svabo
Uprkos velikom istorijskom lomu koji se na Balkanu desio početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, Bosna i Hercegovina je ostala na nogama.
Nije šaptom pala, iako se u Karađorđevu ukazala Miloševiću i Tuđmanu kao njihov siguran ratni plijen.
Čak je, uz Švajcarsku, ostala jedina zemlja u Evropi čije granice nisu mijenjane u posljednjih 200 godina.
Ovaj kuriozitet pomenuo je visoki predstavnik Valentin Inzko, gostujući prije tri dana u političkom magazinu 60 minuta. Ali, to baš i nije neka utjeha, ako se ima u vidu da upitnost opstanka BiH ne prestaje, kako unutar zemlje, tako i izvan nje. Ova dilema nije strana ni nekim faktorima u međunarodnoj zajednici, sklonih da dignu ruke od svega.
"Zapad je umoran od Bosne, što bi moglo dovesti do fatalističkog zaključka da se u toj zemlji nikad ništa ne mijenja", izjavio je ovih dana Joanis Armakolas, ekspert za odnose NATO – Balkan.
Umor koji pominje Armakolas posljedica je višegodišnjeg sađenja tikava s đavlom, personificiranim u mentalitetu domaćih lidera. Ako je to politički bankrot, a jeste, on je obostran. Razočarenje unutar međunarodne zajednice je logično – u obnovu BiH uložena su ogromna sredstva i golema politička energija, a rezultat je ispod svih očekivanja. Ali, postoji i druga strana medalje. Ona je osvijetljena ovih dana senzacionalnim otkrićem australskog hakera Juliana Assangea, osnivača organizacije i internet-stranice Wikileaks. Objavivši tajne dokumente američke vlade, Assange je, uz ostalo, raspršio sve naše iluzije da će Zapad do u beskraj, makar polomio i zube, lomiti tvrdi bosanskohercegovački orah.
Slobodan Milošević je od početka do kraja rata u BiH tvrdio da će Srbija poštovati svaki dogovor njena tri naroda. U Daytonu je ta fraza praktično ovjerena iznuđenim Mirovnim sporazumom.
Danas se njome služe međunarodni pokrovitelji BiH. Beograd i Zagreb pogotovo. Ona ostavlja veliki manevarski prostor za političke opstrukcije i smišljeno dizanje etničkih tenzija. Nisu ti dogovori nemogući sami po sebi, nego ih takvim čine glavni akteri ovdašnje političke scene, u čemu daleko prednjači nacionalistička elita Republike Srpske (RS).
Uskraćujući saglasnost na gomilu zakona s kojima počinju prvi koraci na putu ka EU, ona je u protekle četiri godine bila glavni kočničar mehanizma koji jednu državu čini funkcionalnom. Uostalom, sve što je do sada "dogovoreno", od uvođenja automobilskih tablica do odluke o konstitutivnosti naroda, učinjeno je pod pritiskom OHR-a ili njegovim dekretom.
U takvoj političkoj močvari aligatori radikalnog nacionalizma uspješno preživljavaju. Oni su provokativnu temu "opstanak ili raspad" nametnuli cijelom bosanskohercegovačkom društvu, Bošnjacima kao strah i izvor kolektivnih frustracija, a većini Srba i znatnom dijelu Hrvata kao potajnu nadu da će se jednog jutra probuditi u "velikoj Srbiji", odnosno "velikoj Hrvatskoj".
Dobrica Čosić je početkom devedesetih godina formulisao strategiju prema kojoj nova srpska država treba da bude federacija srpskih zemalja. Iako je ratovima koji su uslijedili ta ideja Srbiju unazadila za cijelo stoljeće, ona je nadživjela i svoje katastrofalne posljedice. Čosićeva strategija danas je usmjerena ka RS, radikalizacijom Milorada Dodika.
U pojedinim kolumnama velikosrpskih bojovnika, koje objavljuju banjalučke Nezavisne novine, Dodikov politički bilten, Republika Srpska redovno se naziva državom. Taj pojam se često "omakne" i Dodikovom šefu propagande Rajku Vasiću, kao i mnogim drugim političarima iz tog entiteta. Nije li to flagrantno kršenje Dejtonskog sporazuma, dokumenta kojeg je srpska nacionalistička elita proglasila "Biblijom"?
Naravno, finalni akordi ove halabuke rezervisani su za prvog među Srbima s ove strane Drine. On već godinama telali gradu i selu da ne voli BiH, i udarajući svom snagom u svoj bubanj uzvikuje "Nema Bosne". Iz Sarajeva mu se horski, političkim i medijskim tenorima, uzvraća "Ima Bosne" (naravno i Hercegovine). Na prijetnju otcjepljenjem, uzvraća se prijetnjom koja ponekad aludira na novi rat. Dodik se možda bolje snalazi u ovoj opasnoj retoričkoj utakmici koju je nametnuo Sarajevu, ali su obje strane na gubitku, uzalud trošeći energiju i vrijeme. Jer, nema referenduma i otcjepljenja, nema rata i nema ukidanja entiteta.
Politički život je iz čistog inata pretvoren u naizmjenične provokacije, čime su mnogi veliki i važni poslovi, od životnog značaja za sve građane, ostali zanemareni. Godine prođoše uzalud. Nisu ih pojeli nikakvi skakavci, već nacionalističke političke oligarhije.
Počeo je novi četverogodišnji mandat narodnih deputata. Poneki čitalac Oslobođenja presretne me na ulici sa teškim pitanjem: "Hoće li biti kakve koristi od ove nove vlasti?" "Ne znam", kažem, i pomalo zlurado ga upućujem na novine i televiziju.
(Gojko Berić-Oslobođenje)
Add comment