.jpg)
svabo
Sunčeva peruška obasja sobu, ćilim i struku prnje, za prvi hod, zadnji korak na putu ka vječnom životu. Bijeli duvarovi. Na njima pukotine u kojima prošlost čuva historiju ukućana. Sećija, od jelove trenice, sa vunenom strožom i jastucima od slame. Jastučnice od čohe, izvezene đerđefom, nagizdane kerama.
Pendžeri na dva duvara, sa šest kanata, okićeni firangama u nekoliko boja. Iznad rafe sa ćitabima i vekerom koji vakat kuje, drvorez K'abe, iz sjećanja nekog hadžije. Kurbanska kožica, kraj bešike u kojoj je othranjeno nekoliko generacija, svoju priču nina. Šiljte, sinija demirlija, mjesto divana i kahvendisanja. Topla furuna na kojem se sobet sprema. Kraj odžaka naramak preščika, da se ne ugasi žiška života. čugum s vodom na dohvat ruke, mami žedne. U neko doba, nesta sunčeve peruške i sobu prekri tama. Neko od ukućana upali lampu.
Sprema se konak.
Petrolejka obasjava sobu, dok čeljad, na sećiji, na šiljtetu, u bešici, sabure nafaku. Sinija na sred sobe puni se nafakom. Kraj sahana tepsija sa pitom krompirušom. Iz rumene jufke i kajmaka probili komadići krumpira.
Na išaret nevjeste Emine svekrva Hatidža pozva čeljad.
– Bujrum!
Djeca prekinuše igru. Ispred petrolejke, rukama čineći siluete iz dječje mašte, djed Ibrahim završi učenje sure Ja-sin i Kur’an vrati na rafu.
Sjedajući za sofru, prouči bismillu i dovu:
– Allahu naš, daj nam berićet u onome čime si nas opskrbio i opskrbi nas ljepšim od toga!
Svekrva Hatidža ostavi prelu i vreteno. Mlađa nevjesta, Medina, usu kiselinu u maštrafe. Kćerka Fatima izlomi pogaču i poreda uz svaku kašiku po komad.
Sobu ispuniše zvuci klepeta kašika, poput kišnih kapi po ispucanoj zemlji. Nakon nekoliko zalogaja djed Ibrahim prosu pogled kroz pendžer i ilaknu.
– La ilahe illellah Muhammeden Resulullah! Jah… Već dugo nije bilo kiše. Ove godine slabo će poniti litina. Danas sam obiš'o krčevinu i našu pšenicu. Počela klasati. Eh, kad bi sad natopila… vrijedila bi dukata.
Nena Hatidža popravi keranu šamiju, na kojoj se povija izvezeno klasje, i uzdahnu osjetivši bol u leđima
– Oh… leđa me bole… prevrimiće.
Djeca se obradovaše hošafu od krušaka, jabuka i šljiva kojeg unese amidžična Medina. Hraneći kćerku Lejlu u krilu, majka Emina zamoli sinove Abdulaha i Kerima da se za sofrom uljude.
Iz avlije, ušunja se akšamski smiraj. Posrkan je hošaf, a dječje ručice brišu usne i obraze. Majka Emina obrisa siniju, pazeći da koja mrva ne padne na pod. Potom je iznese u špajz. Njena zaova Fatima iza vrata uze metlu.
– Djeco, sklonite se nek tetka pomete sobu – umiljatim glasom zamolila je nena Hatidža.
Nevjesta Medina unese peškir, đugum i lavor. Po adetu, polijeva svekru i svekrvi dok oni peru ruke i izapiraju usta poslije jela.
Dječji smijeh prolomi tišinu sparne noći. Ibrahim upali fenjer i ode obići blago. Čula se škripa basamaka pod njegovim sporim i teškim koracima.
Nena Hatidža uze prelu, sjede na šiljte. Keranom šamijom urami lice prošarano borama. Vreteno zaigra u njenoj ruci. Na sećiji sjedi njen sin Hamza. Naslonjen na jastuk, sejri kroz otvoren pendžer u voćnjak obasjan mjesečinom. Desnicom masira usko dugo lice i povijen nos. Ljevicom mrsi kestenasti čuperak. Dlanovima pritišće visoko čelo, rastirući brigu koja se ugnijezdila na dva-deseto petogodišnjem čelu. Njegova hanuma Emina, nježna profinjena lica, finog profila sa velikim plavim očima, dugim trepavicama, sprema djecu za spavanje. Dječji topot gubio se lagahno u hodniku.
Zaškripaše basamci, pojača se svjetlost. Ibrahim uđe sa fenjerom. Trnući žišku, sebe opomenu a ostalu čeljad pozva:
– Sad će jacija, valja abdest obnoviti i na sedždu Milostivom pasti.
Prelja spusti vreteno, nasloni se na ruke i ustade poput djeteta koje tek uči hodati.
– Biće kiše – podgrijavajući težačku želju zanijeti namaz.
Zavrnu rukave bluze i kalčine dimija, a keranu šamiju zabaci iza ušiju. Lagahno se spusti na skemliju. Iz testije poteče voda i začuše se kapi u lavoru. Babo opomenu sina da se spremi za molitvu. S munare se oglasi mujezin.
Dok petrolejka do gorjeva predaje se selam, uči El-Fatiha, a nakon selama ukućani odlaze na spavanje.
Sabahski ezan budi usnule. I Hamzu trže poznati glas mujezina, ali šejtan ga prevari i on ponovo zaspa. U neko doba, sin Abdulah proviri u sobu i tiho pozva:
– Babo, babuka, diži se. Gotova je kahva.
– Dobro sine, evo ustajem!
Ulazeći u veliku sobu, selami majku Hatidžu, hanu-mu Eminu, sestru Fatimu i nevjestu Medinu.
– Bujrum sine, nemoj kaharli biti. Dobi ćeš i ti jednog dana svoj pos'o -tješila ga je mati.
Sipajući kahvu, hanuma ga ohrabri.
– Bolan, nisi jedini, skoro pola mahale dangubi.
– Gdje je babo? – upita Hamza.
– Danas je naš red u vodenici Međuvodnice. Pone-stalo mliva – majka će, stavljajući kudelju vune na prelu.
Sin je pogleda i promrmlja sebi u njedra – «kada ću posao dobiti? Na koliko sam se konkursa javio i ništa. Stid me, što sam im na teretu».
– Danas je dvadeset i peti maj! – radosno će Fatima – Biće na televiziji slet iz Beograda!
– Eh, što bih voljela to vidjeti – uzdahnu Medina.
– Čitala sam u «Zadrugaru» – ozbiljno će Emina – biće otvoreno nekoliko fabrika, a možda se otvori i ona pilana Ivor.
Ovaj vaz izvuče osmijeh na Hamzinom licu i on pomisli: „ možda i mene obraduje poštar Vico“ !
Hamza poskoči, stade mirno, kao da je pred njim Tito.
– Moram u čaršiju, da vidim šta ima novo – izjavi smušeno Hamza, tražeći dozvolu.
Ukućani šutnjom odobriše. Brzo obuče matursko odijelo, u hodu uze dva zalogaja pogače, namazane medom. Ukućani ga ispratiše radosna lica.
– Ne zaboravi kupiti gaza! Ne zna se kad će bahnuti elektrika – dobaci mu majka Hatidža.
Izlazeći iz avlije, pogledom potraži babu Ibrahima, ne bi li izbio iz mlina.
Idući sokakom sjećao se školskih dana. Na svakom koraku jedna priča. Uz put mu se priključi nekoliko komšija, među kojima i Saim. Svi su nezaposleni. Tek poneki pomaže kod obućara, kovača, satlara ili kolara, a neki počiste radnju i obrišu izlog brici i krojaču. Razgovarali su o konkursima na koje su se prijavili zadnjih mjeseci. Hamzin komšija Saim, ozbiljna lica, otkri svoj nijet:
– Želja mi je da vidim predaju štafete!
Većina u grupi imali su istu želju. Nakon kratke vožnje vozom „ćirom“ stigoše u čaršiju. Hamza svrati do prvog kioska, nadajući da će pronaći neki novi konkurs. Prelista Borbu, Politiku i Oslobođenje i ne pronađe ništa novo. Svrati do Biroa rada. Na spiskovima novoprimljenih radnika nije našao svoje ime niti kog od svojih poznanika i komšija koji su s njim došli u čaršiju.
Osjećao se jadno i slomljeno.
-Zar ću i dalje biti na očevoj grbači – razmišljajući išao je ulicama grada u kojem se obilježava Dan mladosti.
Na pojedinim zgradama vihore državne, republičke i partijske zastave. U izlozima većih dućana televizori privlače prolaznike.
Hamza zastade ispred jedne grupe, u kojoj primijeti Žigu i Saima. Zauzeli najbolju poziciju. Kroz glavu mu prođoše slike iz prošlih godina. Kako je on zdušno proslavljao i kako se sa ocem i majkom svađao kada su mu pokušali objasniti da ima prečih datuma od rođendana Josipa Broza. Tek sad, Hamza promisli o onome šta su mu roditelji govorili prošlih godina, a u duši osjeti gorčinu. Zaželi je podijeliti sa komšijom Saimom ali odusta od te namjere, znajući da ga komšija neće razumjeti, kao što on nije razumio svoga babu. Ulice pune djece. Na glavama plave i bijele partizanke a oko vrata crvene mahrame. Danas su primljeni u pionire. Hamza taj prizor gleda babinim očima, osjećajući njegovu bol u svojim prsima. Gradom odjekuju parole:
– Živio drug Tito!
Slušajući ih, Hamza se sjeti majke i onog što je zapovjedila da se kupi. Požuri kroz gužvu do dućana Zemljoradničke zadruge. Ispred ulaznih vrata primijeti kalauz kraj kojeg je pisalo: „Zatvoreno“.
Bezvoljno krenu niz Titovu ulicu i dođe do slasti-čarne «Bujrum» u kojoj su se često okupljali njegovi školski drugovi. Ulazeći u slastičarnicu uz pozdrav naruči limunadu i baklavu.
Izabra mjesto sa kojega se vidio Trg bratstva i jedinstva. Sjedajući, zaviri u džep, savjest mu proradi ali nije mogao odbiti već servirani kolač i piće. Glava mu je i bez ovog bila puna briga, u kojoj su se lomila dva različita insana. Otpi gutljaj hladne limunade i pojede zalogaj baklave. Kraj njega, prošlo je nekoliko prilika na koje nije obraćao pažnju. U ušima su mu odzvanjaju majčine riječi – «ne zaboravi kupiti gaza»!
Njegovo razmišljanja prekinu nečija ruka na ramenu:
– Zdravo, druže Hamza!
– Zdravo… ?!
Gledajući u nepoznatu priliku Hamza je prekopavao po sjećanju. U tome mu pomognu i sam došljak:
– Sjećaš li se, drugi sprat gimnazije, prva učionica desno, druga klupa do vrata. Po prijedlogu profesora srpsko-hrvatskoga, dobio sam ukor od Nastavničkog vijeća. Odbio sam deklamirati onaj stih iz Gorskog vijenca, Petra Petrovića: „Odža riče na ravno Cetinje, zaudara zemlja Mu'amedom“ i nakon tuče izbačen iz škole. Slomio sam vilicu kapetanovom sinu…
– Kako se ne bih sjetio, o tome je pričala cijela škola! – prekinu ga Hamza – ti si Ahmo!
– Jeste, ja sam «siledžija» Ahmo – smiješeći se sjede sa druge strane hastala.
Plavooki mladić, crne kose, u elegantnom, crnom odijelu, bijeloj košulji sa plavom kravatom, kroz osmijeh otkri red bijelih zuba, preko kojih poteče priča iz školskih dana. Naizmjenično su prekidali jedan drugog, pričajući anegdote svoje generacije. Hamza se ponovo uhvati za džep, a njegovu zabrinutost primijeti Ahmo.
– Ne brini, ja ću platiti! – ahbab ga ohrabri pa nastavi – po izgonu iz škole, svoj džeparac morao sam zaraditi. Bio sam hamal u čaršiji. Kada sam sabrao godina i vojsku odslužio, krenuh trbuhom za kruhom. Radio sam i u Sloveniji. Prilikom jednog putovanja upoznao sam grupu naših radnika, na privremenom radu u Njemačkoj. Njihova priča me je opčinila i za nekoliko mjeseci pasoš sam izganjao i postao gastarbajter. Kad sam stigao u München bilo mi je teško k'o mojim sirotanima Amoru i Emiru, kad im je majka poginula. Ti, sigurno, nisi imao takvih belaja. Eh, da si bio uz mene onih dana…
– Jah, moj Ahmo nije sve tako – Hamza uzdahnu – školu sam završio i radno mjesto u čaršiji dobio, misleći da mi se san ostvario, sve dok iz «Komiteta» nisu doznali moj partijski grijeh, veličine kožice sa kitice moga starijeg sina, kojeg sam potajno osunetio, ne hajući za onu narodnu “Ozna sve dozna». Da ne bi kitica moga sina, ugrozila bratstvo i jedinstvo, dadoše mi otkaz i karakteristiku sa kojom mi zatvoriše vrata za svaku Organizaciju udruženog rada. Izgonom iz škole tebe su „nagradili“, okrenuo si se radu i životu. Kamo sreće, da sam ja bio na tvom mjestu. Ne bih sada razmišljao imam li dovoljno, da kupim litru gaza i da platim narudžbu. Večeras, moji će biti u mraku.
Slušajući ga, Ahmo dobaci:
– Znao sam da ću u «Bujrumu» pronaći barem nekog iz naše generacije. Evo, pronađoh svog najboljeg druga. Nisam mogao ni pomisliti da si u takvom belaju. Često sam o tebi pričao svojim radnim kolegama.
Horsko skandiranje parola dopiralo je sa trga koje su i njih dvojica ponavljali:
– Živio Drug Tito!
– Živio Dan mladosti!
Dva jarana se pogledaše i uglas se nasmijaše.
– Ništa se ovdje ne mijenja, ove parole postale su naša omladinska himna – kroz smijeh će Ahmo, a onda će ozbiljno – Hamza, ja bih tebi nešto predložio, ali molim te da ne zahatoriš. Izvadi pasoš, i pođi sa mnom…
Hamza ostade zatečen njegovim haberom. Tu njegovu zbunjenost iskoristi Ahmo i tutnu mu nekoliko novčanica u ruku i šapnu:
– Nije to nikakva milostinja, već posudba, koju ćeš vratiti kad počneš raditi.
Ustajući Ahmo mu pruži komad hartije:
– Evo ti moja adresa – pa uz selam zamoli – halali, moram ići sinovima Amoru i Emiru da uručim hediju, da im čestitam, pionirsku zakletvu koju su dali drugu Titu, pa ću ih odvesti na mezar njihove rahmetli majke Senadine. Neka joj djeca prouče El-Fatihu. Moramo se držati svojih adeta i vjere, a neka ovi, vode svoju politiku. Išaretom pokaza na trg.
Kako je iznenada bahnuo, tako je Ahmo i otišao….
(nastavice se…)
Add comment