Kozarac.ba

BIRN-ova priča: Počinioci zločina na ulicama

Nedaleko od grada Prijedora smješteno je selo Zecovi, do kojeg se dolazi neasfaltiranim putem. Gusta šuma i pašnjaci obojeni bjelinom stada ovaca, te povremeno kuckanje čekića u kućama povratnika, daju nadu da tu još uvijek ima života.

Kraj uskog puta smještena je i kuća Zijada Bačića, s pogledom na ostatak sela i dvorište u kojem su mu prije 18 godina ubijeni majka, sestra i dva brata.

“Na tom mjestu se 25. jula 1992. godine desio veliki zločin. Bio sam u kući kada su došli maskirani vojnici i rekli: ‘Izlazite svi napolje!’ Zadnji sam izlazio, i dok sam tražio obuću, počela je pucnjava. Čuo sam vrisku žena i djece. Nekako sam protrčao ispred te žive vatre i sakrio se kraj druge kuće. S tog mjesta sam vidio tijela mrtvih, a poslije i ruku s pištoljem kako puca u one koji su bili živi”, prisjeća se Zijad, koji je tada imao 14 godina.

Prema kazivanjima preživjelih i članova porodica ubijenih, tog 25. jula 1992. godine “srpska vojska” je opkolila selo Zecovi kraj Prijedora. Tada su vojnici izvršili pretres kuća u kojima su se krili žene i djeca, i tu su ih potom strijeljali. Većina ubijenih civila bili su iz porodica Bačić i Horozović.

Zijad Bačić pojašnjava da je vojska u kući u kojoj se on tada krio strijeljala 29 civila, žena i djece.

“Tu je bilo 15 djece. Najmlađe je imalo dvije godine, a najstarije 17”, kaže Zijad.

O zločinima u tom selu bilo je riječi i u Haškom tribunalu, tokom jula 2002., na suđenju Milomiru Stakiću, pravomoćno osuđenom na 40 godina zbog zločina u Prijedoru. Tada je zaštićena svjedokinja V tokom svjedočenja u korist Tužilaštva rekla da su “srpski vojnici” u julu 1992. godine u selu Zecovi ubijali sve mještane koje su pronašli u kućama.

Iako je od ubistva civila u selu Zecovi prošlo 18 godina, još uvijek nije podignuta ni jedna optužnica kako u Haškom tribunalu, tako ni pred sudovima u BiH.

Mnoge porodice s tog područja smatraju da pravosudni organi u BiH ne čine dovoljno da se pronađu i uhapse odgovorni za taj zločin, te locira masovna grobnica koja krije posmrtne ostatke njihovih najmilijih.

Borba za istinu

Fikret Bačić je u Zecovima izgubio 13 članova porodice, među kojima majku, brata, suprugu i dvoje djece. Njegova borba za istinu kreće 1998. godine, kada je stupio u kontakt s pravosudnim organima kojima je nosio dokaze o zločinu u Zecovima. Ipak, i pored njegovih napora, kako kaže, do danas nije ništa urađeno.

“Tada sam u policiju u Sanskom Mostu odveo svjedoke koji su dali izjave o onome što se desilo. Kontaktirao sam Tužilaštvo BiH, ali još uvijek ništa. Mi znamo njihova imena, a to znaju i nadležni organi, međutim do sada nije ništa sprovedeno. Ta lica nisu ni saslušana ni procesuirana, a zašto, ne znam”, kaže Fikret Bačić.

Izjavu o onome što se u Zecovima desilo u ljeto 1992. godine, dao je različitim istražnim organima i Hidajet Horozović, koji je sa sestrom tada teško ranjen, ali su preživjeli strijeljanje. Izgubili su majku, dvije nane i ostalu rodbinu, za čijim kostima i dalje tragaju.

“Tragamo za tim zločincima kako bismo došli do informacija koje bi nam pomogle da makar nađemo kosti, da ih fino možemo pokopati. Nažalost, nema te organizacije koja bi pomogla da se to jednog dana završi, da i mi malo odahnemo i odmorimo sebe od toga svega”, kaže Horozović, koji je u vrijeme zločina imao 10 godina.

Horozović i Bačići su se vratili u Zecove nakon rata, i pored činjenice da su tu izgubili svoje najmilije. Ono čemu se nisu nadali kada su donijeli odluku da se iz Njemačke, gdje su boravili, vrate u svoje selo, jeste da će na ulicama viđati osobe koje su sudjelovale u ubistvima.

U Zecovima većinom žive Bošnjaci, dok je u Prijedoru većinsko srpsko stanovništvo. Povratnici sezonski rade u Sanskom Mostu, koji je u neposrednoj blizini, a gdje je većinsko bošnjačko stanovništvo.

“Radimo u Sanskom Mostu. Kad idemo na posao, srećemo ovog što je ubijao. Ali šta ćeš? Ne možeš ti tu ništa, možeš samo gledati. Nije jednostavno vidjeti ga… nije lako, ali šta ćemo…”, objašnjava Horozović, ne želeći otkriti o kome se radi kako ne bi ugrozio provođenje istrage.

Trenutno istragu o ubistvima u Zecovima vodi Tužilaštvo BiH, u kojem kažu da im treba još vremena da je okončaju jer imaju jako puno predmeta ratnih zločina koji se odnose na regiju Prijedora.

“Postoje predmeti protiv većeg broja osumnjičenih za zločine na području Prijedora i okolice. Do sada smo došli do saznanja o određenim više ili niže rangiranim zapovjednicima Vojske Republike Srpske, kao i običnim vojnicima i pojedincima”, rekao je Boris Grubešić, glasnogovornik Tužilaštva BiH, istaknuvši da će sve doći na red, ali samo treba vremena jer su “kapaciteti prilično ograničeni, a predmeta je na stotine”.

Unatoč ovom stavu, žrtve ipak apeluju da se istrage što prije privedu kraju kako bi mogli mirnije živjeti, ali i doći do kostiju svojih najmilijih.

“Puno bi mi značilo – za mene i za ono moje dijete i za sve – da se oni uhvate. Mirnije bih možda i spavao. Oni su nedaleko od moje kuće, i nemaš mirnog sna. Mislim da kad bi bili iza rešetaka, da bih se bolje osjećao”, kaže Horozović.

Budući da je prošlo 18 godina od počinjenja zločina u Zecovima a da uz pomoć istražnih organa nisu pronađeni ostaci ubijenih, Horozović i Bačić su jedino uspjeli saznati da su odvedeni u nepoznatom pravcu.

“Tijela do danas nismo uspjeli pronaći. Svjedoci kažu da je došao kamion ‘tamić’, kakav su vozili radnici komunalnog preduzeća, pokupio tijela i odvezao”, pojašnjava Fikret Bačić.

Zbog bezuspješne potrage za posmrtnim ostacima, preživjeli počinju sumnjati da ih nikada neće pronaći.

“Kad bih ih pronašao, meni bi pao neki teški teret sa srca i duše. (…) Davali smo i DNK da se može ta analiza izvršiti, i uvijek smo se na pozive odazivali, ali ja pomalo gubim nadu u sve to jer će ipak za dvije godine biti 20 godina otkako se to desilo, a oni nisu pronađeni”, kaže Zijad Bačić.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.