svabo
Unazad dvije godine tokom ljeta boravim u svom Kozarcu i ono što mi najviše nedostaje a tiče se Čikaga i SAD jesu Kozarački Piknici (teferiči) u Čikagu koji za mene ali i za sve one koji pripremaju ovaj, već tradicionalni veliki teferič, nikada nisu ni bili teferiči jer se naradimo i glava skoro da se i ne diže od prevelikog posla i obaveza ali opet svaki put bude prelijepo.
Ovo godine pripala mi je drugačija čast ovdje na tlu Europe da sam u predhodnu subotu prisustovao Donatorskoj večeri za naše Spomen Obilježje u Kozarcu i to u Austriji.
Put Austrije krenuli smo na dan kada se je održalo ovo Donatorsko veče. Iz suncem okupanog jutra, poslije popijene jutarnje kahve na ovaj dug put uputili smo se ja, Zinajda Mahmuljin i Omer Žerić. Zinajda, ta odvažena, uspješna i ponosna dama Kozaračkog kraja vozila nas je svojim audijem, put koji je trajao skoro 7 sati a koji se prolazio kroz Hrvatsku, Sloveniju i potom skoro kroz čitavu Austriju. Dobro i udobno auto sa klimom jurilo je i dostizalo brzinu, u sigurnim Zinajdinim rukama, čak i do 180 km/h ili 115 milja po satu na veoma dobrom auto putu, koji mi je na trenutke sličio autoputu iz Čikaga prema Atlanti u USA i čini mi se da sam nekako pogledom tražio da planine, drveće i livade sliče Američkim ali ne, oni sliče onom mom kozaračkom, Bosanskom, Europskom, rodnom kraju.
Uz priču, poneku dobru staru/novu pjesmu ali i ilahiju stigosmo u gradić Švaner Štand (koliko sam razumio) koji se nalazi u gornjem dijelu Austrije. Tamo nas dočekuje familija Dautović, popismo kahvu i Zinajda ode kod familije Ene Kahrimanovića a ja i Omer bismo posluženi ukusnim Kozaračkim ručkom, te se malo odmorismo i osvježismo i krenusmo prema Vöcklamarkt "Fellner" Halle gdje nas dočekuje Odbor koji je organizovao ovo Donatorsko veče.
I dalje kao da očekujem da će pred nas izaći moji prijatelji iz Čikaga, ne znam odakle mi taj osjećaj i zašto sam tako mislio ali ipak pred nas izađoše kako poznata tako i manje poznata,a meni svakako draga lica ovdašnjih domaćina. Program je najavit s početkom u 19:00 sati međutim sala je još ubijek poluprazna ali napolju i na parkingu sve je više dobrih auta iz kojih izlaze Kozarčani, Bosanci i Hercegovci.
Sve je spremno. Moj stari, školski prijatelj Besim Karabašić prepremio je film o Kozarcu i voditelj programa, travničanin Midhet Turić započinje program oko 20:00 sada pred prepunom salom. Interesantan mi je bio voditelj, travničanin sa toliko ljubavi prema Bosni, kozarčanima i kozaračkom kraju i koji je, sasvim iskreno pokazao veliki patriotizam tu noć svaki put kada bi se mikrofon našao u njegovim rukama.
Tokom filma, čuju se uzdasi, osjeća se ta napetost, žaljenje, tuga ali i ponos. Bože šta nam uradiše, ali se dižemo iz pepela, ne zaboravljamo, ne mrzimo, mi i dalje volimo ali sigurno ne zaboravljamo jer smo večeras tu, radi naših šehida, radi nas samih.
Poslije ovog dijela programa, započinje se jedan drugi dio gdje se radovalo životu uz folklorne grupe širom Austrije naše djece a među njima također i šehidske djece i kao da se htjelo reći “Eto ima nas još, nemože se pobiti jedan narod, njegovo pravo na život. Večeras tugu mijenjamo za radost, neka vidi cijeli svijet”.
Poslije nastupa folkora, voditelj programa ponovo poziva da se donira za Spomen obilježje. Blagajnik je čekao sa blokovima a novac se poslije evidencije ubacivao u staklenu kutiju.
Potom se najavljuju gosti: Sade Alić kao predstavnik kozarčana Čikaga i Kozarca i Zinajda Mahmuljin iz Kozarca. Sade je govorio o važnosti Spomen obilježja i samom mjestu obilježja,koji je bio simbol mladosti i ljubavi jer je tu nekada bila Fontana gdje su se rađale prve školske ljubavi i opominje da se borba nasavlja sa edukovanjem naše djece. Zinajda pozdravlja akciju naših ljudi u Austriji za spomen obilježje kao i svako okupljanje te prenosi selame/pozdrave iz Kozarca i naglašava važnost okupljanja i organizovanja naših ljudi. Poziva sve da se registruju za predstojeće izbore i svojim glasom nastave boriti se kako za Kozarac tako i za Bosnu i Hercegovinu. Ističe važnost ovih izbora kao i to da se dobro razmisli kome ovaj put dati svoj glas jer se u politici Kozarca/Prijedora pa i u BiH nešto mora mijenjati.
Potom je nastavit prigodan program i druženje sve do kasno u noć a organizatori su izvjestili koliko se novca prikupilo tu noć te pozvali sve prisutne da i dalje učestvuju u akciji i ko god da želi prebrojati i provjeriti koliko se novčanih sredstava iskupilo da je dobro došao. Svi prisutni su pozvani da 31. Jula dođu u Kozarac i prisustvuju otvaranju ovog našeg Spomen obilježja u Kozarcu.
Mi ostadosmo skoro pa zadnji i već kasno u noć i svatko od nas ode svojim domačinima na počinak. Ali i kod domaćina se opet posjedilo, progovorila koja više, ponovo se večeralo, ismijalo ali i pustila i po koja suza prisjećajući se svojih ubijenih rodbine, komšija i prijatelja.
Sade Alić
Add comment