svabo
Danas je prvi dan zime, govedje naravno, oni stariji znaju o cemu pisem, a oni mladji ce vremenom nauciti…
Nisam odavno tipkao Jutarnji trac, a jedan od razloga jeste sto sam, kao sto sam vec pisao iz Pariza, skoro citav Mart proveo u Francuskoj, radeci prezentaciju o nasoj drzavi, mjestu i organizaciji koju sam tamo prestavljao… Kampanja je bila dosta stresna, po tri-cetiri prezentacije dnevno, u dva ili tri mjesta, svaki dan, tako da sam se, ono pravo, pozelio domovine i toplog kucnog praga…
Razmisljao sam da li da vise pisem o samom ovome putu, ali kako je vrijeme odmicalo, pomalo se gubio smisao, a i same promjene koje su se desile u carsiji, ucinile su da odustanem od te namjere a i te su cinjenice Vama, manje-vise, dobro poznate,…, mada se osjeca da su neki dobro zaboravili proljece ‘92, kada smo bezbrizno sadili luk i krompir, nadajuci se berbi, nevidjevsi crni oblak koji se tada bio nadvio nad Kozarackim Kamenom…
Iz Francuske sam u carsiju “pao” bukvalno na glavu, preskocio sam mart a april je vec potjerao sokove iz zemlje, a i dijaspora je vec bila stigla za “proljetne” praznike, tako da mi je trebalo vremena da pohvatam sve konce i udjem u onu nasu standardnu kolotecinu…
Lijepo je putovati, i treba da se putuje, ( “Prije vas su mnogi narodi bili i nestali, zato putujte po svijetu i posmatrajte kako su završili oni koji su poslanike u laž ugonili.” (Ali ‘Imran 137.)), taman da covjek vidi sta ima i da bolje to cijeni, a ujedno i kad se vrati primjeti i promjene koje se za vrijeme njegovoga odsustva dese… Osim sto je baka-baka na momenat ispunila carsiju i dala joj zivost, i kesten je, masAllah, prolistao, sto za nas garibe prestavlja dobar znak, i nadu za bolje dane, bezobzira sto neke promjene koje insan nije ocekivao, u trenu budu jako razocaravajuce, ali ne bih sad o tome, jer sam odrastao na ovim trotoarima i znam kako dise ova carsija… neke stvari, nazalost, nikad se nece iskorijeniti…
Kako sam, zbog odustva, malo izasao iz standardne kolotecine, zbivanja u ovom nasem najvecem malom gradu na svijetu, dugo sam razmisljao odakle da krenem sa pisanjem u ovom novom Bosanskom proljecu, koje je tako lijepo opjevao nas Eso Balic, pa mi je tako njegov zadnji spot koji je sniman u Kozarcu dao povoda za pisanje ovog Jutarnjeg traca…
Svi smo ponosni na nasu staru Kulu, opjevana je u dosta pjesama, nalazi se i na prvoj postanskoj markici Kozarca, a i simbol je loga kozarac.ba…
Ona je ujedno najstariji objekat u Kozarcu, nase nacionalno blago, stavljena i na listu nacionalnih spomenika koja medjutim danas prestavlja sustu suprotnost Kozarca.
Naime, dok se Kozarac, polako dize iz pepela, obnavlja, gradi jos veci i jaci, Kula nazalost sve vise i vise propada, i nema niko ko bi mogao nadleznim institucijama ukazati na ovaj problem, zabavili smo se samo sa sobom, tako da ne vidimo sta se desava oko nas, bas ko i 92. sto sam malo spomenuo na pocetku teksta…
Gledano iz vana, Kula izgleda cvrsto, kao da ce tu stajati i narednih 700 godina, medjutim ako udjemo u nju i pogledamo okolo u momentu se ucini da vec pada i vjerujte da je pravo cudo kako se vec nije srucila i nestala…
Ni sam nisam mogao vjerovati da se nalazi u takvom stanju a zaprepastilo me je i smece koje se nalazi u njoj, u srcu nase carsije…
Zalosno da ne moze zalosnije biti, da ne kazem i stravicno…
Ne bih da ovim pisanjem da trazimo krivca i da upiremo prstom jedni u druge, vec zelim da apeliram na sve nas, od Mjesne zajednice, Islamske zajednice, do Libera Ville, sve nadlezne i ne nadlezne, i vlast i narod, da sto prije krenemo sa restauracijom i uredjenjem nase Kule, jer je situacija, vjerujte, vise nego alarmantna…
Voda koja se slijeva sa vrha kule, iznutra je vec dobro nagrizla zidove, a prednji zid se napucio i pravo je cudo da se Kula vec nije srusila, drvene grede koje su je cuvale su istruhnule i nestale i jednostavno Kula je kao klimavi babin zub…
Istina o ovome treba da se brine i sama drzava ali ako budemo cekali na drzavu plasim se da cemo zakasniti u spasavanju ovog naseg simbola Kozarca, a s druge strane ne znam ni da bilo ko vrsi pritisak i na samu drzavu da pridje ovome problemu i da iznadje sredstva za renoviranje Kule…
Vjerujem da ni sredstva ne bi bila toliko sporna, koliko same dozvole za renoviranje i spasavanje Kule, zbog toga sam se i nakanio pisati ovaj tekst, ne bi li se probudili, zajedno sa ovim proljecem i zajednicki rijesili ovaj problem koji je vise nego prioritetan… Za mene licno, vazniji i od SO Krkici i od nastupajucih izbora…
Ne pokrenemo li se, ubrzo cemo pisati, kako se “cudom” srusila, stara Kula u Kozarcu…
Iskreno se nadam da do toga nece doci, da cemo smoci snage, volje i pameti da sacuvamo ovo nase blago i da ce Kula ostati da svjedoci i dalje za buduce generacije…
Selam Kozarac.ba… Novo proljece, novo budjenje, ko ne pamti, iznova prozivljava…
Add comment