Kozarac.ba

Džuma…

 

“O vjernici, kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a 9. i 10.)

“Ko okrene glavu od Opomene Sveopćeg Dobročinitelja, natovarit ćemo mu šejtana i on će mu biti drug i on (šejtan) će ih odvraćati od Pravog puta, a oni će misliti da su upućeni.“( Zuhruf, 36-37)

Puteva nema mnogo, samo su dva: put ka Džennetu i put ka Džehenemu. Svi smo mi putnici, samo mnogi od nas nisu svjesni kojim putem idu. Da bismo išli pravim putem nije nam dovoljan samo razum, treba nam i Uputa. Iako je u svakom čovjeku usađeno, urođeno svojstvo razlikovanja dobra od zla, Uputa (Kur’an) je neophodna. Allah je podučio čovjeka da razlikuje dobro od zla: “…pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini.“ (Eš-Šems, 7-8)

I najveći silnik, kada počini nasilje, osjeća tjeskobu u svojoj duši. Onaj što je ubio Salihovu devu, prije toga se dobro napio kako bi svijest izgubio: “I on se pripremio i zaklao je.“ (El Kamer, 29)

Ovo je dokaz da u svakom čovjeku ima duša koja osjeća ono što je moralno i nemoralno. Zar se nisu, u ovom sramnom ratu u Bosni i Hercegovini, oni što su ubijali i silovali prije toga dobro opijali i drogirali da bi mogli taj sramni čin obaviti. Treba razum i svijest pomutiti pa zlo činiti. To je nagnalo Kanta da povjeruje u život poslije smrti.

Moral je iracionalan. To je dokaz da postoji Bog, da čovjek nije svoj i da postoji vječna nagrada ili kazna. Zašto bi neko bio dobar i pomagao drugima, ako nema trajne nagrade za to djelo?

Pored tog urođenog regulatora života, neophodna je i Allahova Uputa. To ćemo najbolje razumjeti iz primjera h. Omera. Naime, jednog dana dok je sjedio sa svojim drugovima Omer se nasmijao, a malo kasnije gorko je zaplakao. Kada su ga prisutni upitali šta mu se desilo, odgovorio je:

“Naumpalo mi je, dok sam bio mušrik, koju glupost sam činio. Kada bih htio ići na neko putovanje, napravio bih boga od hurmi da me čuva. Kada bih izgladnio, uzeo bih tog boga i pojeo ga. Nasmijao sam se toj svojoj gluposti. Onda mi je naumpalo, kada sam zakopavao živu svoju kćerku, a ona je skidala svojim ručicama prašinu sa svoga lica. Ali… ja sam bio odvažni Omer koji nije odustajao od tog čina, da ne kažu da sam kukavica. Pa sam zaplakao.“ Pitali su ga: “Zar niste imali razum, pa da tako činite?
“Omer reče: “ Imali smo razum, ali nismo imali Uputu.“

E, to je to! Allah upućuje, a mi opominjemo!

Zašto treba stalno tražiti od Allaha uputu, jer On upućuje, a mi opominjemo. Često mnogi u životu pomiješaju uloge, posebno kada su u pitanju djeca. Zaboravimo da smo mi samo opominjači, a ne upućivači. „Allah upućuje koga On hoće na Pravi put. “Nemoj da se petljamo u ono što Bog radi. On upućuje, On hrani, a naše je da radimo i opominjemo.

Allah je pravedan i mi ne znamo što neko ne može da prihvati istinu i da krene onim putem kojim je Allah zadovoljan. Nije pravi put da idemo pravo, nego da slijedimo Uputu, Kur’an i sunnet Muhammedov, a.s. Nije važno kuda idemo, ako pazimo na Allahove granice. Zato moramo biti oprezni.

Kaže Resul, a.s.: “Allah navodi primjer Pravog puta. S obje njegove strane nalaze se zidovi na kojima su otvorena vrata. Na svim vratima su labavi prekrivači. Na početku stoji pozivač i govori: ‘Ustrajte na putu i nemojte skretati.’ Iznad njega je drugi pozivač koji, kad god čovjek pokuša otvoriti jedna od vrata, upozorava: ‘Nemoj ih otvoriti, ako ih otvoriš njima ćeš i krenuti.’

Pa je to i protumačio. Put je islam. Vrata su Allahove zabrane, prekrivači su Allahove kazne, pozivač na početku puta je Kur’an, a pozivač iznad njega je Allahov opominjač koji je u srcu svakog vjernika.“

Čuvajmo se da ne otvorimo jedna od tih vrata jer možemo zapasti u zabranjeno a da i ne osjetimo. Najopasnije je kad je čovjek u zabludi, a misli da je upućen i da je na pravom putu. Evo pojašnjenja iz Kur’ana: “Ko okrene glavu od Opomene Sveopćeg Dobročinitelja, natovarit ćemo mu šejtana i on će mu biti drug i on (šejtan) će ih odvraćati od Pravog puta, a oni će misliti da su upućeni.“( Zuhruf, 36-37)

Ovo je najopasnija situacija kada sebi neko utuvi da je na istini i na ispravnom putu. Bit će kasno na Sudnjem danu kada vidimo s kim smo bili: “Pa kada nam dođe, reći će
(zavedeni): “Kamo sreće da je između mene i tebe (šejtana) bila udaljenost koliko od istoka do zapada. Ružan si ti drug.“ (Zuhruf, 38)

Bit će kasno kada vidimo ko nam je bio ahbab. Dosta je takvih zavedenih s kojima se ne može normalno pričati. Ima i onih koji misle da su evlije. Zato, budimo iskreni i stalno obnavljajmo svoj iman tražeći Uputu od Allaha, dž.š. Bez njegove dozvole niko ne može vjerovati i budimo zahvalni na tom daru: “ Hvaljen neka je Allah koji nas je na Pravi put uputio, mi ne bismo na Pravom putu bili da nas Allah nije uputio.“ (El-A’raf, 43).

Primjer Ebu Derda’a će nam to shvatanje Upute još bolje rasvijetliti. Naime, Ebu Derd’a, r.a., sreo je jednom prilikom ashabe kako udaraju nogama nekog pijanicu kojeg su našli u jarku. Upozorio ih je riječima: “Šta vam je, šta radite od čovjeka? Šta da ste vi na njegovom mjestu. Zahavaljujte Allahu što vas je uputio, jer mogli ste i vi biti to što je on. Pomozite čovjeku, liječite ga. “

Zamislimo kad bi neko došao zubaru da popravi zub, a zubar mu rekne: “Šta je, što si došao!? Zašto ti se pokvario zub, što ga nisi čuvao?“

Svaki grešnik je poput bolesnika, a bolesnika nema fajde udarati, jer će još više oboljeti, već ga treba liječiti, dovu mu činiti za Uputu od Allaha, dž.š.

Zar nije Poslanik, a.s., činio dovu i za jednog od dvojice s kojima bi Allah ojačao islam. To su bili Omer bin el-Hattab i Ebu Džehl. Allah se smilovao hazreti Omeru, pa je primio islam slušajući Allahove riječi. Poznato je kako je Omer primio islam.

Ebu Džehlu se nije dalo zbog njegove oholosti, iako je sigurno bio uvjeren u istinitost Muhammedovog, a.s., poslanstva.

Jednom je držao kamenčiće u ruci i rekao Poslaniku, a.s.: “Hajde, pogodi šta mi je u ruci pa ću povjerovati da si Poslanik. “Resul, a.s., mu reče: ‘Hoćeš li da ti ja kažem ili da to što ti ti je u ruci progovori?’ Ebu Džehl ostade zapanjen. Kako da kamenje govori? I, zbilja, čudo se desilo. Kamenje izgovara šehadet i to sluša Ebu Džehl, ali šta radi Ebu Džehl?

Da li je povjerovao? Ne! Samo je ljutito bacio kamenčiće.

Zato kafiri nisu nevjernici u bukvalnom smislu riječi, već oni što skrivaju istinu. Istina o Bogu u svakom čovjeku postoji. Svako se rađa s tom istinom o Bogu, jer sve duše u Ezelu su priznale Allaha, dž. š., kada ih je upitao: “Zar ja nisam Gospodar vaš!“ Odgovorile su: Jesi, mi svjedočimo“, i zato da na Sudnjem danu ne kažete, „mi o ovome nismo ništa znali.“(El- A’raf, 172)

Neće se niko moći pravdati na Sudnjem danu zbog nevjerstva i zablude, jer Allah nas obavještava o tome da smo Ga već svi priznali. Zato se neki bore protiv Boga upravo što tu istinu o Bogu nose u sebi.

Kada je jedan, navodno, ateista, došao nekom alimu s idejom kako da se najefikasnije bore da dokažu da nema boga, on ga je upitao: “Pa, dobro, vjeruješ li ti da nema Boga?“ Nakon njegovog odgovora, kako on navodno, ne vjeruje, ovaj učenjak mu reče: “Pa, kako ćeš dokazivati nešto čega nema, u šta ćeš pucati, ako nemaš mete i cilja. Ti lažeš da ne vjeruješ, nego baš zato što vjeruješ hoćeš da dokažeš kako ne vjeruješ.“

Islam je poput sunca. Ako oblak prekrije sunce to ne znači da nema sunca. Oni koji govore da ne vjeruju samo su oblaci, laži i zablude koju skrivaju u svom srcu i neće da otjeraju taj oblak tame sa svojih srca.

Faraon je znao da on nije bog i da je Musa, a.s., Allahov Poslanik, ali…teško je narodu priznati poraz kada se već proglasio bogom. Što su faraonovi čarobnjaci priznali istinu i pali Allahu na sedždu. Nisu se oholili, jer su vidjeli i osjetili snagu i moć Allahove mu’džize u Musaovom štapu.

Zato u Džennet neće ući ko bude imao zerru oholosti u svome srcu. A oholost je, upravo, to kad znaš da je nešto istina a kasnije nećeš to priznati.

Zašto se danas pojavila islamofobija? Što se boje islama? Baš zbog toga što je islam istina. Boje se istine koju, upravo, nose u sebi, s kojom su se rodili. Zato nam Uputa treba da znamo ići putem koji je Allah propisao, a to je najispravniji put: “Ovaj Kur’ an vodi jedino ispravnim putem.“(El-Isra, 9)

Ne treba lagati samog sebe i tražiti hljeba nad pogačom, ali ne da se svakome da pobijedi sebe i prizna istinu. Nekom treba samo malo da povjeruje, kao, recimo, jednom vidaru (mušriku) koji je liječio od opsjednutosti. Naime, kada je taj vidar došao u Mekku, Kurejšije su ga upozorile da se klone Muhammeda, a.s., jer je opčinjen. Budući da je on, upravo, liječio takve, odluči da vidi Muhammeda, a.s. Kada su se upoznali, rekao mu je: “Brate, reci mi šta te muči? Ja liječim od opsjednutosti, a čuo sam da si ti bolestan. “A Poslanik, a.s., mu reče: “Poslušaj ti moje riječi:

“ Hvala Allahu, Njemu zahvaljujem, od Njega pomoć i uputu molimo. Njega za oprost molimo. Od Njega tražimo zaštitu od zla naših djela i nas samih. Koga Allah uputi niko ga na stranputicu odvesti ne može, a koga Allah u zabludi ostavi niko ga na pravi put izvesti ne može.“

Čovjek zatraži od Poslanika, a.s., da mu to još jednom ponovi, što Resul, a. s., i učini, a ovaj upita: “ Koja je ovo vjera? Islam. Šta naređuje? Namaz i održavanje rodbinskih veza. Šta da učinim da bih je prihvatio? Reci da nema boga osim Allaha i da sam ja Njegov poslanik. Svjedočim da nema božanstva osim Allaha i da si ti Njegov Poslanik!

Eto, kako nekom ne treba puno da prizna istinu i primi islam. Nekada Uputa može nekom doći išaretom, znakom. Takav je slučaj Abdullaha ibn Mes’uda koji je prolazio pored jednog alkoholičara i čuo kako pjeva, te reče svom saputniku: “Kako je lijep ovaj glas. Da bar uči Kur’an. “Pijanac ču ove riječi te reče:“Tako mi Allaha, to mi je znak od Allaha.“ Kasnije je došao kod Abdullaha da ga podučava Kur’anu. Prošao se alkohola i pjesme i postao vrstan učač Kur’ana koji je kasnije i druge podučavao Kur’anu.

Poslije Bitke na Uhudu, dva mušrika Umejr i Safvan razgovarali su o ishodu bitke, nakon čega reče Umejr: “Da mi nije dugova i djece, sada bih otišao u Medinu i ubio Muhammeda.“ A Safvan mu reče: “Ti ne brini za drugove i porodicu, to je moja briga, samo uradi što si naumio.“ Pored njih tada niko nije bio ni čuo taj razgovor.

Kada je stigao u Medinu, Omer je prozreo njegovu namjeru i htio ga ubiti, ali Poslanik, a.s., nije dao. Prišao mu je Poslanik, a.s., i pitao ga: “Zbog čega si došao, Umejre?“ Umejr reče: “Došao sam zbog brata kojeg ste zarobili na Bedru.“

Poslanik, a.s., se nasmija te ponovo upita: “Jeli to pravi razlog tvoga dolaska?“ Umejr reče: “Da!“ Poslanik, a.s., na to odgovori: “Potvrdi moje riječi, Umejre. Sjedio si sa Safvanom i pričao kako bi mene ubio da nije porodice i duga, a Safvan ti je rekao: “Tvoj dug je moj dug, a porodica moja briga.“ Umejr tada shvati da Poslanika niko drugi nije mogao obavijestiti osim Allaha, dž.š. Priznao je svoju namjeru i primio islam.

Allah će uputiti onoga koji Mu se obrati. Uputu treba tražiti stalno. Srca ljudska su prevrtljiva. Počesto, nismo svjesni orijentacije u prostoru i vremenu. Skrenuti je lahko, a posebno mlađim i neiskusnim. Zato, treba se Allahu dovom obraćati za našu djecu da ih uputi i sačuva. Druženje je najbolja i najopasnija situacija današnjice. Loše društvo će od najboljeg djeteta napraviti drogeraša i propalicu.

Tražimo iskrene i upućene za drugove i prijatelje. Zahvaljujmo Allahu na svim nimetima, a najviše što nas je uputio, jer bez Njegove upute mi bismo vječno stradali.

To je ono što je hz. Omer rekao da više voli Poslanika, a.s., čak i od sebe samog. Kada je bio upitan za razlog, rekao je: “Da mi nije Poslanika, a.s., kako bih saznao za Uputu, da mi nije njega vječno bih stradao u Džehennemu, i zauvijek propao.“

Ja Rabbi, Ti si Onaj Koji upućuje, pa uputi sve one koji traže uputu..

(hfz. H. ČAJLAKOVIČ)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.