Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (1-3)

Sunčeva peruška obasja sobu, ćilim i struku prnje, za prvi hod, zadnji korak na putu ka vječnom životu. Bijeli duvarovi. Na njima pukotine u kojima prošlost čuva historiju ukućana. Sećija, od jelove trenice, sa vunenom strožom i jastucima od slame. Jastučnice od čohe, izvezene đerđefom, nagizdane kerama.

Pendžeri na dva duvara, sa šest kanata, okićeni firangama u nekoliko boja. Iznad rafe sa ćitabima i vekerom koji vakat kuje, drvorez  K'abe,  iz sjećanja nekog hadžije. Kurbanska kožica, kraj bešike u kojoj je othranjeno nekoliko generacija, svoju priču nina. Šiljte, sinija demirlija, mjesto divana i kahvendisanja. Topla furuna na kojem se sobet sprema. Kraj odžaka naramak preščika, da se ne ugasi žiška života. čugum s vodom na dohvat ruke, mami žedne. U neko doba, nesta sunčeve peruške i sobu prekri tama. Neko od ukućana upali lampu.

Sprema se konak.

Petrolejka obasjava sobu, dok čeljad, na sećiji, na šiljtetu, u bešici, sabure nafaku. Sinija na sred sobe puni se nafakom. Kraj sahana tepsija sa pitom krompirušom. Iz rumene jufke i kajmaka probili komadići krumpira.

Na išaret nevjeste Emine svekrva Hatidža pozva čeljad.

–  Bujrum!        

Djeca prekinuše igru. Ispred petrolejke, rukama čineći siluete iz dječje mašte, djed Ibrahim završi učenje sure Ja-sin i Kur’an vrati na rafu.

Sjedajući za sofru, prouči bismillu i dovu:

– Allahu naš, daj nam berićet u onome čime si nas opskrbio i opskrbi nas ljepšim od toga!

Svekrva Hatidža ostavi prelu i vreteno. Mlađa nevjesta, Medina, usu kiselinu u maštrafe. Kćerka Fatima izlomi pogaču i poreda uz svaku kašiku po komad.

Sobu ispuniše zvuci klepeta kašika, poput kišnih kapi po ispucanoj zemlji. Nakon nekoliko zalogaja djed Ibrahim prosu pogled kroz pendžer i ilaknu.

– La ilahe illellah Muhammeden Resulullah! Jah… Već dugo nije bilo kiše. Ove godine slabo će poniti litina. Danas sam obiš'o krčevinu i našu pšenicu. Počela klasati. Eh, kad bi sad natopila… vrijedila bi dukata.

Nena Hatidža popravi keranu šamiju, na kojoj se povija izvezeno klasje, i uzdahnu osjetivši bol u leđima

– Oh… leđa me bole… prevrimiće.

Djeca se obradovaše hošafu od krušaka, jabuka i šljiva kojeg unese amidžična Medina. Hraneći kćerku Lejlu u krilu, majka Emina zamoli sinove Abdulaha i Kerima da se za sofrom uljude.

Iz avlije, ušunja se akšamski smiraj. Posrkan je hošaf, a dječje ručice brišu usne i obraze. Majka Emina obrisa siniju, pazeći da koja mrva ne padne na pod. Potom je iznese u špajz. Njena zaova Fatima iza vrata uze metlu.

– Djeco, sklonite se nek tetka pomete sobu – umiljatim glasom zamolila je nena Hatidža.

Nevjesta Medina unese peškir, đugum i lavor. Po adetu, polijeva svekru i svekrvi dok oni peru ruke i izapiraju usta poslije jela.
Dječji smijeh prolomi tišinu sparne noći. Ibrahim upali fenjer i ode obići blago. Čula se škripa basamaka pod njegovim sporim i teškim koracima.

Nena Hatidža uze prelu, sjede na šiljte. Keranom šamijom urami lice prošarano borama. Vreteno zaigra u njenoj ruci. Na sećiji sjedi njen sin Hamza. Naslonjen na jastuk, sejri kroz otvoren pendžer u voćnjak obasjan mjesečinom. Desnicom masira usko dugo lice i povijen nos. Ljevicom mrsi kestenasti čuperak. Dlanovima pritišće visoko čelo, rastirući brigu koja se ugnijezdila na dva-deseto petogodišnjem čelu. Njegova hanuma Emina, nježna profinjena lica, finog profila sa velikim plavim očima, dugim trepavicama, sprema djecu za spavanje. Dječji topot gubio se lagahno u hodniku.

Zaškripaše basamci, pojača se svjetlost. Ibrahim uđe sa fenjerom. Trnući žišku, sebe opomenu a ostalu čeljad pozva:

– Sad će jacija, valja abdest obnoviti i na sedždu Milostivom pasti.

Prelja spusti vreteno, nasloni se na ruke i ustade poput djeteta koje tek uči hodati.

– Biće kiše – podgrijavajući težačku želju zanijeti  namaz.

Zavrnu rukave bluze i kalčine dimija, a keranu šamiju zabaci iza ušiju. Lagahno se spusti na skemliju. Iz testije poteče voda i začuše se kapi u lavoru. Babo opomenu sina da se spremi za molitvu. S munare se oglasi mujezin.

Dok petrolejka do gorjeva predaje se selam, uči  El-Fatiha, a nakon selama ukućani odlaze na spavanje.

Sabahski ezan budi usnule. I Hamzu trže poznati glas mujezina, ali šejtan ga prevari i on ponovo zaspa. U neko doba, sin Abdulah proviri u sobu i tiho pozva:

– Babo, babuka, diži se. Gotova je kahva.

– Dobro sine, evo ustajem!

Ulazeći u veliku sobu, selami majku Hatidžu, hanu-mu Eminu, sestru Fatimu i nevjestu Medinu.

– Bujrum sine, nemoj kaharli biti. Dobi ćeš i ti jednog dana svoj pos'o -tješila ga je mati.

Sipajući kahvu, hanuma ga ohrabri.

– Bolan, nisi jedini, skoro pola mahale dangubi.

– Gdje je babo? – upita Hamza.

– Danas je naš red u vodenici Međuvodnice. Pone-stalo mliva – majka će, stavljajući kudelju vune na prelu.

Sin je pogleda i promrmlja sebi u njedra – «kada ću posao dobiti? Na koliko sam se konkursa javio i ništa. Stid me, što sam im na teretu».

– Danas je dvadeset i peti maj! – radosno će Fatima – Biće na televiziji slet iz Beograda!

– Eh, što bih voljela to vidjeti – uzdahnu Medina.

– Čitala sam u «Zadrugaru» – ozbiljno će Emina – biće otvoreno nekoliko fabrika, a možda se otvori i ona pilana Ivor.

Ovaj vaz izvuče osmijeh na Hamzinom licu i on pomisli: „ možda i mene obraduje poštar Vico“ !

Hamza poskoči, stade mirno, kao da je pred njim Tito.

– Moram u čaršiju, da vidim šta ima novo – izjavi smušeno Hamza, tražeći dozvolu.

Ukućani šutnjom odobriše. Brzo obuče matursko odijelo, u hodu uze dva zalogaja pogače, namazane medom. Ukućani ga ispratiše radosna lica.

– Ne zaboravi kupiti gaza! Ne zna se kad će bahnuti elektrika – dobaci mu majka Hatidža.
Izlazeći iz avlije, pogledom potraži babu Ibrahima, ne bi li izbio iz mlina.

Idući sokakom sjećao se školskih dana. Na svakom koraku jedna priča. Uz put mu se priključi nekoliko komšija, među kojima i Saim. Svi su nezaposleni. Tek poneki pomaže kod obućara, kovača, satlara ili kolara, a neki počiste radnju i obrišu izlog brici i krojaču. Razgovarali su o konkursima na koje su se prijavili zadnjih mjeseci. Hamzin komšija Saim, ozbiljna lica, otkri svoj nijet:

– Želja mi je da vidim predaju štafete!

Većina u grupi imali su istu želju. Nakon kratke vožnje vozom „ćirom“ stigoše u čaršiju. Hamza svrati do prvog kioska, nadajući da će pronaći neki novi konkurs. Prelista Borbu, Politiku i Oslobođenje i ne pronađe ništa novo. Svrati do Biroa rada. Na spiskovima novoprimljenih radnika nije našao svoje ime niti kog od svojih poznanika i komšija koji su s njim došli u čaršiju.

Osjećao se jadno i slomljeno.      

-Zar ću i dalje biti na očevoj grbači – razmišljajući išao je ulicama grada u kojem se obilježava  Dan mladosti.   

Na pojedinim zgradama vihore državne, republičke i partijske zastave. U izlozima većih dućana televizori privlače prolaznike.

Hamza zastade ispred jedne grupe, u kojoj primijeti Žigu i Saima. Zauzeli najbolju poziciju. Kroz glavu mu prođoše slike iz prošlih godina. Kako je on zdušno proslavljao i kako se sa ocem i majkom svađao kada su mu pokušali objasniti da ima prečih datuma od rođendana Josipa Broza. Tek sad, Hamza promisli o onome šta su mu roditelji govorili prošlih godina, a u duši osjeti gorčinu. Zaželi je podijeliti sa komšijom Saimom ali odusta od te namjere, znajući da ga komšija neće razumjeti, kao što on nije razumio svoga babu. Ulice pune djece. Na glavama plave i bijele partizanke a oko vrata crvene mahrame. Danas su primljeni u pionire. Hamza taj prizor gleda babinim očima, osjećajući njegovu bol u svojim prsima. Gradom odjekuju parole:

– Živio drug Tito!

Slušajući ih, Hamza se sjeti majke i onog što je zapovjedila da se kupi. Požuri kroz gužvu do dućana Zemljoradničke zadruge. Ispred ulaznih vrata primijeti kalauz kraj kojeg je pisalo: „Zatvoreno“.

Bezvoljno krenu niz Titovu ulicu i dođe do slasti-čarne «Bujrum» u kojoj su se često okupljali njegovi školski drugovi. Ulazeći u slastičarnicu uz pozdrav naruči limunadu i baklavu.

Izabra mjesto sa kojega se vidio Trg bratstva i jedinstva. Sjedajući, zaviri u džep, savjest mu proradi ali nije mogao odbiti već servirani kolač i piće. Glava mu je i bez ovog bila puna briga, u kojoj su se lomila dva različita insana. Otpi gutljaj hladne limunade i pojede zalogaj baklave. Kraj njega, prošlo je nekoliko prilika na koje nije obraćao pažnju. U ušima su mu odzvanjaju majčine riječi – «ne zaboravi kupiti gaza»!

Njegovo razmišljanja prekinu nečija ruka na ramenu:

– Zdravo, druže Hamza!
– Zdravo… ?!

Gledajući u nepoznatu priliku Hamza je prekopavao po sjećanju. U tome mu pomognu i sam došljak:

– Sjećaš li se, drugi sprat gimnazije, prva učionica desno, druga klupa do vrata. Po prijedlogu profesora srpsko-hrvatskoga, dobio sam ukor od Nastavničkog vijeća. Odbio sam deklamirati onaj stih iz Gorskog vijenca, Petra Petrovića: „Odža riče na ravno Cetinje, zaudara zemlja Mu'amedom“ i nakon tuče izbačen iz škole. Slomio sam vilicu kapetanovom sinu…

– Kako se ne bih sjetio, o tome je pričala cijela škola! – prekinu ga Hamza – ti si Ahmo!

– Jeste, ja sam «siledžija» Ahmo – smiješeći se sjede sa druge strane hastala.

Plavooki mladić, crne kose, u elegantnom, crnom odijelu, bijeloj košulji sa plavom kravatom, kroz osmijeh otkri red bijelih zuba, preko kojih poteče priča iz školskih dana. Naizmjenično su prekidali jedan drugog, pričajući anegdote svoje generacije. Hamza se ponovo uhvati za džep, a njegovu zabrinutost primijeti Ahmo.

– Ne brini, ja ću platiti! – ahbab ga ohrabri pa nastavi – po izgonu iz škole, svoj džeparac morao sam zaraditi. Bio sam hamal u čaršiji. Kada sam sabrao godina i vojsku odslužio, krenuh trbuhom za kruhom. Radio sam i u Sloveniji. Prilikom jednog putovanja upoznao sam grupu naših radnika, na privremenom radu u Njemačkoj. Njihova priča me je opčinila i za nekoliko mjeseci pasoš sam izganjao i postao gastarbajter. Kad sam stigao u München bilo mi je teško k'o mojim sirotanima Amoru i Emiru, kad im je majka poginula. Ti, sigurno, nisi imao takvih belaja. Eh, da si bio uz mene onih dana…

– Jah, moj Ahmo nije sve tako – Hamza uzdahnu – školu sam završio i radno mjesto u čaršiji dobio, misleći da mi se san ostvario, sve dok iz «Komiteta» nisu doznali moj partijski grijeh, veličine kožice sa kitice moga starijeg sina, kojeg sam potajno osunetio, ne hajući za onu narodnu “Ozna sve dozna». Da ne bi kitica moga sina, ugrozila bratstvo i jedinstvo, dadoše mi otkaz i karakteristiku sa kojom mi zatvoriše vrata za svaku Organizaciju udruženog rada. Izgonom iz škole tebe su „nagradili“, okrenuo si se radu i životu. Kamo sreće, da sam ja bio na tvom mjestu. Ne bih sada razmišljao imam li dovoljno, da kupim litru gaza i da platim narudžbu. Večeras, moji će biti u mraku.

Slušajući ga, Ahmo dobaci:

– Znao sam da ću u «Bujrumu» pronaći barem nekog iz naše generacije. Evo, pronađoh svog najboljeg druga. Nisam mogao ni pomisliti da si u takvom belaju. Često sam o tebi pričao svojim radnim kolegama.

Horsko skandiranje parola dopiralo je sa trga koje su i njih dvojica ponavljali:

– Živio Drug Tito!
– Živio Dan mladosti!

Dva jarana se pogledaše i uglas se nasmijaše.

– Ništa se ovdje ne mijenja, ove parole postale su naša omladinska himna – kroz smijeh će Ahmo, a onda će ozbiljno – Hamza, ja bih tebi nešto predložio, ali molim te da ne zahatoriš. Izvadi pasoš, i pođi sa mnom…

Hamza ostade zatečen njegovim haberom. Tu njegovu zbunjenost iskoristi Ahmo i tutnu mu nekoliko novčanica u ruku i šapnu:

– Nije to nikakva milostinja, već posudba, koju ćeš vratiti kad počneš raditi.

Ustajući Ahmo mu pruži komad hartije:

– Evo ti moja adresa – pa uz selam zamoli – halali, moram ići sinovima Amoru i Emiru da uručim hediju, da im čestitam, pionirsku zakletvu koju su dali drugu Titu, pa ću ih odvesti na mezar njihove rahmetli majke Senadine. Neka joj djeca prouče El-Fatihu. Moramo se držati svojih adeta i vjere, a neka ovi, vode svoju politiku.  Išaretom pokaza na trg.
Kako je iznenada bahnuo, tako je Ahmo i otišao….

 

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.