Kozarac.ba

Srce I

"Ali, to će onda biti strašno, to će biti užasan bol!" – vrisnuo je glasić. "Vjerovatno, ali ne smješ tako lako padati u vatru." – odgovori glas, – "Ti moraš razumjeti da je to kazna. Kazna ne može biti lijepa, niti lako podnošljiva. Kazna mora biti kazna.". "Ali zar mora biti tako nemilosrdna i surova …" – rastuženo, a više za sebe, zapita glasić. "I još više od toga." – odgovor je ipak usljedio. "Oni čak nemaju ni saznanja o tome zašto su tamo.". "Čak ni to?" – gotovo zajeca glasić – "Oni … oni se ne sjećaju ovog mjesta? Njima apsolutno ništa nije jasno i … žive plivajući beskrajnim morem neznanja o suštini i sudbini?". "Biće to otprilike baš tako. Uz to, dešavaju se iskre i iskrice koje učine njihovu iluziju da nešto ipak shvataju još snažnijom … realno, to se nikada neće zaista dogoditi. Još jedna nesreća za njih.". "Previše nesreće …  ali, kako se stiže tamo? Koliku grešku treba počiniti … kakvo zlo napraviti … čime zaslužiti toliki gnev Svevišnjeg…". 

On ga značajno i brižno pomilova po kosi. "Nemojmo o tome, mali moj. U tvojoj glavi ne smje biti mjesta za takve misli. U određenom uzrastu svi saznamo da to mjesto postoji, no često nikada ne naučimo ništa više od toga. Ne treba nam to … ostavimo zlima da strijepe i raspituju se.". Glasić se ućutao, a onda mu se lice ozarilo, kao da se dosjetio zamke: "Ali onda … Veliki Sistem ima i svojih grešaka, to svi znamo. Ako se greška može desiti ovdje, može i tamo gdje su kažnjenici, zar ne?". Glas se zamislio. "Postoji neka mala, sasvim minimalna šansa da se neko ipak sjeti, zar ne?" – tiho dodade glasić. Glas uzdahnu: "Nemoj se zamarati time. To ništa ne bi promjenilo. Sitna havarija Velikog Sistema koju bi beskonačnost lako progutala. Osim toga … šta bi ostalo onome ko bi se tamo, u tom groznom svjetu, sjetio svega? Kad pomislim na to, čini mi se da je njihovo neznanje zapravo privilegija … hajde, spavaj sada. Možeš sve ovo shvatiti kao priču pred spavanje i ništa više od toga.".

Priča pred spavanje imala je kontra – efekat: on nikako nije mogao zaspati nakon ovakvog saznanja. Neprestano se pitao kakvo je to mjesto, ima li tamo igara, šale … ljubavi? Mogu li ti jadnici naslutiti značaj makar ovog poslednjeg? U neko doba, san ga je ipak savladao … ali zaspao je upravo sa tim pitanjem, i još jednim koje se izrodilo iz ovog: … bi li im tamo makar malo bilo lakše izdržati, ako bi ljubav bila prisutna?


Situacija je bila finalno teška ovog puta: nasred sale stajao je doktor, mrtav ozbiljan, nevoljno piljeći u pacijenta koji je bio ozbiljno mrtav. Skinuvši rukavice, oprao je ruke i pripalio cigaretu, pomislivši u sebi po ko zna koji put istu prežvakanu misao: "Lud je onaj koji misli da je upornost nekakva vrlina! Izgleda da tu ipak imamo crno – bjeli svjet: sve je ili ovakvo ili onakvo, i tu naše šminkanje ništa neće promjeniti. Samo sikiracije i taj teskobni osjećaj da i mi sudelujemo u krivici za činjenicu da je svjet naopak. Ovoga, na primer, uopšte nije trebalo ponovo da …". "Izvinite, doktore, mogu li ja ići?" – upita mrtvac, i prekinu ga u pola misli.

Doktor se nevoljno okrenu: "O, gotovo sam zaboravio na vas … da, možete ići, naravno.". "E, fino … pa, treba li ja da dolazim još koji put ili …?". "Nema nikakve potrebe … kod vas operacija nikada neće uspjeti, to mi je danas postalo sasvim jasno, tako da nema svrhe da se obojica  ponovo maltretiramo. Mrtvi ste odavno.". "Vi i te vaše čudne šale!" – nasmeja se pokojnik – "Kažem ja vama da to neće ići, sjećate se koliko puta sam vam to rekao? Te vaše nalaze ja nisam ni razumeo do kraja, a ni sada ih ne razumem: kako vi možete naći meni ovo i ono oštećenje ili bolest, kad se ja osjećam sjajno? Ne bih ama baš ništa mjenjao u svom životu, i sve mi je odlično – sem tih vaših analiza. Dajte, molim vas … poštujem vaše mišljenje, veoma … ali izgubili smo silno vrijeme pa je i bio red da se okanemo ćorava posla. Jel tako?" – i veselo ga potapša po leđima. "Vi ćete, na kraju krajeva, ipak najbolje znati kako vam je. Tu medicina nema šta da doda … iako sam ja sklon vjerovanju u čuda, znate, ali eto … prijatan vam dan, doviđenja." – reče doktor, vidno uzrujan. Mrtvak se još jednom naceri s vrata: "Pa ja se iskreno nadam da vas neću videti baš skoro! U svakom slučaju, prijatan dan i vama. Zbogom!".

Tresak vrata natjera ljekara da premota film unazad, što je ionako namjeravao, kako bi zaokružio mišljenje o ovom pacijentu: danas je, dakle, propala i jubilarna, deseta operacija srca. Na njegovo lično insistiranje, operacija je ponavljana i ponavljana, iako je pacijent tvrdio da ne osjeća nikakve smetnje i da živi sasvim ljepo. "To ne može biti!" – grmeo je doktor u sebi – "Kako samo može da ‘živi ljepo’, jadnik jedan! Nikada neće biti dovoljno uman da sagleda veličinu svog nedostatka, da shvati koliko je osakaćen … kada bi samo mogao spoznati da on u stvari ne živi, odavno ne živi, nikada nije ni živjeo! Mrtav je! Ali kako bi on to mogao vidjeti, kad ne zna za drugačije i ni iz kakve priče ne može razumjeti … čini mu se da je sve u redu sa njim, a promiće mu suština, on stavlja ruku na grudi i osjeća da srce kuca … a ne osjeća da kuca u prazno! I nikakva operacija ne može uspjeti, on je mrtvac i gotova stvar. Jadni su ti ljudi koji ne znaju da vole … nema pomoći njihovim srcima. Treba otići u penziju.". Upravo kada je ovo zaključio, iz razmišljanja ga prenu glas jednog od mlađih bolničara: "Doktore, vrjeme je za vizitu. Podsjetiću vas, kako ste zamolili, na slučaj one djevojke iz sobe tri. Danas joj morate saopštiti da …". "Da, znam … mora joj se reći … hvala vam, odmah ću ja.".

Nastavlja se…

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.