Kozarac.ba

Oda mom babi

 

Satko piše:

U zvanicnoj fudbalskoj utakmici, u sklopu kvalifikacija za Svjetsko Prvenstvo u fudbalu u Juznoafrickoj Republici, 2010. godine veceras igraju i reprezentacije Belgije i Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina vodi sa 2:0.
Meni drago… Dig'o am cure iz kreveta, prvo da cuju himnu Bosne i Hercegovine (a zatim i Holandije), a 15 minuta kasnije i da vide drugi gol za Bosnu.

Nakon toga nazvao sam svoje da se cujem sa ocem. Babo je prekjuce imao ‘oprostajno’ jer za par hefti puni 65…Dirnut je bio nacinom na koji su se i kolege i ucenici oprostili, pred njegov odlazak u penziju. Bio sam i ja, slusajuci ga…

Moj stari je nakon 40 i ko zna koliko godina rada otisao u krvavo zasluzenu penziju…

Rodjen je 1944. godine u Kozarcu gdje je ostao zivjeti do 1992. Kazem ostao jer je negdje u najboljim godinama mogao preseliti u Sarajevo, ali nije mu se dalo, bolje receno, nije htio ostaviti svoju carsiju. Svoju citaonicu, partije bele, saha i remija sa starim i novim jaranima. I sa svakim je mogao biti jaran, neovisno od statusa, obrazovanja ili imena. Psovao je k'o kocijas (to cesto i danas radi) i nikad nije volio gubiti, iako nikad nije kockao, vec samo ‘igrao’ karte.

Te 1992. godine Vojska Srpske Republike Bosne i Hercegovine je napala Kozarac, mog starog strpala u logor Omarska, zajedno s najstarijim sinom, a kuca koju je od 1975. pravio s mojom majkom je ubrzo nestala u plamenu, kao i skoro svaki objekat u Kozarcu i okolini…u kuci je ostala i njegova nepokretna eba, koja ga je odhranila i koju ni ja ni on vise nikad necemo vidjeti

U srednju uciteljsku skolu u Prijedoru isao je pjesice, a ucio je nocu uz svjetlo svijece, jer tih godina u Kozarcu nije bilo struje. Moj stari, Huse, zavrsio je zatim i Pedagosku Akademiju i zaposlio se u Osnovnoj skoli “Rade Kondic” u Kozarcu. Od plate ucitelja (koja nigdje nije velika, a sigurno ne u SFRJJ Jugoslaviji osamdesetih…) je, zajedno s mojom majkom (takodje uciteljicom), kojoj je u 8. razredu i predavao (pa se zagled'o, a i ona u njega), napravio kucu i podigao cetvero djece, 3 sina i jednu kcerku.

Sjecam se stotine scena iz djetinjstva, ali cu za veceras (da, u njegovom stilu, ne duzim), docarati samo jednu. Nakon mene, 1975. rodjen je moj buraz, a polovinom 80-tih skontase moji da cemo se i ja i on za desetak godina ispaliti iz kuce (vojska, pa studiji… a ono ipali nas rat, ali princip je isti, sve su ostalo nijanse), a njih dvoje ostati sami. Tako je, jednog cetvrtka, 27. juna 1985. (a ‘greskom’ mog babe u knjige upisan 26. juna) u Prijedoru rodjeno jos jedno musko dijete, a danas haman hecim. Moji su se nadali kcerci, ali nije im bilo ni krivo kad su medju nogama opet ugledali chundaru.

Al’ vidju vraga, neplanirano i na iznenadjenje sviju (pa i nje same), mama 1990. sa 38 leta opet zatrudni. Prije nego sto ce pasti odluka da li da abortira ili ne, moj stari saziva Kucni savez koji ce me uvijek podsjecati na scenu iz “Sjecas li se Doli Bel”. Za stolom ja sa tek napunjenih 18, buraz sa nepunih 15 i ovaj maci (vodi zapisnik) sa nepunih 7.
Babo: “Hajte za sto… imam vam nesto reci”

Mi se poredasmo oko stola. Ja kontam, “mora da je sazn'o za keca iz psihologije… ili me vidio da pusim… ili ce reci da sam moram platiti skolovanje (to je vec jednom rek'o…nije to), ili je neko od njih bolestan… ili eba ima rak… “

Nara (srednji brat) se isto uzvrtio (ista pitanja mu kolaju, al’ ja nisam skont'o)…

“da nije on sta napravio” mislim…

Babo: “Mati je trudna!”

U jebote… hem mi pade kamen sa srca, hem mi kao nesto i krivo: ‘halo, trojicu vec imate..’

Babo: “Dijete nije planirano. I mati moze abortirati, nije problem, ali mi bi mozda htjeli da se ipak rodi. Mozda je i cura….medjutim, ako se rodi, ja sam vec u godinama. Kad ona bude imala 14, ja cu imati 60. Ako budem ziv. A i sa 50 se umire. Majka Tema je umrla s 53, a moja mati s 40… I zato vas pitam, posebno tebe Mujo, ti si najstariji, jeste li vi za to da se to dijete rodi? I jeste li vi spremni nju ili njega odgojiti s majkom ako mene ne bude? “

“Gromovi i munje! Sto mu bubnjeva Darkvuda, gdje je Ciko?”

Buraz (Ciko) se skupio, po obicaju kad je vuna, crven ko rak, ovaj machi pravi se da ne konta… a ja, ja ne znam ni kako cu Gimnaziju zavrsiti, kamoli ‘tudju’ djecu odgajati.

“Jesam babo” – prozborih ni ne razmisljajuci previse o tome sto govorim. U svakom slucaju, “nece meni na dusu insan, pa ni nerodjeni…., a sigurno ne i moja krv”

Moj stari je cudna sorta. Jedni ga smekaju, neki vole i drze do njegovog misljenja, jedni ponekad ismijavaju, jedni ne razumiju. Ali prakticno svi koje poznajem, cijene njegovu pamet, srcanost i principijelnost. Jos kad saznaju, a saznali su, jer ni ja vise ne cutim, kako se ponasao tamo, na dnu zivota, tamo gdje je brat brata na nemilost ostavljao, kako je bdio i k'o ranjen lav cuvao i sacuvao mlado od hijena, kako je 1991. Muju bez automobila i puno priprema, izvukao iz kasarne ‘Mika Mitrovic’ u Sapcu, kako ga je mjesec ranije trazio po ratistu oko Vojnica (i vratio se jer ih neko zasu mecima), kako ga je 6. augusta 1992. ostavio u Omarskoj, misleci da ga ipak, na kraju svega, nece izvuci iz vrtloga… onda vise niko ne prica i ne spominje musice moga Huse. Ne spominjem ih ni ja.

Nakon Omarske, prebacen je u Trnopolje, a zatim, kao i mnogi nesrbi deportovan za Srednju Bosnu.

Cesto mi je kasnije znao reci: “Znas li ti sine, kad si ono u Omarskoj rekao, ‘Babo, ja ako izidjem, ja cu se obuci i braniti Bosnu?”

“Znam”

E, ja sam tad rek'o i ja cu i dan nakon ulaska u Travnik sam osvan'o s ljiljanima na ramenu.

Nikad ovo nije rekao da mene ‘ubije’ sto se ja nakon Manjace ne vratih nazad, ali ovako je bilo…

Jos jednu ratnu godinu, i on i mati ucice djecu po selima oko Nemile (kod Zenice) za 2 marke mjesecno i silaziti u grad da nazovu Holandiju…

Pred sami rat, babo je bio zamjenik direktora skole. Od 1999. do prije mjesec, u Nizozemskoj je radio kao domar. Drugi posao u njegovim godinama u stranoj zemlji nije mogao dobiti. Odgovarao je na telefon (‘basisschool de Poolster, met Mujagic, congierge”, govorio bi, skoro bez akcenta, a ja bih rekao: “dje si, babo?”), kopirao skolske materijale, snimao skolski program, ponekad kuhao kafu i izvozio kante sa smecem (ovo zadnje nikako nije volio, pa je i radio kad niko ne vidi). Holandski prosvjetari su ga uglavnom cijenili, medjutim neki, pogotovo mladi i drcni ucitelji, pokusavali su ga ismijati, uglavnom zbog jezika i posla koji obavlja.

Kad mu dopizde pitao bi ih: “Znas li ti sta je to pluralia tantum?”

Uglavnom nisu znali. On bi se, u svom stilu, iskezio pa rekao: “E to je latinski izraz za rijeci koje samo imaju mnozinu, kao na primjer pluca… Eto kakav si ti ucitelj, a ja, domar, vidis znam” nakon ovoga, trijumfalno bi napustio bojno polje, bar ja to tako uvijek zamisljam.

Veceras, prica mi babuka kako su ga lijepo ispratili. Imao je juce oprostajno i za koju heftu, stari se vraca tamo gdje je 1975. zapoceo novi zivot. Na istom mjestu gdje je stajala nasa velika kuca, (ostatke zidova ocistili smo 2001. godine) on i mati napravili su drugu, malo manju, ali lijepu. Iz godine u godinu vozili smo za Bosnu. Nekad sami, nekad s mojim kcerkama, nekad s majkom… ove godine ga vozim i ostavljam da ljeto dole provede. Ubrzo ce i stalno da vrslja po Kozarcu, pa dokle mu bude sudjeno…

Sta god bilo, neizmjerno sam sretan sto sam upoznao njegove najbolje strane, bas onda kada mi je bukvalno najvise trebao. Neizmjerno sam ponosan sto je uvijek ostao uspravan i cvrst. Neizmjerno sam zahvalan sto je, nakon svega docekao da uz sve muke i u Bosni i u Holandiji, sve ipak sjedne na svoje mjesto.

Znam da su ga zivot i ljudi na razlicite nacine lomili, ali znam da ga nisu slomili.

Neka te babo…

(na slici, moj babo Huse i moja seja Zlate prije dvije godine)

Dodaj komentar

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.