Kozarački košarkaši

iznogud piše:

Ovaj Nidin Setac bas covjeku ne da mira. Svaki njegov korak je jedna slika a jos kad Svabo te Setaceve slike ‘’digitalizuje’’ onda se pojave lica (u zadnjoj Nidinoj prici) koja su pisala istoriju kozarackog sporta.

Jedan od njih je i Mirsad Prusac-Pinjo, covjek koji je sve do svoje smrti bio sinonim za kozaracku kosarku. Gledajuci slike, naviru mi sjecanja, steta je ne podijeliti ih s vama. Posto sam i sam jedno vrijeme igrao kosarku za K.K Bratstvo (kasnije K.K Kozarac) uzecu sebi za pravo da nesto napisem o tome. Dakle:

Ne znam ko je donio prvu kosarkasku loptu u Kozarac ali zato znam ljude koji su zasluzni da se u Kozarcu uvijek igrao dobar ‘’basket’’. Pokusacu ih sviju imenovati i napisati pricu o njima. U stvari, hajde da skupa napisemo pricu. Evo ja cu napisati ono sto ja znam a vi me ispravite  i dopunite.

Prica pocinje negdje krajem 60-ih i pocetkom 70-ih godina proslog vijeka.

Koliko ja znam , jedini ‘’pravi’’ kosevi su u to vrijeme bili u tadasnjoj staroj ‘’sportskoj dvorani’’ O.S. Rade Kondic. Zasto ovi navodnici? Pa ta ‘’dvorana’’ je bila u stvari obican razred sa kosevima tako da si ispod svog kosa mogao bez problema zabiti ‘’tricu’’ protivnicoj strani. S time se ne moze  pohvaliti ni sam Magic Johnson.

U to vrijeme je jedan od nastavnika fizickog vaspitanja bio  Zijad-Ziko-Basic.Covjek koji je kasnije,cini mi se, bio prvi trener nasih kosarkasa.

Osim ovih koseva bili su i oni drugi koji su se pravili od  ‘’osmice’’ I ‘’desetke’’ zice ili od feluga kakvog djecijeg bicikla. Ovi kosevi su ukrasavali mnoge tadasnje kozaracke avlije  a visili su po stokakvim banderama i supama.

Zahvaljujuci popularnosti kosarke u citavoj bivsoj Jugi tako se i u Kozarcu javila potreba za prvim kosarkaskim klubom i terenom.

U jednom od komentara na Nidini pricu , nick ‘’doktor62’’ je vec nabrojao imena onih koji su udarili temelje kozarackoj kosarci i napravili prvi kosarkaski teren.

Ja cu ih ovdje ponoviti i dodati par: : Pinjo, Trupac, Nedja, Ado-brada, Eso Balic, Sef, Lule, Fikret-Cane, Henic-Tasa, Zeljko Pekas, Jumba, Fado, Mujo Redzic….

Taj prvi teren se nalazio pored tadasnje ‘’kartonaze’’ a to vam je  mjesto gdje danas stoji Mesica betonara. Ovi momci su tada jednostavno poravnali zemlju na tom mjestu i postavili koseve. Kako se doslo do zeljeza za konstrukciju je posebna prica.

Naime, nekako od samog pocetka kozaracki kosarkasi su bili u sjeni kozarackih nogometasa. Sva paznja, posebno ona financijska, je bila na strani nogometasa. Zbog svega toga su se nasi kosarkasi snalazili na razne nacine. U toj jednoj akciji ‘’snalazenja’’ sam i sam ucestvovao, iako mi je tada bilo 7-8 godina. Moja uloga je bila da ‘’cuvam strazu’’ dok su ovi gore nabrojani ‘’skupljali’’ staro zeljezo po Kozarcu.

Prvo se ‘’pokupio’’ saobracajni znak za autobusku stanicu kod sadasnje mjesne zajednice. Posto se nije dao slomiti, ekipa ga je izvukla zajedno sa betonskom stopom. Sto jest, jest ionako je bio suvisan a nije se ni vidio od lipe koja je rasla odmah do njega.

Druga akcija je bila na mostu u Kalati gdje ce Pinjo nekih 10-12 godina poslije izgubiti zivot. Prvi put kad odete do tog mosta potrazite u travi , izmedju onih betonskih stubica, kratku crvenu zeljeznu sipku. Vidjecete da je nema. Na kraju, krajeva i tako je bila u travi bez ikakve funkcije i bolje je posluzila kosarkasima-))).

Do daske za table je bilo malo lakse doci i malo po malo napravljene su konstrukcije. Nakon prvih Canetovih i Henicevih suteva sa pola terena kosevi su se morali dodatno ojacati kablovima i ankerima.

A sad malo i o prvoj utakmici. Bilo je to protiv ekipe Cirkin Polja. Odmah da pojasnim, nije to bila ekipa sastavljena od sticenika Doma u Cirkin polju nego od krsnih momaka predvodjenih centrom koji se , cini mi se, zvao ‘’Capljo’’. Znam da mu, nas centar,Trupac nije dao da dise citavu utakmicu. Rezultata se ne sjecam ali zato znam da je dresove (potkosulje kupljene u ‘’Zemi’’ kod Bahrije)  za tu priliku u zuto ofarbala Sada Prusac, i to za kutiju ‘’Partnera’’.

Negdje u to vrijeme se obnavljala i prosirivala skola a napravljena je i nova sportska sala. Ubrzo je stavljen i asfalt oko skole pa su se nasi kosarkasi preselili sa svog prvog terena na onoj kod skole.

U medjuvremenu se registrovao klub, pod imenom K.K Bratstvo. Daske za table je darovala pilana a zeljezna konstrukcija je, uz dopustenje, nadleznih organa napravljna od starih rasvjetnih stubova.

Kozaracka kosarka je postajala sve popularnija i uz ove ,gore navedene igrace, za Bratstvo  su poceli trenirati i: Besim Centar, Mirza Demirovic, Sakib-Bricin, Mensur Doktor, Niho Djibin,Fudo Foric. Goran Babic, Regas a malo kasnije i Haris, Amic, Mirko Amidzin, Pesa, Hase Sabrin…

Zvanicne utakmice su se igrale kod skole, obicno nedeljom u deset ujutro. Bratstvo se tada nalazilo u Trecoj Republickoj ligi zajedno sa Mrakovicom iz Prijedora, ekipama iz Sanskog Mosta, Jajca, Prnjavora i Banja Luke…

Nisu se biljezili neki narociti rezultati osim sto smo redovno tukli Aleksandrovac (danasnja Igokea) sa po 20 razlike.

Jedno od najdrazih gostovanja je svakako bilo ono u Banja Luci u novootvorenoj dvorani ‘’Borik’’.

Prilikom prvog gostovanja protiv ‘’Vremeplova” nasi bekovi su se bili izgubili u prostoru dvorane pa je sudija cesto svirao aut i vodjenje van terena. Bilo je i komentara iz publike na racun stilova pojedinih nasih kosarkasa pa su za jednog od njih zakljucili da je sigurno sin predsjednika opstine i da je u ekipu usao “preko stele’’.

Na gostovanja se odlazilo autima ili kombijem sina  Pere Grahovca a  na malo duze ture (Jajce, Prnjavor..)  Trupac nije kretao bez maslanice, koja bi ‘’pukla’’ vec do Banja Luke a nakon toga bi se izvlacila harmonika…

Sezona 1978/79 je bila prekretnica u karijeri kluba. Tada vodjstvo kluba preuzima covjek iz Prijedora kojeg su zvali Bajbaga. Mislim da mu je prezime bilo Filipovic. S njim je Bratstvo doguralo do drugog mjesta i za pola boda nismo uspjeli uci u Drugu Republicku ligu…

Dobar dio nasih kosarkasa je studirao ili radio po Zagrebu i Sarajevu pa su ti momci u svoj Kozarac donosili zadnje ‘’stosove’’ vezane za kosarku.

Znam da je Zeljko Pekas donio naocale koje su bile napravljene tako da nisi mogao vidjeti  loptu dok je vodis nego si je morao voditi onako ‘’bez gledanja’’

Trupac je,opet , stalno dolazio sa raznim utezima i olovnim trakama koje bi stavljao na noge i sa tim pokusao popraviti svoj skok pod kosem.

Pinjin idol je bio Kicanovic tako je Pinjo satima vjezbao njegove poteze.

Henja je imao karakteristican sut a Nedja je bio poznat po svojim ulazima ‘’ramenom’’.

Jedan od najfanaticnij igraca je svakako bio Mujo Redzic. Nekakvo nepisano pravilo je bilo da se karijera podje privoditi kraju kad se kosarkas ozeni. Za naseg Muju ovo nije vrijedilo pa su  Pinjo i Henja ,bez Mujinog znanja, cesto organizovali Mujinu oprostajnu utakmicu uz obavezan buket cvijeca. Mujo, normalno, nije htio ni da cuje a Henja bi mu govorio da nema smisla da odbija cvijece, na kraju krajeva, sta ce reci publika i sudije.

Tadasnju prvu postavu su cinili: Pinjo i Bricin-bekovi, Henja i Nedja-krila  i Mujo kao centar.

Ne mogu a da ne spomenem covjeka kojeg smo mi zvali Ado-Brada.

Ado je bio rodjeni Sarajlija ali je gotovo svako ljeto dolazio rodbini u Kozarac. Bio je veliki majstor za voditi loptu pa su mu na ‘’dvoboj’’ dolazili i tadasnji majstori kosarke iz Prijedoracke carsije. Adin otac je bio, cini mi se, u upravi tadasnje K.K Bosne pa smo zahvaljujuci njemu dobili garnituru original Bosninih dresova-bordo sa zutom prugom sa strane.
Bio sam tada jedan od sretnika koji su nosili ove dresove.

Isto tako ne mogu a da ne spomenem covjeka koji se zove Senad Beslagic-Haskin. Haskin je tih godina bio u Mostaru u vojnoj skoli gdje je takodje trenirao kosarku a trener mu je bio covjek koji je na pocetku karijere trenirao i samog Dalipagica.

Nas Haskin je svojom igrom podsjecao na Dalipagica, zakucavao iz mjesta, ho’s lijevom, ho’s desnom I bio je prava nocna mora za sve nase protivnike. Iako, za kosarkaske pojmove, nije bio bas visok rastom pravio je sou pod kosevima i centrima kupio lopte ispred nosa. Kad god bi Haskin uspio dobiti slobodno da igra za Bratstvo
jedino pitanje je bilo : sa koliko razlike cemo dobiti utakmicu?

Sjecam se utakmice u ‘’Boriku’’ protiv Rade Licine: Slobodna bacanja, izmedju mene i Haskinog stoji kapiten protivnice ekipe. Dok se izvode slobodna bacanja, kapiten ubjedjuje Haskinog da dodje igrati za njih.
Sredice mu i prevoz i stan, bice i koja para…Tip se zanio pricajuci i nije ni skont’o da je vrijeme za skakanje…Haskin mu je odgovorio uhvacenom loptom i zakucavanjem na drugoj strani.

Nakon te najuspjesnije sezone 1978/79 ostajemo bez trenera a par godina kasnije ce Bratstvo prezivjeti jedan od svojih najvecih poraza. Ostace bez dresa broj 5, bez svog kapitena Pinje.

Nakon Pinjine smrti vodstvo kluba sve vise preuzima Henja koji je uvijek bio motor ekipe i cesto covjek koji je ‘’u sjeni’’ odradjivao dosta toga.

U to vrijeme dolaze mlade snage: Sead i Suljo Paratusic, Hamza, Saran, Aka, …momci koji su igrali za Bratstvo sve do pocetka rata.

Sta napisati za kraj? U stvari, volio bih da za Bratstvo nema kraja…volio bih da tim ponovo zazivi i da neka nova mlada raja nastavi ‘’zakucavati’’ onako kako je to radio Haskin, driblati kao sto je to radio Pinjo, hvatati lopte kao sto je to radio Muamer Kulenovic.

Neka je rahmet onima zbog kojih pisem ove redove, neka je rahmet Pinji, Amicu, Gromi, Bahonji,…neka je vjecna slava Mirku Amidzinom.