Dio slagalice XXVI

Nido2 piše:

Mnogim teorijama ljudi su nastojali bolje opisati medij u kojemu egzistiraju, no jedina spoznaja koja je pri tom sigurno narastala, jest ona o povećavanju spekulativnosti svih tih teorija. Teško da će riba ikad moći opisati ocean. To, što joj pogled zahvaća sve više vode, ne mora značiti ništa, osim tek još više pitanja na koja bi valjalo odgovoriti.

Prema jednoj od novijih teorija, sa samog ruba znanosti, izrasloj s nekih njezinih posve perifernih pupova, na kojima se oficijelna, općeprihvaćena  znanja, miješaju s fantazijom, naše okružje i nije baš onakvim, kakvim smo ga skloni percipirati!?

Rečena teorija govori o tome kako slike koje nam mozak servira, i nisu baš objektivne informacije, te da su negdje, na putu koji moraju prijeći, prilagođene našim očekivanjima. Kamera oka je, zapravo, snimila nešto, što je mozak propustio kroz svoje filtre i prilijepio na  videoklipove poslagane u lebdeće fouldere podsvijesti.

“Prava” stvarnost, tvrde autori te teorije, zapravo bi mogla biti tek  holografska projekcija interferencijskih mreškanja, nastalih sudaranjem valova i čestica energije.

Forme, koje naš mozak potom dekodira i projecira ih nam kao “stvarnost”, mogle bi biti tek zaogrnuta sedimentacija nečega, o čijem ustroju možemo samo nagađati (Nešto k'o ono, kad cura na blagajni prevuče onom svijetlećom kefom po crticama na ambalaži, a na ekranu kase se pojave brojke i slova!)

Autori tog nadasve zamršenog i konfuznog, ali i bockavog koncepta, dalje impliciraju da tijelo zbilje i ne bi moralo nužno biti posve kompaktno i da su moguća stanovita odstupanja i nekonzistencije, koje bi trebalo zahvaliti fluidnoj, a možda i nepostojećoj granici između materijalnog i duhovnog, sugerirajući nam mjestimičnu izmješanost sadašnjosti i prošlosti, sna i jave, oblika i  sjena…

Nije ličilo na Aliju da bi nekritički prihvaćao takve teorije, makar je davnih sedamdesetih i sam bio zanesen Castanedinim prelascima u druge stvarnosti (pod utjecajem opojnih ekstrakta meskalita i pejotla), no i samoga ga je intrigirala notorna činjenica da su se sjene, sjećanja, snovi i stare fotografije nerijetko činili stvarnijim od onog što je percipirao sa “sad i ovdje”.

Nadalje, nije se mogao oteti respektu  naspram ljudske imaginacije, koja je uvijek iznova uspijevala dodavati sve nove i fantastičnije boje na sliku svijeta, ne dajući joj ni na trenutak skamenjeni smiraj. Uznosila ga je, i činila ponosnim, sva ta maštovitost i djetinji entuzijazam, kojima su ljudi nadograđivali tu svoju limitiranost i to bezizlazje u opisivanju strukture, čijim su dijelom i sami bili.

Formira li mozak doista svijest ili neka opća kozmička svijest navodi mozak na iskapanje sve fascinantnijih ideja i slika iz tijela stvarnosti!?

Za Aliju je bilo irelevantna upitna korektnost takvog gledanja na stvari. Fascinirala ga je već sama ingenioznost te ideje i istinski se divio ljudima, koji su uspijevali iznjedriti jedan takav rakurs. I najgora teorija mora sadržavati barem kvante dopadljivosti i prihvatljivosti, a da bi mogla računati s ikakvim rokom trajanja i prihvaćanja, no kod ove je bilo puno toga što mu je zvonilo i mogao se i sam pronaći u nekim njezinim aspektima.

Otkad su zvijeri fizički poništile njegov zavičaj,  sravnile ga sa zemljom i posule fekalijama, Aliju su proganjale slike te nepovratno nestale scenografije. Zahvaljujući činjenici da se u to vrijeme našao na drugoj prostornovremenskoj točki, bio je među rijetkima preživjelima, bio je od rijetkih, kojima je ostala još pokoja crnobijela fotografija iz tog, više nepostojećeg okružja, bio je samo još jedan od onih s vječitom grižnjom savjesti (“Zašto Ahil, zašto Majda, zašto Boca, zašto mali Dado, zašto Hajra, zašto braća Mahmuljin, zašto braća Fazlić, zašto braća Bešić, zašto braća Jakupović, zašto Pašo, zašto Hamdo Dikin, zašto Hamdo Šukrijin, zašto Hare Kahrimanović, zašto Saša…), bio je od onih kojima je u amanet ostavljeno da već u srednjoj dobi iskopava iz najzabitijih zakutaka svoje podsvijesti i sjećanja, sličice, koje su tamo godinama tek zauzimale ionako skučeni prostor, a sad su najednom postale beskrajno važne.

Odjednom su mu svi  raniji životni ciljevi izblijedili i postali nevažni nasprem želje da pomogne u naštukavanju i srastanju te prelomljene prošlosti i povratku sličica, inkubiranih nekad davno u  njegovoj glavi, na  njihovo staro stanište. Bio je to dobar motiv za ispunjavanje ostatka života.

Valjalo je vratiti onaj stari, autentični duh, tamo gdje su ga probali ukloniti skupa s materijom. Nisu ni zločinci mirovali. Htjeli su opljačkano ozvaničiti i oprati, pa su fabricirali i falsificirali, lijepili su svoja znamenja, stavljali svoja slova, duplirali netaknute bogomolje, dovlačili im pastvu i pse lutalice, ustanovili su biznis naplaćivanja odlaska iz tuđih avlija, biznis vađenja vodomjera iz šahte, stolarije i instalacija iz zidova, itd., itd.,…

Nije mogao povratiti staru spontanost  i direktnost u komunikaciji jer je morao uvažavati novu činjenicu, čija sveprisutnost je neće nikada učiniti ništa bliskijom, a ta je da mora pojačati senzore i svijest o tome da je s druge strane svakog razgovora s ljudima iz starog kraja, majka, sestra ili kćer šehida. A što reći njihovim majkama i njihovim sestrama.

Ni hafiz to nije znao, kad se mali Hedo utopio u povodnju. Ako stvarnosti i nisu spojene, ipak su oni, mrtvi, svakako prisutniji od nas hodajućih. Neizbrisivi su i nikad ne prestajemo misliti na njih, dok su nam živi  na pameti, uglavnom, tek kad ih sretnemo.

Aliji je bolno falio i ambijent u kojemu je mogao uprizoriti ovosvjetski put svojih šehida, pa se grčevito borio sa svješću sklonoj zaboravu, da sa tih starih i rijetkih fotosa isisa barem natruhe one zbilje, da nađe dokaze da smo i onda bili, da nas nisu izbrisali, tražio je barem asocijacije, ako je slika bila preblijeda, poput ove, koju je držao u ruci…

Po, tko zna koji put, zagledao se  u nju, netom skeniranu  na zaslonu ekrana. Kad li je to bilo!?

Djeca su, sa te sklepane, podstanarske sećije, mogla vidjeti stol, prekriven kariranim stolnjakom, friškopečeni somun, otvoreni galon s pekmezom od šljiva, smotano “Oslobođenje”, “…juni 196.”…, pa i jest, morao je biti juni, jer mu se u taj čas pluća ispuniše cvatom lipe, koji je dolazio kroz otvorena vrata spavaće sobe koja je gledala na Grčin sokak i krkićko mezarje.

Dvije stogodišnje lipe natkrivale su ulicu na tom mjestu, tako da je klupica ispred Hasine mesnice u prizemlju, s ulične strane, stalno bila u debeloj hladovini. U trenu posve preseli misli u vrijeme nastanka stare fotografije.

Porhetne pidžame su bile sive sa crvenkastosmeđim prugama, a šivala ih je tetka Ziba, od materijala koji je mater (kradom od oca) uzela na veresiju u Bahrijinom dućanu. Alija se prisjetio još nekih okolnosti za koje nikad nije pomislio da će mu doći u misli. Mater je dugmad za pidžame ( koja su u to vrijeme, također bila deficitarna roba), skinula sa starih očevih košulja. Tetka Ziba ju je nagovorila i da stave džepove na pidžamu, a to je imalo nemale reperkusije na budućnost.

Naime, on i Edin su se, čim bi mater napustila sobu, penjali na štokrlu i vadili kocke šečera iz šećerlame u kredencu, te ih spremali u rečene džepove. Slika ga podsjeti da je mater od nekog dobila  nekoliko razlomljenih gromada kreča iz Arifagića, u jednoj izobijanoj porculanskoj kanti, čija je drška od savijenog rundajza bila uvezana i sputana nekom hrđavom  žicom.  Kantu je spremila u podnožje strmih drvenih basamaka, koje su se penjale na kat u njihov kirijaški stan.

Čim je našla malo slobodnog vremena ubacila je jednu krečnu gromadu u lavor, zalila je  vodom i miješala drvenom žlicom, istom onom s kojom ju je Alija viđao da tiska veš koji se pokušao izdići iz kuhane vode u velikom pocinčanom vešnom loncu. Kad se krečni kamen  istopio i pretvorio u finu bijelu juhu, mama ga je uznijela uz basamake i premazala klupicu i okvir zida u koji je bio ugrađen prozor što je gledao na Krkiće (“…da djeci bude svjetlije!”).

No, tog dana, tog juna 196., Alija i Edin su jedva čekali da pojedu šnite i popiju po svoj lončić vruće varenike, u kojoj su plivali  debele krpe kajmaka, pa da otrče do balkona, na koji se izlazilo iz spavaće sobe, prime se za izvijene šipke od kovanog željeza, i zagledaju u pravcu raskopanog mezarja ispod Kusurana kuća. Čuli su ćaću kako govori da će škola, koja se ima tu izgraditi, biti možda i najveća u Bosni I Hercegovini, a baš tamo gdje sad slažu one svježe iskopane meitske kosti bit će igralište.

“Zemlju će dobro utablati, napravit’ će se i pravi golovi od odbačenih pilanskih šina, a možda će se navesti i troska, tako da teren nikad ne bude blatnjav!”, važno je govorio komšiji Arifu.

“ Troska!!!”, kako je to Aliji dobro zvučalo, makar nije mogao ni naslutiti, što je to zapravo.

“ Al’, komšo”, skanjivao se stari Arif “ zar su baš morali dirati mezarje, zar se nije moglo negdje na drugom mjestu…?”, no ćaća ga je energično prekinuo, i prije no što je dovršio pitanje :

“ Eto, zato zaostajemo za svijetom, stalno nam nešto smeta! Meitima ta zemlja više ne treba, a našoj djeci treba  igralište, zar vam ništa nije sveto!? Mezarja imamo k'o London! I škola vam je upitna!? Vi ste još u turskom vaktu, iz kojeg je i to mezarje! (Nije to ćaća persirao Arifa! Jok! To nije bilo uvriježeno među bliskim ljudima u Čaršiji! Sa zamjenicom “vi”, tek je naglašavao distinkciju između pripadnika dviju epoha, naravno, sasvim subjektivno implicirajući superiornost jedne od njih, one nadolazeće, naspram one u nestajanju! I sam Alija je robovao tom konceptu sve dok mu život nije pokazao da stvari stoje donekle drugačije! TEŠKO JE, SKORO NEMOGUČE KRENUTI DALJE, AKO SE NEMAŠ NA ŠTO OSLONITI!!!)

Eno, pogledaj one bandere za elektrifikaciju potkozarskih sela, naslagane pokraj nove Kulenovića kuće! Vjeruješ li ti da se neki seljaci bune što im ih postavljaju u bašće!? Gospoda bi htjela odštetu!? Pazi, molim te, koliko je to zadrto i zaostalo: dovedeš mu štrum, a on bi još i da mu platiš, pa nije socijalizam krava muzara, mater im reakcionarnu!!!”, ćaću je sve više lovio revolucionarni zanos.

“ Ma, da, imaš pravo, kao i obično, komšo! Ti si pismen, u Partiji si i znaš više! Samo sam mislio da nije red graditi na mezarju, a onda, pa i nije ovo jedino mezarje!” pomirljivo će Arif.

“ A, ne, nije jedino! Da nismo možda trebali raskopati Partizansko groblje! I ovako je fašizam u Kozarcu izdržao dulje nego igdje u regiji! Onaj ciganski izrod, Ređo, je osnovao nekakvu Miliciju, kojom je prkosio osloboditeljima dok ih nisu pobili do zadnjeg, dole ispod Gvozdenog mosta! Bit će da su i njegove kosti tu negdje!?”, uzrujavao se ćaća sve više i više.

“ Ne znam to, ali znam da je tu bilo dosta ljudi koji su streljani na Krkićima, kad je Narodna vojska ušla u čaršiju!”, mirno, ali sa sigurnošću u glasu reče Arif i povuće dubok dim iz svog cigaršpica.

“ Odmazda nad neprijateljem i kolaboracionistima je najnormalnija stvar u svakom ratu! Na krivog smo se konja kladili i to je to!” ledeno ga je poklopio ćaća.

“ Ma, vojska je pobijena prije, ili je pobjegla prema Austirji! Strijeljali su civile, svi smo morali gledati…”

“ Dragi komšo, ne znam kako bih ti to lijepo rekao, ali savjetujem ti da to ne potežeš previše i nikako pred nekim drugim, jer revizije  neće biti i ta stvar je stavljena ad acta! Gledaj to s vedrije strane! Znam da vjeruješ da su meiti, ionako, u Allahovoj bašći, a mi, živi, dobit’ ćemo školu i igralište! Zaborav je nekada najbolja nagrada! Ne bi se trebali sjećati sramotnih epizoda iz svoje historije!”

“ Možda ta tvoja historija sve izglanca i poravna, al’ ja znam da su mnogi ubijeni na pravdi boga. I tvoj stric Avdo je nestao u ovom ratu, a otac ti ne smije ni pitati za njega. Poznavao si Avdu, zar je on bio zločinac!? Morao je ići u tu vojsku! Naše nisu primali u druge vojske, a bogme četnike  jesu, i to i po završetku rata!”

“ Avdu ne spominji! Zbog njega sam se i s babom posvadio i zato sam podstanar! On mi je rekao da samo zbog moje karijere neće tjerati tu stvar,  al’ on misli isto što i ti! U Sušiće ide u džamiju, isto da ne bi naudio mojoj karijeri, al’ Narodna vlast zna na čem Kugla stoji, a kamo li ne bi znala kretanje nepismenog starca s iskrivljenom kevom, no ja se ne bojim. Put u svjetliju budućnost niko ne može zaustaviti! Bratstvo, jednakost i sloboda su ispred nas, a zaostalost, vjerska zatucanost i svakojaka indoktrinacija će nestati s lica zemlje, baš poput ovih kostiju! Za nekoliko godina niko neće ni upitati za njih. Samo će ti se nasmijati ako im kažeš da driblaju meite između dva gola. “ Koje mezarje u Krkićima, to će ti reći!?, možeš biti siguran u to!”

“ Neko će uvijek znati! Žive možeš zaboraviti, ali mrtve ne, zapamti to, komšo!”, rekao je na kraju Arif, otpuhujući dim prema dimu koji se izvijao iz Mujagića kovačnice na Krkićima.

“ Bit’ će da je Arif bio u pravu, živ čovjek časkom nestane, al’ meita ne možeš sakriti. Kosti kad tad iziđu iz zemlje sa svim tim svojim nijemim pitanjima. Mrtvima ne možeš lagati, jer već po prirodi stvari ne možeš uložiti koliko su i oni! Mrtvi se ne povlače i nisu kolebljivi, poput nas živih. Laž i spletka im ne mogu nauditi, jer one ne mogu preći barijeru između dva svijeta, pripadaju i pripadat’ će samo nama, živima…”, zaključi Alija, odlažući sliku, među druge slike u kutiji od cipela.

Sjetio se na trenutak kako je nekad bio zanesen fotografijama u boji, a sad mu se činilo da bi sve dao za još pokoju crnobijelu, ali one su među kozarčanima, rasutim po svijetu, poput rakove djece, tako rijetka roba.

Opet će morati improvizirati, ali srećom, evolicija ih je dobro opremila za to! Ta, uvijek su bili na suprotnoj strani, od one oficijelne i “pobjedničke”, no još su tu!!!

To bi moralo govoriti o vrlo, vrlo jakim korjenima, koji bi mogli jednog dana, u nekoj tamo budućnosti, rezultirati….