svabo
“O vjernici, kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a 9. i 10.)
”Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. – A Allah sve čuje i zna.” (El-Bekare, 256)
Najvažnije i najfundamentalnije učenje sa kojim su dolazili svi poslanici i vjerovjesnici je vjerovanje u Jednog Boga, Uzvišenog Allaha.
To vjerovanje je izraženo u riječima „La ilahe illellah“ što znači da nema istinskog i pravog boga osim Allaha, Koji jedini zaslužuje da Ga obožavamo i da Mu ibadet činimo.
Suština islamskog učenja je tevhid: Prvi i najveći zadatak svih poslanika u svim vremenima bio je korigovanje vjerovanja ljudi, odnosno popravljanje veze između ljudi i Uzvišenog Allaha, pozivanje na iskrenu odanost Allahu i pokornost i ibadet samo Njemu, Koji je Jedini u stanju da donese korist i štetu, Koji je jedini dostojan da Mu se klanjamo, da bude prizivan, da se kod Njega traži utočište i da Mu se iskazuje odanost kroz vršenje raznih ibadeta.
Uzvišeni Allah je rekao: ”Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. – A Allah sve čuje i zna.” (El-Bekare, 256)
Nevjerovanje u šejtana (taguta) znači odbacivanje svih lažnih božanstava koja neko priziva umjesto Allaha, napuštanje svih vidova idolatrije i preziranje širka.
Vjerovanje u Allaha znači: činiti ibadet isključivo Allahu, sa iskrenom ljubavlju, krajnjom poniznošću i potpunom predanošću. To je iman (vjera u Allaha) sa kojim su došli svi Allahovi poslanici i to je iskren odnos prema Allahu. Riječi ”la ilahe illallah” znače potvrđivanje njihovog značenja znanjem, jezikom i djelima.
Pogrešno je vjerovati da riječi ”la ilahe illallah” znače: ”Nema stvoritelja niti opskrbitelja osim Allaha”, jer takvo razumijevanje isključuje vjerovanje da je samo Allah dostojan da Mu se čini ibadet (tevhidul-ibadeh), a i idolopoklonici i nevjernici iz vremena vjerovjesništva vjerovali su da nema stvoritelja i opskrbitelja osim Allaha, pa im takvo vjerovanje nije bilo od koristi bez tevhidul-ibadeta.
Kaže Uzvišeni Allah: ”A da ih upitaš: ‘Ko je nebesa i Zemlju stvorio i ko je Sunce i Mjesec potčinio?’ – sigurno bi rekli: ‘Allah!’ Pa kuda se onda odmeću?” (El-Ankebut, 61.).
Idolopoklonici su, i pored svoje zalutalosti i neznaboštva, znali koliko je značenje šehadeta veličanstveno, ali su iz svoje zablude i oholosti ta značenja poricali.
Uzvišeni Allah kaže: ”I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita, pa pogledaj kako su skončali smutljivci”
Značenje „la ilahe illellah“ je da u čitavom svemiru nema apsolutno biće koje zaslužuje da bude obožavano osim Allaha, da se samo Njemu ima klanjati u znak obožavanja i pokornosti, On je Jedini koji posjeduje svu moć (El-Kadir) i sve živo od Njega zavisi i Njega je potrebno.
Uzvišeni je rekao: “O ljudi, vi ste siromasi i vi trebate Allaha, a Allah je novisan i hvale dostojan. Ako hoće, uklonit će vas i nova stvorenja dovesti. To Allahu nije teško.”
Čovjek je Allahovo stvorenje koje u svakom momentu i u svakom smislu ima potrebu za Allahom, svojim Stvoriteljem.
“U hadisi kudsiju stoji: “O robovi Moji, svi ste vi u zabludi osim oni koje sam Ja uputio, pa zato od Mene uputu tražite, uputit ću vas. O robovi Moji, svi ste vi gladni osim oni koje sam Ja nahranio, pa od Mene tražite hranu, nahranit ću vas. O robovi Moji, svi ste vi neodjeveni, osim onih koje sam ja oodjenuo, pa od Mene odjeću tražite, odjenut ću vas. O robovi Moji, vi griješite i danju i noću, a ja sve grijehe opraštam, zato od Mene oprosta tražite, oprostit ću vam.”
Čovjek u svom životu prolazi kroz razna iskušenja, nedaće, brige, strahove, bolesti i slično i islam nas uči da se u tim teškim trenucima života obraćamo za pomoć samo Allahu i da od Njega izlaz i pomoći tražimo.
„Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoći tražimo.”
Jedan od ajeta koji svakodnevno učimo u namazima je i ajet u suri Fatiha:
„Ijjake na’budu ve ijjake neste’in.” Samo Tebe (Allahu) obožavamo i samo od Tebe pomoći tražimo. I ovaj ajet je srž ove sure, a ujedno i srž islamskog učenja.
Nažalost danas mnogi muslimani prije nego što zatraže pomoći od Allaha i prije nego li se Njemu obrate, obraćaju se stvorenjima i nadaju se da će im oni pomoći. Riječi šehadeta „la ilahe illellah” na nama i u našem životu moraju ostaviti duboke tragove. Vjerovjesnici i pravovjerni su dobro shvatili značenje ovih riječi i zato su samo Allahu ibadet činili, od Njega samo pomoć tražili, samo Njega veličali, samo na Njega se oslanjali i u Njega uzdali. Tako Uzvišeni jezikom Ibrahima kaže: „Koji me je stvorio i na pravi put uputio, koji me hrani i poji, kad se razbolim liječi, i koji će mi uzeti život i kasnije me proživjeti.”
Ovaj ajet je u skladu sa hadisi-kudsijem koji smo prethodno naveli.
Od Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma, prenosi se da je rekao: „Jednog dana sam bio iza Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa mi je rekao: ‘O, mladiću, podučit ću te nekim riječima: Znaj za Allaha, Allah će te čuvati. Pazi na Allaha, naći ćeš Ga ispred sebe. Kada moliš, moli Allaha. Ako tra¬žiš pomoć, traži je od Allaha. Znaj, da kada bi se svi ljudi sakupili da ti neku korist pribave, ne bi ti mogli pomoći osim samo onoliko koliko ti je već Allah propisao. Također, kada bi se sakupili da ti nanesu neku štetu, ne bi ti mogli nauditi osim onoliko koliko ti je Allah već odredio. Dignuta su pera i osušile su se stranice.'“
Znači bit i suština vjere islama je tevhid, odnosno vjerovanje u Allahovu jednoću u svemu, a prije svega u ibadetu, tj. Samo Allah ima da se obožava i da Mu se ibadet čini. I sam Kur’an posebno naglašava to učenje i vjerovanje.
Postoji više oblika i vidova ibadeta. Ibadet je namaz, post, hadž, kurban koji prinosimo Allahu. Ibadet je i nada u Allahovu milost i strah od Njegove kazne. Međutim, ima nešto što je suština i srž ibadeta. To je dova. Dova je najveći vid ibadeta.
“Prenosi se od Nu’mana ibn Bešira da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dova, to je ibadet.” A zatim je proučio ajet: “Gospodar vaš je rekao: Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati. Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju ući će sigurno u Džehennem.”
Uzvišeni Allah nam u mnogim ajetima naređuje da Ga molimo i da od Njega tražimo. Hvaleći Svoje poslanike i vjerovjesnike Uzvišeni Allah kaže: “Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su nam se u nadi i strahu i bili su prema Nama ponizni.”
Postoje dvije vrste dove: dova kojom nešto tražimo i dova kojom ibadet činimo.. Dova dova kojom nešto tražimo je dova u kojoj se od Allaha traže dobra ovog ili drugog svijeta, a dova ‘ibadeta obuhvata sve što približava Allahu, i ona djela koja su vidna, a i ona koja srca skrivaju. Ko čini ‘ibadet Allahu, on priželjkuje da mu Uzvišeni taj ‘ibadet primi i nada se nagradi za to. Sve kur'anske naredbe da se dova upućuje Allahu i sve zabrane obraćanja dovom nekome drugom umjesto Allahu, kao i pohvale onih koji Allaha prizivaju u dovi, svrstavaju se u ove dvije vrste dove.
U islamu, čovjek se bez ikakva posrednika može obraćati svome Stvoritelju. Jedan od načina tog obraćanja jeste i dova koja se prevodi kao molba, molitva, prizivanje u pomoć. Dova je vrsta ibadeta, ili kako to kaže Muhammed sallallahu alejhi ve sellem, „srž ibadeta” a znači ponizno i skrušeno upravljanje molbi Stvoritelju Moćnome, koji sve može učiniti.
Dova dolazi do izražaja onda kada mi učinimo sve što je u našoj moći pa tek onda molimo Allaha Uzvišenog. Dova i rad u ime Uzvišenog Allaha idu zajedno. Dova je ibadet, a svaki ibadet, pored iskrenog nijjeta i vjere u Uzvišenog Allaha, ima i svoju spoljašnju formu. Svaki musliman može svojim riječima moliti Uzvišenog Allaha, naravno uz uvjet da ne moli za grijeh ili štetu svome bratu muslimanu. Poznato je da Uzvišeni Allah uslišava molbe u posebnim prilikama a neke od njih su: noć uoči petka, pred iftar, na Arefatu, između ezana i ikameta, kada pada kiša, kada se vidi Kaba…
Cijeli vjernikov život bi trebao biti dova, molitva i ibadet. Pogrešno je moliti Uzvišenog Allaha samo kada zapadnemo u neprilike, a obično samo tada se mnogi od nas iskreno sjete Uzvišenog Allaha. Muhammed a.s kaže: „Ko voli da mu dova bude primljena u nevolji i nesreći, neka se Allahu moli u sreći i blagostanju”. Ako analiziramo dove Poslanika možemo vidjeti da su oni uglavnom molili za iskreno vjerovanje, jer je to najveće bogatstvo, i za oprost grijeha na budućem svijetu. Naš Poslanik Muhammed a.s. preporučuje: „Molite Allaha da vas sačuva od teških nesreća, tragičnih posljedica zle sudbine, i da se neprijatelj vašim zlom ne naslađuje.”
Dova treba i mora biti vjernikovo osvješćenje, izraz njegove ljubavi prema Uzvišenom Allahu i Njegovom Poslaniku Muhammedu a.s. u čovjeku stvara svijest o odgovornosti, samokritiku i iskreno kajanje. Dova znači vlastito preobraćenje i stupanje na stazu spasa, samosvijest o samome sebi i onome što jesmo.
Ako budemo ispravno živjeli islam Uzvišeni Allah će nam se odazvati na naše molbe.
Add comment