svabo
Povodom blokade u kojoj se našlo Vijeće ministara, Nikola Špirić je rekao: "Ovakva situacija najviše odgovara onima koji ne vole BiH. Koji bi htjeli da se država raspadne."
Špirić je, za promjenu, potpuno u pravu: njegov stranački šef Milorad Dodik nebrojeno je puta riječju i djelom pokazao da ne voli BiH, da joj nije stalo do nje, da je "nužno zlo" za srpski narod i da će zajedničke države biti koliko on želi. A želi jako malo.
Nakon izjave o upitnosti krivnje Vojske Republike Srpske (i političkih zapovjednika) za masakr na tuzlanskoj Kapiji i sarajevskim Markalama, definitivno, nema greške: Dodik je spreman na sve kako bi izbjegao da mu država eventualno sudi za očigledne mahinacije u vezi sa izgradnjom zgrade Vlade, autoput Banja Luka – Gradiška, Razvojnu banku RS, itd.
Izjava o lažiranju masakra u Tuzli i Sarajevu dostojna je ne samo Radovana Karadžića, nego lično Josepha Goebelsa, i tu nema dalje. Ili ima? Može li se ići niže, ispod pojasa, ispod granice ukusa, ispod svakog civilizacijskog digniteta?
Takva vrsta diskursa koji, bez ikakve greške, predstavlja potpuno nalijeganje na kontinuitet Karadžićevih opservacija, mitološko-patoloških propagandnih trikova, izazvala je – a zato je i ispaljena – efekt sablažnjavanja u široj javnosti. Nemoć zbog činjenice da lider SNSD-a može pričati šta god hoće i kad mu se ćefne, izazvat će dodatnu frustraciju naročito među bošnjačkim tijelom. Dodik barutom puni bure, i kotrlja ga oko vatre. Šta želi postići?
Sa srpskim življem u BiH? Negirajući krivnju čak i za neosporno dokazane zločine počinjene u režiji Radovana Karadžića i izvedbi Ratka Mladića, bosanskim Srbima vraća mitomanski diskurs s kraja osamdesetih i početka devedesetih, u kojem će centralno mjesto zauzeti mržnja spram komšija muslimanima. U takvom ambijentu Dodik može nastaviti da čini što mu je volja u političkom, ekonomskom i svakom drugom smislu. Ko te pita za mahinacije kad je u pitanju budućnost nacije.
Sa bošnjačkim življem u BiH? Gurajući prst u žive rane, kao što su Kapija i Markale, Bošnjake svjesno gura u poziciju žrtve u kojem preovladava diskurs: "Prvo su nas poklali, sad nam se još rugaju, Evropa nijemo posmatra, stoga se okrenimo fanatizmu, jedino se toga svi boje". Posljedica jačanja ekstremnog, antisrpskog osjećaja među Bošnjacima, najbolje je što se Dodiku može i dogoditi, jer se Evropa nimalo ne boji četničkih grupacija. Srpski ekstremisti nikad neće žrtvovati svoje živote jurišajući na ambasadu neke strane države u Sarajevu ili Banjoj Luci. Svejedno, ekstremizam Bošnjaka nešto je što ide na ruku Dodiku i on ga svjesno i sistematski hrani.
Sa međunarodnom zajednicom u BiH? Koliko god se strateški, u postizanju zadatih ciljeva (na stranu sad sa moralnošću), Dodikova politika činila izvanrednom, toliko je taktički pogrešna. Istina je da u međunarodnoj zajednici ne postoji jedinstvo u pogledu mogućih rješenja za BiH. To, uostalom, potvrđuju i pojedini ambasadori koji učestvuju u Vijeću za implementaciju mira. No, Dodikova politika potpaljivanja etnonacionalne mržnje neće promijeniti osnovni, najmanji zajednički nazivnik: BiH samo kao jedinstvena (jedna) država može u Evropsku uniju. Razlog: ne postoji način da se mirnim putem BiH podijeli, i svako onaj ko misli da Dodik može izvesti Republiku Srpsku na samostalan put prosperiteta, sa malo ili nimalo veza sa Federacijom BiH i Bosnom i Hercegovinom kao državom.
Situacija je kritična, uzavrela, i ljudi su užasnuti koliko sve liči na ‘92. Danas, skoro dvije decenije nakon ratnih sukoba, izljevi najcrnjeg revizionističkog nacizma prolaze nekažnjeno.
Šta treba još Dodik reći? Da je srebrenički genocid preuveličan? Rekao je, eto, i to. Treba li reći da se nije ni desio, nego su Bošnjaci sami sebe poubijali i, eventualno, nastradali u borbi prsa u prsa? Treba li Dodik reći da su Škorpioni bili oličenje srpskih junaka? Treba li reći da Auschwitz, Birckenau i Dachau su produkt jevrejske zavjere?
S obzirom na to da sam tek u ponedjeljak uvečer, u političkom magazinu 60 minuta vidio, slušao i uporedio izjavu ratnog Karadžića nakon masakra na Markalama i poslijeratnog Dodika, koji relativizira zločin na tuzlanskoj Kapiji, nakon što sam u trenu izgubio svaku gajeću iluziju da se nešto ipak promijenilo, postavio sam pitanje: Ko u Bruxellesu, Washingtonu, Londonu, New Yorku (ali i Sarajevu i Mostaru), zaista misli da se sa ovakvim pomahnitalim revizionističkim entitetskim diktatorom može pregovarati o Evropskoj budućnosti BiH? Ako Karadžića nisu željeli vidjeti za pregovaračkim stolom, zašto misle je ovakav Dodik relevantan sugovornik? Je li, zaboga, Karadžićeva jedina greška što za rušenje Ferhadije nije imao urbanističku saglasnost gradskih vlasti da minira džamiju u vrijeme predviđeno po bontonu ili zec leži u grmu fašizma?
Jesu li, zaboga, svi ti administrativni evropski čimbenici svjesni da toleriranje ovakvog Dodika proizvodi radikalizaciju na drugoj strani, proces za čije je zaustavljanje možda već danas kasno, a sutra je definitivno dockan? Je li rješenje da se pusti da stvari idu svojim tokom, pa šta bude da bude? I ko će snositi historijsku odgovornost kada tenzije počnu rasti? Hoće li se ponoviti ‘93?
Nakon nekažnjenog verbalnog revizionizma (a u korijenu svakog fašizma je upravo reinterpretiranje historije) Milorada Dodika o žrtvama Tuzle i Sarajeva, suživot je u opasnosti. Možda se već u ovom trenutku izbjeglica iz nekog sela u istočnoj Bosni, sirotinja sa dna društvene kace, prevaren milion puta od Dodikovih bošnjačkih partnera (instaliranih na trideset i nekom spratu babilonskog tornja na Velešićima, vođeni fanatičnom idejom vlastitog preživljavanja preko sumanute ideje bošnjačkog indijanskog saborovanja) izluđen sveopćom bijedom, sprema na očajnički korak zbog kojeg će ga Dževad Galijašević uz likovanje proglasiti teroristom. Šta ćemo onda?
Bojim se da niko ne zna šta uraditi. Ni prije ni poslije nultog trenutka.
(Faruk Borić, Oslobođenje)
Add comment