Kozarac.ba

Posjeta Bivsem konc Logoru Omarska

I dok i večeras u našem malom mistu trešti muzika u jutarnjim satima obilježena je 18 godišnjica zatvaranja zloglasnog logora Omarska.

Na današnji dan prije 18 godina zatvoren je zloglasni logor Omarska. Kroz ovaj logor prošlo je više od 3.000 zatočenika nesrpske nacionalnosti, a oko 900 ih je ubijeno u samo nekoliko mjeseci njegovog postojanja.

Za logore i strahote u njima saznalo se od stranih novinara, čiji su izvještaji doveli do zatvaranja Omarske i drugih prijedorskih logora smrti. Strahote koje su obišle svijet bile su i jedan od razloga formiranja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.

Danas, 18 godina nakon zatvaranja, žrtve su i dalje suočene sa negiranjem postojanja logora, u kome danas nema ni spomen obilježja. Jedini spomenik stradanja su preživjeli.

Načelnik policije u Prijedoru Simo Drljača 31. maja 1992. naređuje osnivanje logora u industrijskom kompleksu površinskog kopa rudnika Ljubija, u blizini sela Omarska.

Zatočenike dovode najprije na ispitivanja, koja su obično propraćena teškim tjelesnim i duševnim patnjama. Tokom tri mjeseca 3.334 zatočenika nesrpske nacionalnosti dovedena su u Omarsku. Među njima i 36 žena.

Na hrpi leševa

Zlostavljanje zatočenika započinjalo bi odmah po njihovom dolasku u Omarsku. Premlaćivanja su bila svakodnevna i do te mjere česta da više nisu bila nešto posebno, izjavio je pred Haškim tribunalom bivši logoraš Omarske Ante Tomić.

Logor je funkcionisao sa strašnom efikasnošću, uz bezakonje i anarhiju.


„Svakodnevne tuče nisu bile nešto posebno. Mene su jednu noć pretukli tako da sam četiri dana bio u komi. Bio sam izbačen na hrpu leševa i tu me je našao jedan od kolega i vratio me nazad među žive“,
svjedočio je Tomić.

Logor je funkcionisao sa strašnom efikasnošću. Bezakonje i anarhija bili su sastavni dio funkcionisanja logora. Ti elementi su omogućavali stražarima da maltretiraju zatočenike kad im se prohtije, ali to ne znači da su oni djelovali kao neorganizovana rulja van udruženog zločinačkog poduhvata, zaključio je Haški tribunal.

Zatočenici nisu imali dovoljno hrane, a higijenski uslovi su bili grozni. Fuad Dizdarević, zajdno s bratom, je prošao sve strahote Omarske.

„Ovdje je bilo nepodnošljivo, ali što se kaže – Boga nas je mogao samo spasiti svojom moći. Ovo sve drugo bilo je nemoguće izdržati. I od hrane, pića, tuče, maltertiranja, higijene – sedam mjeseci se nisam okupao. Neshvatljivo je da se čovjek nije raspao od te nehigijene, kamoli od tih batina, ponižavanja. Sve su to bili školske kolege, komšije Srbi“, priča Dizdarević.



Muhamed Čehajić
, predsjednik Opštine Prijedor, u logor je odveden maja 1992. godine, a odatle u nepoznatom pravcu. Posljednji kontakt sa suprugom Minkom bilo je pismo s datumom od 9. juna 1992. u kojem je napisao:

„Nepojmljivo mi je šta se sve ovo događa sa svima nama. Zar je život tako nepredvidiv i tako surov? Sjećam se kako smo se prošle godine u ovo vrijeme radovali građenju kuće, a vidiš sada. Osjećam se tako prazan, kao da nikada nisam ni bio živ. Pokušavam se tome oduprijeti sjećanjem na ono što je bilo lijepo s tobom, djecom i onima koje volim. Ovog puta toliko jer nemam više ni snage. Pozdravi sve koji pitaju za mene, a tebe i djecu mnogo, mnogo volim."

Negiranje

Minka Čehajić Haškom je tribunalu posvjedočila i o poricanju postojanja logora Omarska o kome je na radiju govorio tadašnji predsjednik Opštine Milomir Stakić, kasnije osuđen na 40 godina zatvora:

“Ja sam u tom momentu bila jako uvrijeđena. Kako može reći da nema logora Omarske, kad ga ima? I onda sam čak prodiskutirala sa nekim poslije – kako može svom narodu reći da nema Omarske, kad Omarsku svi vide da je ima? Ali poslije sam vidjela da je to u tom momentu za mene nešto značilo, a ne znači ništa više za mene. Kamo sreće da te Omarske nije bilo – vjerovatno bi moj muž bio živ, moj zet, nećak i svi sljedeći.” 

"Na užasan način to je i sveta zemlja. I pripada mrtvima, ljudima koji su se borili ovdje za život i protiv fašizma – u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju", smatra novinar Ed Vuliami, koji je zaslužan što je svijet saznao za Omarsku.

Za teror u prijedorskim logorima smrti, uključujući Omarsku, Keraterm i Trnopolje, svijet je saznao tek dva mjeseca nakon njihovog formiranja, i to od stranih novinara. Stravične slike koje su obišle svijet bile su i jedan od razloga formiranja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.

Nakon 900 ubijenih, logor je zatvoren 6. avgusta 1992. godine. 18 godina kasnije porodice žrtava i preživjeli, baš kao i Minka Čehajić 1992., suočeni su sa negiranjem postojanja logora.

„Postoji negiranje zločina kako u Prijedoru, tako i u čitavoj BiH. Mislimo da je ljudski i moralno priznati istinu – istinu dokazanu van svake sumnje“, kaže  Mirsad Duratović iz udruženja Prijedor 1992.

Omarskoj je vraćena je prijeratna namjena i danas se nalazi u sklopu rudnika Ljubija. Novinar lista Guardian, koji je i jedan od najzaslužnijih za otkrivanje prijedorskih logora, Ed Vuliami zgrožen je ovom činjenicom.

„Ako odete u Birkenau danas, vidjećete da je kao da je jučer zatvoren. Možete da razgovarate sa dušama. Izgleda isto kao što je izgledalo onda. I Omarska je izgledala isto kad smo došli prvi put vidjeti 2004. godine. I to je kako Omarska treba da izgleda. Ovo mjesto na kojem stojimo je ukleto, a isto tako i sveto. Na užasan način to je i sveta zemlja. I pripada mrtvima. Ja znam da je ime gospodina Mitala na komadu papira, ali ono pripada ljudima koji su se borili ovdje za život i protiv fašizma – u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju. Ja mislim da je došlo vrijeme da kažemo danas kao što smo rekli – mi želimo da ovo mjesto ponovo pripada mrtvima, kao Birkenau“, kaže Vuliami.

Iako prijedorske vlasti ne dozvoljavaju gradnju spomenika u Omarskoj, činjenice i presude Haškog tribunala i Suda BiH svjedoče o tome da su se na tom području dešavali najstrašniji zločini za koje je izrečeno najviše presuda, na kojem je nađeno najviše masovnih grobnica i o zločinačkom poduhvatu u kome je učestvovalo najviše domicilnog stanovništva.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.