Da li je istorija loša učiteljica ili smo mi loši učenici?

U najmanju ruku je indikativno da 15 godina od završetka rata Bosna i Hercegovina još uvijek nema osmišljenu strategiju koja bi proces suočavanja sa prošloću izvela na sigurnu strazu na kojoj neće biti moguće političke manilupacije i interpretacije nadavne ratne prošlosti.

Sasvim je izvjesno da bez tog procesa nema ozdravljenja kompletnog bosanskohercegovačkog društva. Možda je već sama ta činjenica najbolja ilustracije svih teškoća koje nas na tom putu čekaju. Jedno je izvjesno – građani Bosne i Hercegovine taj put moraju proći. Što prije to bolje.

Gdje smo danas?

Kao da je oružje utihnulo jučer. Neki svoj pesimizam izražavaju i stavom da rat još uvijek traje, ali se vodi perfidnijim sredstvima. Nema krivi, nema pucnjave, nema mrtvih, ali ima mržnje, nepovjerenja jednih prema drugima, satanizacije drugih, isključive krivice drugih…

Ti procesi simultano se odvijaju na nekoliko društvenih nivoa i ono što je najporaznije javno su podržani od etnonacionalističkih elita koje su u svojoj bespoštednoj borbi za nacionalno izgubile svaki osjećaj za individuu – za GRAčANINA.

Ti retrogradni procesi događaju se u školskom sistemu (udžbenici i građa koju nude odgajaju „profesionalne“ Hrvate, Srbe i Bošnjake); mediji i politika su postali transmisija mržnje i straha od drugih; procesu koji pothranjuje svaku vrstu nepovjerenja, svojim ponašanjem, značajan doprinos daju vjerske zajednice; nije zanemarljiv ni doprinos porodice toj retrogradnosti.

Zašto se onda čudimo kada se kod mladih, koji se rata i njegovih strahota i ne sjećaju, javljaju nacionalistički stavovi.

Koga optužiti za činjenicu da segregacija u školskom sistemu uspješno funkcioniše i biva finansijski podržana od institucije države. Niko i ne govori o sankcionisanju lučonoša mraka, a njih ima i u institucijama države Bosne i Hercegovine.

Njima je u mraku ugodno. Ne vidi se njhov kriminal, korupcija, obmane i nesposobnost da nas približe Evropi. Bez podrške institucionalnog mračnjaštva nezamislivo je da 15 godina nakon rata djeca u Stocu, i ne samo u ovoj sredini, u školu ulaze na različita vrata i u različito vrijeme – da se ne bi mogla susretati. Treba li kazati da smjenu i vrata određuje nacionalna pripadnost učenika.

O kakvom suočavanju sa prošlošću možemo govoriti ako se obrazovni sistem koncipira na klasičnim principima aparthejda i sa kakavom se prošloću mogu i trebaju suočiti ti mladi ljudi? Taj proces je unaprijed osuđen na propast. Njega u suštini i nema i sve se svodi na pozicije s početka devedestih godina.

Zašto se čudimo kada parlamentu Bosne i Hercegovine ne postoji većina koja će izglasati zakone o zbrani djelovanja fašističkih organizacija. Mi se danas čudimo što nam se sa parlamentarnih govornica plasira teza o četničkom pokretu kao drugom antifašističkom pokretu na prostorima ex-Jugoslavije. Bosna i Hercegovina je danas jedna od rijetkih država u kojoj još uvijek traju bitke iz Drugog svjetskog rata – manipuliše se brojem žrtava Jasenovca i drugih stratišta. Da li je onda normalno očekivati da jedano takvo društvo ima jedinstven stav prema genocidu u Srebrenici. Naravno da nije.

BiH je društvo paradoksa: jedini će podsjećati na pravosnažnu presudu Međunarodnog tribunala u Hagu o srebreničkom genocidu, a drugi će, uz sve državne počasti, obilježiti godišnjicu vojske koja je tom presudom proglašena odgovornom za genocid.

Bosanskohercegivačko društvo je bolesno. Ono danas nije sposobno da se suoči sa prošlošću, a ako jeste onda je to isključivo na tragu relativizacije, minimiziranje vlastite i potenciranja tuđe odgovornosti, krive interpretacije itd. itd. Kako se suočavati sa prošlošću kada je pravo građanstva dobilo besprizorno odbijanje pravosnažnih sudskih presuda.

Samo u bolesnom društvu njegove političke i državne perjanice mogu priređivati prijeme za osuđene ratne zločine, voditi više računa o njima i njihovim porodicama, nego o samim žrtvama.

Na žalost ovo je današnja dijagnoze bosanskohercegovačke društvene svjesti koja nit ima snage, niti želje da se proces suočavanja sa prošlošću dinamizira sa isključivom zadaćom –da ratno iskustvo ne blokira projekte sadašnjosti i budućnosti.

Prošlost jeste istorija, a istorija bi trebala biti učiteljicom života. Da li je ta učiteljica loša ili smo mi loši učenici?

Nedavna istorija bila je loša, ali je problem više u činjenici da smo mi loši učenici. Ponavljamo iste greške!!!

(Sinan Alić, v.d. predsjednik, Helsinškog komiteta za ljudska prava Bosne i Hercegovine)