svabo
Danas ističe rok koga je visoki predstavnik Valentin Inzko dao Skupštini RS-a da povuče svoje zaključke o prenosu nadležnosti sa entiteta na državu.
Nakon tajne korespondencije na relaciji OHR – vlasti RS, da se naslutiti kako je Inzko izgleda ovoga puta zauzeo čvrst stav i srpskoj političkoj eliti jasno objasnio šta je to u njihovim zaključcima direktan udar na Dayton.
U isto vrijeme Dodik i Radojičić, uz podršku ostalih srpskih političara i stranaka, čine sve kako bi amortizirali Inzkov zahtjev i cijelu stvar ponovo uvukli u koloplet pregovora, o nečemi o čemu se u principu – ne pregovara.
Radi se o taktici odugovlačenja koju smo imali prilike već vidjeti kada je Dodik doslovce spriječio bivšeg Visokog predstavnika Miroslava Lajčaka da provede odluke koje je već donio.
Oni, to – naravno – ne čine sami i na svoju ruku! Jasno je kako su se posljednjih mjeseci u međunarodnoj zajednici – kada je BiH u pitanju – iskristalizirale dvije struje: ona koja je, uslovno rečeno, za jačanje države BiH i snažan angažman stranaca, te druga koja je za “poštovanje stanja na terenu”.
O kakvom se poštivanju realnosti radi najbolje svjedoči izjava Williama Montgomeryja, koji ni održavanje referenduma o nezavisnosti RS ne smtara nemogućim!
Prva opcija smatra kako posao u BiH konačno treba završiti, te BiH izvesti na put prema Evropi i NATO savezu i druga koja stvari vidi na način da je već sve nekako završeno i da sada treba uvažiti stanje na terenu, odnosno do kraja legalizovati faktičku podjelu zemlje.
Koja će od ove dvije struje odnijeti prevagu, za sada je otvoreno pitanje, jer u krugovima međunarodne zajednice još traju neformalni pregovori i lobiranja. Na neki način, BiH se nalazi u gotovo istom položaju kao na početku devedestih kada se u međunarodnim centrima moći razgovaralo o budućnosti zemlje.
Da li je takozvana međunarodna zajednica bilo šta naučila iz pogrešnih koraka koji su napravljeni prije dvadesetak godina?
(rtm)
Add comment