svabo
Znam da ste željni bar jedne dobre vijesti. Nažalost, nje nema. Znam da mnogi od vas nemaju posla, a da ga novinari imaju napretek.
To je samo jedan od simptoma da je bosanskohercegovačko društvo bolesno i da se guši u svom moralnom i svakom drugom propadanju. Previše je gadosti oko nas i pristojan građanin ih sve teže podnosi. One mu stvaraju čir na želucu, uništavaju srce i živce. Kao i vas, i mene pesimizam čini tužnim i depresivnim. Međutim, nije moje da budem optimist po službenoj dužnosti. Pogotovo što za optimizam ne postoji ni jedan jedini stvarni razlog.
Ističu posljednji dani 2009. godine i svako od nas, na neki način, svodi svoju ličnu godišnju bilancu. Voditi državu, u suštini je isto što i voditi jedno golemo i složeno knjigovodstvo, brinući da krajnji rezultat bude pozitivan. Političari koji upravljaju ovom državom radili su svoj posao veoma loše. Oni su prokockali i ovu i prethodne godine, kao što kockar prokocka imanje. A onda na red dolazi kuća u kojoj živi. Uprkos tome, političari će, po običaju, ispiti čašu šampanjca i grliti se na novogodišnjem prijemu, a građanima uputiti novogodišnje čestitke. Prilično licemjerno, jer upravo su oni učinili sve da nam zagorčaju život.
Sve stavke ovogodišnjeg državnog knjigovotstva su negativne – političke, ekonomske, socijalne, kulturne. Ustavne promjene su propala stvar, jer srpski, hrvatski i bošnjački lideri nisu u stanju da se slože ni oko čega. Na svakog nezaposlenog dolazi, otprilike, samo po jedan zaposleni. Prema jednoj teoriji, država u kojoj je nezadovoljno samo deset posto stanovnika, nije stabilna država. A u Bosni je procenat nezadovoljnih građana višestruko veći od spomenutog. Oni žive na ivici siromaštva, zabrinuti za budućnost svoje djece. Gladan čovjek misli iz stomaka, a tamo gdje vlada glad, demokratija je sporedna stvar. Za generaciju današnjih 30-godišnjaka Evropska unija je već izgubljeni san. Nedavno su nam i službenici NATO-a pred nosom zatvorili svoj šalter. Treba li uopšte pominjati šta je prije 20 godina Bosna i Hercegovina bila za jednu Albaniju? A danas smo, zajedno s Albanijom, jedina zemlja u Evropi čijim građanima nisu ukinute vize.
Međunarodna zajednica je smatrala da je Bosnu i Hercegovinu spasila Dejtonskim sporazumom, a sve ostalo je, manje-više, prepustila na milost i nemilost domaćih nacionalista. Međutim, državu ne čine samo teritorija i narod. Državu čini funkcionalan pravni sistem, vladavina zakona pred kojim su građani, svi do jednoga, potpuno ravnopravni. Bosna i Hercegovina je, dakle, trebala biti država u kojoj će ratni zločinci biti nemilosrdno progonjeni i suđeni, u kojoj će ratnim profiterima biti oduzet njihov ratni plijen, u kojoj lokalne siledžije neće nekažnjeno premlaćivati ljude iznuđujući im novac, automobile, čak i kuće. Država u kojoj jedan Milorad Dodik neće moći prijetiti čistom besmislicom – referendumom o otcjepljenju Republike Srpske.
Umjesto toga, vladajuće nacionalističke oligarhije stvorile su državu lopovluka, korupcije i organizovanog kriminala, državu bezakonja i nasilja nad ljudima, državu čiji Parlament i Vijeće ministara rade protiv nje same i protiv interesa vlastitih građana. U tome im je pomogla metiljava opozicija i razjedinjena međunarodna zajednica. Međutim, za našu kolektivnu propast najveću odgovornost snose domaći lideri. O Valentinu Inzku se ovih dana govori i piše svašta. O njemu možemo misliti šta god hoćemo, ali on je bio duboko u pravu kad je, obraćajući se grupi nezadovoljnih građana, rekao: "Pa i vi imate bonske ovlasti, čak mnogo veće nego ja, jer na izborima možete smijeniti cijelu vladajuću garnituru."
Nemojte, dakle, reći kako ste vi u cijeloj ovoj priči nevini i nemoćni. Niste ni nevini ni nemoćni. Stvar je u tome što tolike godine mazohistički glasate za one koji su nas doveli na rub provalije. Pa ipak, sretna Nova 2010!
(ftv)
Add comment