svabo
Satko piše:
Omarska, juli 1992.
– “Sine hoces zalogaj? Uzmi zalogaj, samo jedan. Nista nisi jeo dva dana”
Mujine oci se sporo, umorno okrenuse pruzenoj ruci ciji su prsti stiskali lopticu bajatog kruha. Istom brzinom je i mislio.
Iznemoglo, pregladnjelo tijelo se vec danima polumrtvo glodjalo na tvrdim plocicama. Ni bratova vjetrovka koju je onda u maju ponio, ni sam ne znajuci zasto, nije vise ublazivala trnce u prebijenim kukovima i ledjima.
Prije dva dana dizenterija, koja je pocela harati i uzimati preostale zivote logorasa, nasla je put i do Mujinog zeludca. Trcao je do wc-a, ponekad ne stizuci na vrijeme, jer kontrolu vise nije imao. To prvo vece je i prebijen. Znao je da ce smjena u 7 navece, ali se ponadao da ce stici otici i vratiti se za tih preostalih 7 minuta.
Nije stigao. Niti je na vrijeme zadrzao zutu tekucinu iz praznih crijeva, niti je stigao izici bez batina.
“Vidjaj jarana” – mladi (rezervni) policajac bio je Mujinih godina. Svijetlo plava kosulja izgledala je cista i ispeglana to jutro. Mrsav je bio, duge kose do ramena. I mlad je, bas je mlad, vjerovatno Mujino godiste. Poluautomatsku pusku skinu s ramena i nasloni uz zid, vadeci zatim crni pendrek. Mujo polako ustade s cucavca. Graske znoja, od straha i iznemoglosti, izvirale su na blijedom celu.
“Sto je prljav WC??” dreknu dosljak (Mujo mu nikad nece saznati ime… bio je iz Maricke, sela pored Omarske). WC, sa 5 kabina i cucavcima okruzenim hrpama govana svih boja i oblika, sa zidovima i vratima zamazanih otiscima prstiju s govnima, bez pitke vode (koju su logorasi ipak pili), a cesto ikako bez vode, vec od prvih dana bio je u uzasnom stanju. Hiljade ljudi koristili su 5 WC-kabina, a vrijeme koristenja svodjeno je na tek par minuta. Cesto, nemajuci drugog posla, strazari bi lupali pendrekom od limena vrata regulisuci time saobracaj uz povike: „Ajde bagro, brze! Sta se ceka??”
Ponekad bi sipali i zivi hlor, koji bi satima grizao oci i pluca, tako da su posjete ‘nuzniku’, bile bas u najvecoj nuzdi.
“Ne znam…” Mujo cu eho vlastitog glasa. Sum u usima postajao je sve jaci.
“Ma sta ne znas, balijo??!!” Kako ne znas, vidi na sta lici Weee Ceeeeee!!??
Mujo ne stize vidjeti prvi udarac. Osjeti bol u desnom dijelu glave i instinktivno i krenu udesno, prema izlazu, obilazeci strazara.
“Cekaj Turcine!! Ne mrdaj!!”
Salva udaraca sipala je po ledjima, bubrezima, ramenu, vratu i glavi… Mujo bi, u nekom beznadeznom pokusaju da ublazi udarce podizao desnu ruku uz glavu, medjutim, nakon 2-3 udarca, strazar bi poceo svirati po ledjima i desnom boku. Kad bi Mujo, probudjen novim izvorom bola, spustio ruku i branio ledja, pendrek bi u istom ritmu zavrsavao na vratu, sljepoocnici, tjemenu…
“Nemoj zemo, nemoj jarane, nemoj komsija… nisam ti nista ucinio. Ovo je moj zivot. Samo jedan imam, ubices me. Nisam ja Turcin! Ni stajati ne mogu, pascu… Ubices me. Ubices me!!
Sta sam ti kriv…?” Mujine misli prekidao je vec ubrzani dah strazara iza njegovih ledja. Minuti su prolazili u ritmu udaraca, Mujinih krikova i sve brzeg daha strazara.
Mujo tek tad shvati da na svaki udarac vice i vristi. “Babo me cuje. Svi me sad cuju, kao sto cujemo druge kad ih tuku…Bjezi. Mujo bjezi!! Pasces i ubice te. Ako padnes isutace te do smrti kao onog momka iz Jakupovica neki dan. Doci ce i drugi da sutaju.
Znas da su k'o vuci. Samo cekaju mladog ovna da padne, a krv ti vec njuse…
Ako padnes, neces ustati. Trci. Ne daj! Bjezi!!
Ako pocnem bjezati, pucace! Uhvatice me neko drugi, tek onda sam gotov!!
Neka puca. Bjezi. Ako ostanes, pasces za koji minut”
Udarci pendreka i Mujini krici zvonili su u praznom WC-u
“Nemoj. Ne mogu vise.” Mujo progovori, vrisnu od bola i istrze se iz smrtnog zagrljaja.
“Ma dodji ‘vamo, sta ne mozes?”
Mujo zastade na tren, primi jos dva udarca u ledja i zatim potrca ka izlazu.
Na samim vratima osjeti udarac nogom u ledja od kojeg posrnu. Pridize se disuci ubrzano i odtetura do ulaza u spavaonu…
Add comment