Još jedan dan za sjećanje

Damir Ivanković priznao je pred Sudom BiH da je učestvovao u strijeljanju oko 200 civila na Korićanskim stijenama u avgustu 1992. godine. Nakon priznanja krivice, na osnovu njegovog iskaza, pronađena su tijela više od 50 ubijenih. Ivanković je osuđen na 14 godina zatvora.

BIRN – Justice Report prenosi prijepis dijelova svjedočenja Damira Ivankovića od 30. juna 2009. godine pred sudijama Odjela za ratne zločine Suda BiH.

„Živio sam u Prijedoru cijeli svoj život i sve negdje do 1992. godine stanje je bilo dobro. Te godine, 29. aprila, Srpska demokratska stranka (SDS) preuzela je vlast u gradu i ja sam mobilizovan i preusmjeren u rezervnu policiju. Pošto sam bio druge nacionalnosti – od oca Hrvata i majke Srpkinje – morao sam potpisati da sam lojalan srpskoj vlasti nakon čega sam počeo raditi u rezervnoj policiji.

Nakon napada Muslimana na Prijedor, 30. maja, zvanično je oformljen Interventni vod, koji su činila dva voda jedinice. Ja sam zajedno sa još oko 45 momaka bio u prvom vodu koji je bio pri policiji u Prijedoru.

Uzimali smo sve što je vrijedilo, zlato, satovi…

Miroslav Paraš, koji je u međuvremenu preminuo, je bio glavni, i on je postavio komandire vodova. Iznad njih su bili Simo Drljača i Dule Janković, komandiri u policiji. Sa mnom su u Prvom interventnom vodu, između ostalih, bili Zoran Babić, Milorad Škrbić, Gordan čurić, Ljubiša Četić, Milorad Radaković, Dušan Janković, Željko Stojnić, Dragan Supić, Radoslav Knežević, Željko Zec, Marinko Ljepoja i Dado Mrđa.

Iz Drugog interventnog voda poznajem samo ljude po nadimcima. Dobili smo plave maskirne uniforme i plave beretke, automatske puške, a dužili smo i pištolje, sa dugim kundakom i preklapajuće. Zvanični zadatak nismo imali, pretežno smo vršili pretrese kuća i stanova nakon dejstava i napada. Također smo muslimane – koje su drugi policajci privodili na punktovima – odvozili u logore Keraterm i Omarska.

Međutim, glavni zadatak nam je bio praćenje konvoja i učešće u iseljavanju muslimanskog i hrvatskog stanovništva iz Prijedora. Prije ovog nesretnog konvoja za Korićanske stijene, bila su još četiri manja i svi su išli za Travnik. Komandiri su određivali ko ide u pratnju konvoja. Mi nismo imali kontakt sa tim ljudima, osim pljačke u konvoju. To je neko odozgo naredio komandiru. Najpriznatiji za to je bio Dado Mrđa. Njega su se svi bojali… Makar sam ja to tako vidio.

Jednom su nam dali po 100 maraka, a ostalo je završilo kod komandira Sime Drljače. Nekada bi nam dali još nešto malo, a mi smo uzimali sve što je vrijedilo, zlato, satovi…ali to nije dijeljeno. Nismo mogli odbiti da radimo ili da idemo u pratnju. Kada nisam htio da radim – zatvaran sam.

Zadnji konvoj ka Travniku išao je 21. avgusta 1992. godine i ja sam bio u pratnji. Na Radio Prijedoru sam čuo da svi koji žele otići mogu to uraditi sa mjesta Tukovi. Tamo je bilo Srba, Hrvata i muslimana jako veliki broj. Svi su se pozdravljali. Vidio sam puno autobusa, starih gradskih, i šlepera, 14 ili 15 vozila, a okolo je bilo sigurno 1.500 ljudi.

Došao je komandir Paraš i poredao nas tako da svako uzme po jedno vozilo. U to se pojavio Dule Janković, u plavoj šarenoj uniformi i u policijskom golfu, i već smo trebali da krenemo. Sve se brzo dešavalo. Bilo je nezgodno, jaukanje i plakanje… Krenuli smo u koloni, a ispred je išao Golf, u kojem ne znam ko je bio.

Prvo stajanje bilo je u Kozarcu… Tamo smo sačekali četiri autobusa iz Trnopolja, koji je tada bio prihvatni centar ili logor za nesrbe. Drugo stajanje je bilo pored Banja Luke, pored Karanovca… Kada smo treći put stali, prišao je Dado Mrđa i rekao da se izvrši pljačka i da se daju kese. Ja sam ubacio kesu nazad, ali sve do zadnjeg stajanja je nisam uzeo. Na samom kraju to je Mrđa uzeo i pobjesnio, kako samo on to i zna, jer je navodno vrlo malo bilo u kesi.

Ljudi su i sami skakali

Na zadnje zaustavljanje smo stigli kad je kolona već poodmakla. Sa desne strane ugledao sam dva autobusa i samo muškarce koji stoje tu. Stali smo i došao je Mrđa. Izveo me je i uzeo kesu sa novcem. Onda je izveo neke muškarce iz autobusa govoreći: „Ti, ti, ti…“. Osjetio sam da nešto nije u redu. Nikada se prije nije desilo da muškarce odvajaju. Nisu nam ništa govorili o tome ni u putu.

Mrđa mi je rekao da ostanem, a vozača je poslao dalje. Tada sam vidio da pored tih autobusa stoje Paraš, Mrđa, Zec, Knežević, Babić, Stojnić, Zečević, Škrbić, i čurića se sjećam. On je uletio u zadnjem momentu. U autobuse su se krenuli trpati ti jadni ljudi. Govorili su im da je razmjena, ali mi je bilo jasno da toga neće biti. Oduzimali su im stvari i instinkt mi je govorio da ti ljudi neće preživjeti.

U svaki od autobusa ušlo je oko 70 ili 80 ljudi. Sjedili su stisnuto i pognute glave. Krenuli smo i vozili 15-tak minuta kada smo došli do mjesta Korićanske stijene. Prvo je stao prvi autobus, i Mrđa i Paraš su malo razgovarali. Svi su izašli iz autobusa i naređeno je da jedan po jedan stanu uz stijene u dva reda. To je zauzelo možda 40 metara u dvije vrste.

Tada sam vidio svu kolonu i bilo je jasno šta će se desiti. Dole niže su bili Željko Bulić i Saša Zečević, a gore Paraš, do stijena, i ja i Mrđa do autobusa, a Ljepoja i Babić su se kretali. Tu je nastala svađa između mene i Mrđe jer sam znao da će ti ljudi biti strijeljani. Odbio sam to raditi i on mi je rekao ako neću da pucam, da odložim pušku i stanem s njima u vrstu. Znao sam da je to ozbiljna prijetnja, a bilo mi je stalo do mog života.

Kada im je naređeno da stanu na drugu stranu do ivice puta, to je bilo neviđeno.

Prva vrsta je morala kleknuti… To je neopisivo… Počeli su se gurati, počela je pucnjava…i onda skaču…to je neopisivo… Pucnjava je trajala kratko, 10 ili 15 minuta, jer su ljudi i sami skakali, a teren je bio oštar, bile su stijene, tako da ko je pao teško da je mogao da preživi.

Ja sam ispucao jedan rafal, ali ne do kraja. Kretao sam se postrane, da ne bih pogodio pripadnike Interventnog voda. Nisam ubacio rezervno punjenje. Nije bilo potrebe… Nestajali su ljudi… Ja nisam pucao u ponor, niti sam gledao dole. Mrđa je rekao: „Toliko ljudi, a da niko nije krenuo na nas“.

Samo sam mu dao pištolj da se ubije i otišao

Nije to organizovano bilo, oni da su krenuli mogli su nas razoružati. To je sve bio veliki šok za mene. Mrđa mi je naredio da siđem vidjeti je li ko preživio. Valjda se još uvijek ljutio što sam se bunio. I sišao sam u provaliju. Čuli su se jauci. Kada tijelo padne na stijenu onda puca po pola, i čovjek se polomi…

Vidio sam dole polomljene ljude. Jednog sam i prepoznao, malog Sušića. Imao je možda 20 ili 21 godinu. Molio me da ga ubijem, ali nisam mogao. Samo sam mu dao pištolj da se ubije i otišao… Tamo dole, bilo je i starijih, većinom su i bili stariji od 40 do 60 godina. To je bio jeziv prizor, dosta krvi, crijeva…

Kada sam se vratio ljutili su se na mene što sam ostavio pištolj malome. Vidio sam da nas već čekaju autobusi da nas vrate. U povratku smo stali kod grilova u Kneževu. Tamo sam ponovo vidio onaj policijski Golf iz pratnje i Dulu Jankovića. …Govorilo se ko je najviše novca uzeo, a Zec je rekao da je bacio bombu. Ja sam bio u šoku i sve mi je bilo čudno.

Mislim da sam se u Mrđu jako razočarao, jer kada sam ga pitao ima li novca za mene, rekao je da sam trebao raditi ako sam htio da mi se plati. Po povratku, Simo Drljača je dolazio i galamio na nas. Baš je bio otresit i pojedinima se lično obraćao, recimo Mrđi i Parašu. Pričalo se da se to diglo na veći nivo, da Stojan Župljanin dolazi iz Banja Luke, da će poslati grupu specijalaca da nas likvidiraju…

Tada niko nije nagrađen nego smo ukoreni. Mi smo iz straha pobjegli. Cijeli Interventni vod se sakrio u vikendici kod Mrđe, daleko od grada, i tamo smo se zadržali par dana da se malo smiri situacija. Javili su nam da je sve OK i da neće biti aktivnosti protiv nas i tada smo se vratili.

Otišli smo na pregovore sa Drljačom i on je rekao da ćemo svi ići na ratište u Han Pijesak, kao kaznu… Rečeno je i da ćemo 27. ili 28. avgusta ići na asanaciju terena. Oba Interventna voda su išla. Gore je bila dizalica, sanitetsko vozilo, doktor i tehničar i primili smo zaštitne inekcije. Dole je bilo nemoguće raditi. Sjećam se da smo teškom mukom uspjeli podići dizalicom četiri tijela, ali nakon toga je došlo do kvara na dizalici i ništa više nismo uradili. Jednu noć smo prenoćili tu i to je bilo grozno.

Želim iskreno da izrazim svoje kajanje, da kažem da mi je žao za sve što se desilo. U Prijedoru je 1992. godine bilo jako teško živjeti kao stanovnik druge nacionalnosti. Potpisao sam da ću biti miran i lojalan da spasim porodicu. Iskreno mi je žao svih žrtava i porodica koje su izgubile svoje najmilije.“

Darko Mrđa je pred Haškim tribunalom priznao krivicu i osuđen je na 17 godina zatvora. Miroslav Paraš je u međuvremenu preminuo. Simo Drljača, nekadašnji načelnik Stanice javne bezbjednosti Prijedor, je poginuo prilikom pokušaja hapšenja 1997. godine. Stojan Župljanin, bivši načelnik regionalnog Centra službi bezbjednosti u Banjoj Luci i savjetnik predsjednika RS za unutrašnje poslove, čeka početak suđenja u Haagu.

Pred Sudom BiH u toku je suđenje protiv devet optuženih za saučešće u strijeljanju oko 200 civila na Korićanskim stijenama, prenosi BIRN – Justice Report.

Po krakom postupku, pali!

Porodice nestalih i preživjeli strijeljanja na Korićanskim stijenama 21. avgusta okupit će se na tom mjestu kako bi još jednom odali počast ubijenim civilima, ali ni ove godine neće biti postavljeno spomen-obilježje.

Na Korićanskim stijenama, na planini Vlašić, i ovog 21. avgusta žrtve će ponovo stati na liticu i pogledati u nepreglednu kotlinu i guste šume. Čut će žubor vode i ponovo se sjetiti dana kada su zajedno sa onima kojih više nema stajali na tom mjestu i iščekivali smrt.

Svi će poželjeti još ovaj put da se u nekoj od bijelih vreća sa posmrtnim ostacima pronađenim na stijenama i nedaleko od njih nađu kosti nestalih članova porodica.

Više od 1.200 civila koji su konvojem vođeni na razmjenu u Travnik prošli su putem preko Korićanskih stijena 21. avgusta 1992. godine. Pripadnici Stanice javne bezbjednosti (SJB) Prijedor i interventnog voda tadašnje milicije izdvojili su oko 200 muškaraca Bošnjaka i Hrvata iz tog konvoja koje su potom sproveli do provalije i strijeljali. Od ukupnog broja ubijenih civila, 12 je preživjelo strijeljanje. Nakon 17 godina pronađeni su posmrtni ostaci njih 56.

„Na prvi pogled ta grobnica izgleda kao da nije izmještana, da je primarna, ali smo našli spaljivanja. Tu su ih polili benzinom i zapalili. Donosimo nekih 15-ak vreća sa zemljom, granjem, te dijelovima koščica koje nisu izgorjele“, objašnjava Amor Mašović, član kolegija Instituta za traženje nestalih osoba BiH, koji radi na istraživanju grobnice na Korićanskim stijenama.

Civili koji su izvedeni na strijeljanje ubijeni su iz pištolja i automatskog oružja, da bi potom s vrha litice pripadnici SJB Prijedor bacali bombe na ubijene i ranjene koji su ležali u provaliji.

Sulejman Kahrimanović je jedan od 12 muškaraca koji su preživjeli strijeljanje, ali je taj dan izgubio sina Mehmeda kojeg i danas traži.

"Kad su sve pregledali i pokupili šta je u koga bilo rekli su: “Po krakom postupku, pali!“ Njih je bilo jedno sedam do osam iza nas. Stajao sam u drugom redu i odmah se bacio u provaliju, bez razmišljanja. Metak me okrznuo na glavi, ali to nije bilo opasno", prisjetio se Kahrimanović.

Na mjestu strijeljanja ni danas nema spomen obilježja, prenosi BIRN – Justice Report.