ibrahima. Stablo sa lijepom krošnjom, a prvi ogranak dostizao je visinu živičnog raslinja u kojoj se kaleme divljakinje za sevap, za insane i hajvane. Tako bi govorili kalemari. Uz miris divlje ruže, berač ubra slatku jagodu, zaviri u grm gloga. U njemu gnijezdo svijeno u kojem slavuj svoju ptičad hrani. Na ostruzi odbačena zmijska košuljica a kad vjetrić pirne, za djecu ona postaje barjak straha. Berač priđe hašlami, desnom nogom pažljivo stade na kvrgu od kalema. Rukama obuhvati stablo. Lijevu nogu diže naviše. Uz trzaj uhvati se za prvu granu, napravi još jedan i već je sjedio na prvom ogranku. Mali sepet zakači na granu, ubra prvu rosnu hašlamu i osjeti slast kraljevskog voća. Manirom iskusnog berača verao se po ograncima i punio sepet slatkim plodovima.

Kad nabra, spuza se niz stablo u travu i sjede. Sjedeći gledao je u dolinu i rijeku svoga djetinjstva. U mislima, vidi igre svoje generacije, kako jezde u sjećanjima. Nakon predaha, punim sepetom krenu istim putem. Prolazeći mahalom gledao je u stari, srednjovjekovni grad. Kamene zidine nazirale su se iznad raslinja, koje prekriva tragove vladara. Čuo je on od svoga djeda Smaje, a on od svoga  djeda, da su tu živjeli Bogumili, njihovi preci.

Mada je malo znao o tom gradu, kojeg je kao dijete osvojio sa svojom vojskom i u njemu je vladao, sve dok nije krenuo u više škole. Njega je naslijedio njegov brat Osman. U prošlosti, došljaci,  odnosili su kamenje i njime kuće gradili. Onda bi u snu, kaže legenda, dobili naredbu da vrate kamenje, stećke, odakle su ih uzeli. Oni koji bi se oglušili, brzo bi umirali. Osim zidina, starih gradova u kojima su živjeli;  Bogumili  i ostali narodi koji su kroz historiju vladali ovim krajem, ostavili su nam; mostove, puteve, vodovode, bogomolje i nadgrobne spomenike. Oko tih građevina, zasađivali su različito voće, a najčešće hašlame. Noseći sepet kraljevskog voća, kojeg su otkrili Bogumili, da bi ga presađivanjem i kalemljenjem kultivilisali svi budući bosanski narodi. Tako da je tokom historije nastalo desetak sorti hašlama, koje se razlikuju; po vremenu sazrjevanja, obliku, veličini, boji i okusu ploda.

Razmišljajući o tome, bera荠 zaključi:

– Evo, i moji, imaju voćnjake kao što su imali bosanski vladari.

Idući sokakom, govorio je nazive hašlama koje uspjevaju u njihovim voćnjacima:

-Hašlama ranka, crvenka i crna. Hašlama kasna,  crvena i crna. Hrustika, crvena i crna. Hrust, crveni i crni. Trešnja bjelica. Višnja.

Ulazeći u kuću iznenadi svoje te odloži sepet na skemliju kraj vrata. Gledajući sina Ibrahim sebi u njedra promrsi:

– Nek’ si i ti došao tobe.

Nena radosno upita:

– Gdje si nabr'o, jesu li sa Lunjeva, sa one ranke živičarke?

– Jesu, majko, one su najslađe.

Otac gleda sina u svojoj haljinci koje se nekad stidio. Hanuma Emina ga zagrli, skinu mu fes sa glave i pruži ga svekru – babi. Berač se presvuče i sjede na šiljte. Dok mu zadovoljstvo umor blaži, čeljad se hašlamama sladi. Sa demirli sofre miriše «haberuša». Uz kahvu Ibrahim zaposli čeljad. Nakon «fruštuka», svi se prihvatiše posla, da nafaku, današnju, sakupe prije akšama…

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.