Kozarac.ba

U hladu grozdja: In memoriam ljetu

 

ledenik piše:

Dzaba ucestali pljuskovi, dzaba blato u kuruzima, jebo svinjsku gripu i Dodikove napade na Bosnu nam i Hercegovinu, koga briga!

Ljeto je stiglo, eheeeej, ljeto!!

Kad je ljeto covjeku je odmah lakse podnijeti svaku nepravdu, jes’, svega mi!

I podmetnuti ledja pod samar ove nase fukarestine ili ropskog arbajta u inim svedskim, holandskim, njemackim, a bogami i americkim rudnicima znoja, krvi i para.

Lakse je, nemoj biti dijete, kako nije lakse! Da prostis, kad je ljeto prosto je lakse pojesti svako govno koje zivot nanese i naplavi.

A jos ako taj isti covjek ima svoje grozdje i svoju klupicu pod tim svojim grozdjem, pa da na nju sjedne i uz hladnu, oznojenu kriglu pogladi trbuh i sretnim pogledom, punog srca upije svoje imanje, ili makar necujnim kikotom, uz trunku slatke zluradosti isprati kakvog nesretnika kojeg je nevolja natjerala da zaklapa uz put biciklom po ovom zvizdanu, eh, dje mu je kraj!!

Mozda jedino da se uz kakvu jedru druzicu okupa na bazenu, pa da mu ona, takva jedra i zamamna, sve sa svjezom frizurom i umjetnim noktima, namaze ledja kremom za suncanje, a da raja gleda i razvija kamenje u zuci od zavisti, e to bi mozda vise prijalo i od grozdja i od hladne krigle i od uzivanja u komsijinoj muci dok gura pretovaren bicikl uzbrdo, ali to bi vec bile tlapnje starog jarca, kojima nema mjesta u ovoj kratkoj ali tuznoj prici.

Jer, da je drugacije nego sto jeste, taj isti covjek bi se radovao ljetu i svemu sto ono donosi, i kuruzovoj svili, i mirisu rostilja, i hladnoj krigli, i djecijem smijehu, i sjenci grozdja i vrelom dodir svoje ljubavi u mirisan aksam, ali makar sa izmaglicom sjecanja na jedno drugo ljeto, vrelije od ovog, kada su hlad grozdja i sve sto danas uzimamo zdravo za gotovo, osim Dodikovih poruka mrznje, bile tlapnje iz snova. Da je drugacije nego sto jeste stvarnost ovog ljeta bila bi nam neuporedivo dragocjenija jer bismo je, makar i u podsvijesti, poredili sa stvarnoscu onog jula.

A tada su stvarnost cinili lesevi majki i didova cije su ocne duplje dubili crvi po grabama i zaraslim vocnjacima i dzehenemska vrelina asfalta sto se pod celom topi na pisti Omarske, pucanje kostiju i samrtni krici djecaka iz komsiluka sto doziva mater zadnjim glasom dok mu petorica palijama istjeruju drob uz grohot ‘Vidi ga, kume, usro se sav, majku mu balijsku jebem!’.

Stvarnost je bilo skrganje cokule sto od beton mrska komsijinu lobanju silinom od koje se trese zemlja. I jecaj silovane matere sto tjesi silovanu kcer od trinaest godina bio je stvarnost tog ljeta.

I strah, taj strasni, nepodnosljivi strah… Zar se sve to zaista dogodilo? Zar se to sve zaista nama dogodilo?

Uistinu, procitam jos jednom ovo sto sam napisao, i ne mogu da dodjem sebi od bijesa, od gadjenja nad samim sobom i svojom korumpiranoscu svakodnevnicom, banalnoscu tocka u kojem trcim da docekam novi dan, novu nafaku za sebe, za svoju djecu, porodicu, i prijatelje, da odem na posao, jedem, spavam, popricam o necemu sto nije politika…

Hocemo li tenisa? Ili cemo bele? Jel potpis’o Dzeko za Milan? Nemoj, brate, samo za Milan, mrzim ih, ne mogu da ih gledam! Jesi cuo sta je bilo… Zar se ista drugo osim danasnjeg dana ikada desilo? Jeste, znam, duboko u sebi znam da jeste, eno mezarluka, eno rusevina koje nema ko obnoviti, eno Predraga Banovica, vidio ga ja neki dan u Prijedoru…

Kako moze zivot ovako sve prekriti muljem zaborava? Da li je to normalno, da tako brzo zaboravimo, protjeramo sjecanje na to strasno ljeto u najdublje podrume svoje svijesti i ponasamo se kao da se nista nije dogodilo? Ili ustvari potiskujemo sve sto nam se dogodilo da nas trauma ne bi odvela u ludilo? Mozda je to jedino normalno? Mozda jedino tako mozemo dalje, zivjeti sretni pod svojim grozdjem?

Ili mozda zato taj covjek pod grozdjem place, na prvi pogled bez razloga, kad ga niko ne vidi, ponizen i ugazen, bespomocan da se suoci sa sjecanjem na to strasno ljeto, na svoju nespremnost da se sa zlom iznese, ni tada, ni sada. Mozda zato samo zna bijesno otrati suze, proskrgutati psovku i Srbima i svakom ko ga podsjeca na onaj zvizdan, sto je bio skoro k’o i ovaj, samo je ljeto bilo suhlje, nije bilo ovako tesko disati, i sve kontam da bi covjeku kupanje sjelo k'o budali samar, jebem ti i crne misli, i Omarsku, i vraziju mater, koji ce mi to k****! Leden bazen, ledena krigla, a mogla bi i ova moja sa mnom, da me malo po ledjima namaze, nek crknu dusmani!

p.s. Ova crtica je inpirisana jednim pogledom na danasnju naslovnicu portala Kozarac.ba gdje su vijesti o priznanjima krivice za Koricanske stijene imale upola manje posjeta od svih drugih vijesti, ukljucujuci motorijadu u Prijedoru, ubistvo u Banjaluci. O vijestima iz F.K. Bratstva i obiljezavanju godisnjice bitke na Kozari da i ne govorim. Jedino Svabini postovi sa islamskim ucenjem imaju manje posjeta.

Dodaj komentar

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.