Kozarac.ba

Ako docekam sutra?

 

hannas piše:

Konacno se javio ocekivani glas u slusalicama:

-Orao, imas dozvolu za polijetanje!

Lagano je pomijerao napred reglazu gasa i malo jace stisnuo kontrolnu palicu u desnoj ruci pazljivo je povlaceci prema sebi osjecajuci samo tihu vibraciju motora i one poznate trnce miline koji su mu strujali kroz cijelo tijelo svaki put kad je letio. Lagano se odlijepio od piste i naglo pojacavajuci gas povukao palicu ostrije prema sebi vinuvsi se u nebo kao srebreno koplje, pri napadnom uglu od oko 45`stepeni.

-Orao, kurs 279, predzi na izvrsenje zadatka!! Potpuni izvjestaj po povratku.

-Razumijem!

Ma koji zadatak? Pomislio je smjeseci se. Ovo je nagrada kakva se samo moze pozeljeti. Da prvi letim samostalno i probam novi MIG 23 koji smo tek dobili. Ma ovo je sreca! Potpuna i mocna. Ovo je to za sta sam se borio sve ove godine. Postao je jedno sa letjelicom koja je poslusno reagovala na svaku njegovu komandu. Spirala, luping, obrusavanja pod razlicitim uglom.Savrsenstvo covjeka i masine. Uzivao je gredajuci i leteci kroz barsunaste oblake dok mu se sunceva svjetlost reflektovala na viziru. Kao i uvijek kada je letio sam, misli bi mu se potkrale na pocetak svega davne 1970 te.

Te godine sve je pocelo. Stara haslama pred kucom beharala kao nikad do tada, kao da se nekako podmladila. Treci razred osnovne, kratke hlacice i plava kecelja. Babo je spremao kosu za prvu travu i gledao ga kako se sprema za skolu. Prodoran zvuk sa neba je svojom iskonskom moci natjerao obadvojicu da podignu glave, i samo na trenutak vide kroz behar dvije letjelice koje prohujase nebom remeteci jutarnju idilu.

-Babo! Zasto svi ljuci cim cuju avion odmah gledaju u nebo?

– Znas sine, sila je to i tehnika!! Zamisli onakvom brzinom letjeti nebom. To mogu samo odabrani!

– I ja sam odabran babo ! Kad porastem i ja cu biti pilot i letjeti nebom!

– Insanllah sine, sve je u Bozijim rukama, ali ako budes marljivo radio, ucio i jako zelio,mozes biti sve sta hoces pa cak i pilot.

– Insanllah babo, insanllah!

Tako se rodio san, a godine koje su slijedile samo ucvrstise zelju i volju. Poslije osnovne skole jedini je sa opstine Prijedor koji je primljen u vazduhoplovnu gimnaziju “Marsal Tito ” u Mostaru. Kaleidoskop sjecanja gdje se slike smjenjuju velikom brzinom, a svaka budi ponos. Ponos na svoju cestitu i strpljivu porodicu, ponos na sebe i na svoje ime zmog koga je morao progutati puno gorcine a to ga je samo ojacalo u odlucnosti.

Bejazid Jakupovic je paralo usi mnogima zbog same istorije tog imena, kao i zbog slavnog mu imenjaka sultana Bejazida koji je slavno pobijedio u bitci na Kosovu Polju. Uciti, uciti i samo uciti, te vjerovati u sebe i svoje snove bio je njegov moto.

4 godine gimnazije su brzo prosle, a zatim vazduhoplovna akademija. Po kozna koji put zamislja scenu poslije diplomiranja. Velika pozornica sa natpisom “druze Tito mi ti se kunemo ” i grbom vazduhoplovstva u sredini. Jos sa istim zarom osjeca ponos dok se sjeca kako mu pukovnik Vidakovic urucuje nagradu kao najboljem pitomcu generacije. Kraickom oka posmatra oca i mater u prvom redu. Ponos i suze redosnice, cestitanja i ubrzo potom prekomanda u garnizon.

Gotovo svuda je bio stacioniran. Zadar, Beograd a zatim Pristina. Vec je unapredzen u cin porucnika kao najbolji medzu najboljima.

Malo se trgnuo iz sanjarenja i gotovo rutinski provjerio parametre letjelice koji su bili idealni. Imao je jos 15 tak minuta leta, te uz seretski osmijeh odluci da napravi jos jedan zaokret i negdje iznad Kopaonika probije zvucni zid mada je to bilo protivno naredbi, ali to treba dozivjeti ovako sam i slobodan i ovakvu sansu nije zelio propustiti. Mala korekcija kursa i nagli gas su ga jos vise pritisnuli u sjedistu, i dok je adrenalin jurio venama znao je da je pritisak oko 5 G. Osjetio je one poznate malo jace vibracije prije velikog praska koji znao je mora uslijediti kad letjelica probije zvucnu barijeru i predze brzinu zvuka. Uzbudzenje je raslo srazmjerno brzini letjelice, a onda prasak. Zaglusujuci jak i prodoran prasak. Trgnuo se kao od udarca i otvorio oci.

– Gdje sam ja ? Sta se ovo desava ? Sta je sve ovo?

Lezao je na betonu skvrcen i izgubljen sa bolovima u cijelom tijelu dok mu se mozak groznicavo borio da poslozi kockice svijesti. Pokusao je ustati uz bolan jauk. Mrsava ruka covjeka upalih i neobrijanih obraza i ocima bez sjaja povuce ga dole.

– Lezi sine, jos malo, umiri se !

– Opet si sanjao drago dijete, i opet si buncao. Nemoj da te cuju ove zvijeri! Jos da te cuju da buncas nesto na Engleskom a sto ti se desava ponekad i kada si budan, ubili bi te sine. Nebi docekao sutra!

– Ubili bi me!!! Mene!! Zasto ? Tko ? Ma gdje sam ja?

Prvo je postao svjestan smrada mnostva izmrcvarenih i oznojenih ljudskih tijela sto su lezala gusto zbijena na podu oko njega, a onda su mu do mozga doprli zvuci.

Jecaji, tihi jauci, stenjanje, plac i tihi zamor suvih usana sto sapcu molitve. Slike su se poslozile.

Boze moj dragi opet sam sanjao. Opet me sjecanja progone i bude. Stvarnost ga zapljusnu svom silinom.

Omarska ! Pakao na zemlji! Tiho je poceo plakati pokusavajuci se bar malo skvrciti na betonu stiscuci rukama stomak u pokusaju da ublazi bol i grceve od gladi.

– Nesmijem ponovo zaspati, nesmijem ! Moze se i budan sanjati znao je on to.

– Moja su sjecanja moje skloniste i to mi nemogu uzeti. Nedam !! Ni volju mi nemogu slomiti! Tijelo mogu i vec su ga dobro slomili, ali sjecanja nemogu. Nedam!!

Ona su moja! Svitanje nije daleko . Hoce li biti jos prozivki? Hocu li docekati sutra ??

Svijest ga je ponovo vukla u sjecanje kao da je mozak tim bjezanjem htio da ga zastiti od realnosti i kolapsa duha.

Kojeli je ono godine bilo?Jos samo nekoliko dana mi treba da prodzem sve one psiho-fizicke provjere i vakcinaciju, a onda godisnji odmor. Mjesec dana u Kozarcu sa starom rajom, sa djevojkom.Slike u glavi su se smjenjivale.

Na zeljeznickoj stanici u Prijedoru je jedva docekao da se voz zaustavi. Gotovo je pretrcao onaj prostor do prvog taxija mameci poglede svih svojim stasom i uniformom.

Dalija taxista mu otvori vrata i upita: “dokle jarane”? Do Gornjih Jakupovica majstore !!

Sa radija u autu je Miso Kovac tjerao na sanjarenje.

-Jedina prava, jedina prava, bila je samo ona,
– Koja se ljubi kad bagrem procvjeta, kad mi je dusa puna snova!

Mama naspremala svega i svi se raduju mom dolasku. Prijatelji, druzenja, izlasci. Sa djevojkom malo napeto i nejasno. Istina volio sam je, i vidzali smo se dugo, mada ovako s vremena na vrijeme, a i pisali smo cesto. Nisam bio siguran da se zelim vezati. Bar jos ne ! Htio sam jos cvijeca da mirisem prije nego se odlucim. A tako divna je ona bila. Najljepse i najcistije stvorenje koje samo dragi Bog moze stvoriti svojom moci i milosti. Nije mi bila sudzena sto ce i vrijeme pokazati.

Vece u Neiri s prijateljima. Cijeli dan sam se cudno osjecao i nisam bio bas dobro. Smijeh, zezanje, opustenost, ali odjednom mi se pocelo nesto mutiti pred ocima, a onda kolaps. Totalno sam potonuo i izgubio svijest. Kad sam se malo osvijestio, vec smo jurili prema Beogradu. Sreca da mi je jaran sa golfom bio tu. Nesto poslije ponoci stigli smo na VMA u Beogradu. To je bio pocetak kraja mojih snova, samo ja to jos nisam znao. Slazuci mozaik izjava doktora i nekih drugih rijeci izgovorenih kada su svi mislili da ne cujem, shvatio sam. Vakcina koju sam primio u Pristini nije bila to sta je trebalo biti, vec nesto sasvim drugo puno razornije sa usporenim dejstvom.

Mjeseci u bolnici a onda komisija za procjenu sposobnosti za pilota, te nakon dugog dosaptavanja doktor ustaje i kaze samo jednu rijec: “nesposoban” !!!

Penzija a nisam ni 30 napunio. Kuci u Jakupovice uz svakodnevno uzimanje medicine protiv depresije koja je u medzuvremenu nastupila i ophrvala me.

-Samo sam htio da letim, i bio sam naj bolji od svih ! Sta im nije valjalo ? Nemogu razumjeti!!Valjda to sto se zovem Bejazid!!

Porodica je patila skupa samnom videci moj nemir i tugu i moje snove izgubljene. Vrlo visoka penzija mi nije znacila nista. Sve ovo zivota sto mi je ostalo, dao bih za samo jedan let. Vrijeme je prolazilo i pozelio sam da osnujem porodicu. Mozda vise zbog svojih roditelja nego sebe, ozenim jednu komsinicu i ubrzo smo dobili sina te zapoceli jedan mali biznis u Kozarcu. Kupili auto, zivot je tekao naizgled lijepo i normalno , ali to vise nisam bio ja. Pri svakom zvuku aviona bih ostajao zagledan u nebo, krisom obrisao suzu i krenuo dalje. Onda je dosao ovaj prokleti rat. Svirep i neshvatljiv. Rat protiv civila.

– Napolje bando!! Sta ste se ulezali majku vam balijsku!! Dreknula je bradata spodoba sa vrata garaze. Sagnutih glava smo bauljali i gotovo gazili jedni preko drugih dok su udarci kundakom ili teskom vojnickom cizmom pljustali. Nesrecnici koji su bili pogodzeni su se samo trudili da ne padnu, jer ako padnu vise nisu ustajali.

Bili su dotuceni tu na mjestu i poslije samo izbaceni na ledinu pored garaze.. Instikt i nagon za prezivljavanje natjeraju covjeka da sve podnese. Ja sam postao kao robot, i pored svih batina, gladi, zedzi, straha, najteze mi je bilo lezanje na pisti bez pokreta dok ti sunce ispija tijelo i razum. Ponizenja ona najgora, svirepa, koja samo bolesni umovi mogu smisliti. Otkuda tolika patoloska mrznja? Zasto ?? Znaju li oni da je mrznja otrov koji razara dusu prvo onoga ko mrzi, pa tek onda onoga prema kome je usmjerena.

Ako docekam sutra, hocu li i ja znati da mrzim?? Ako docekam sutra, hocu li znati da volim, da se radujem? Ako docekam sutra, hoce li u meni jos postojati bar zrno nade da cu se probuditi iz ovog kosmara, hocu li ikad vidjeti svoga sina kako raste, hocu li se znati smijati, hocu li ikada vise biti covjek??

Homo homine lupus est. (covjek je covjeku vuk). Pomislio je slusjuci jauke nekog jadnika koji je zajedno sa svima lezao na pisti negdje na kraju dok mu je teska cetnicka cizma lomila ledza. Zvuk lomljenja rebara i grudnog kosa. Kao kad bi covjek lomio suhe grane zamotane u neku krpu. Rezak, jasan a opet nekako potmuo zvuk. Kratko krkljanje nakon toga i smiraj. Pijana pjesma cetnika negdje tamo.

Da mi je samo malo pomjeriti glavu da vidim nebo. Mozda bih ugledao i pticu! Da mi je biti ptica, opet bih letio. Da mi je samo ostati covjek!!!

– Suti djete drago ! Sapnu mu neko iz mase. Jel ja to opet sanjam budan, ili je to milioniti ellham sto ga usne sapcu??

– Dole glavu bando! Ko se samo pomeri mozak cu mu prosuti! Derao se jedan od dvojice cetnika koji su razgovarajuci setali okolo i povremeno sutali koga.

– Vidi bre onu tamo lesinu, pa onaj je davno rikno!!

– Ma nije jos bre! Video sam da je jos ziv, jer vrcnuo se malo!!

– Ma idi bre Ranko, svi su oni mrtvi samo to jos ne znaju!! Odgovori bradata spodoba smijuci se svojoj mudrosti.

Bejazid je iz dubine svoga bica osjetio bijes koji kuha i kipi u njemu prijeteci da kao vulkan izbije na povrsinu i unisti sve. Zar mogu oni biti gospodari zivota i smrti??

Zar se oni jos mogu nazvati ljudima? Kakva drskost! Mojim zivotom nece vise oni gospodariti, samo dragi Bog i ja!! Nedam im vise to zadovoljstvo! Nedam!!

Pomislio je na svoga sina, na zenu, na roditelje i bracu.

– Oprosti mi Boze milostivi ! Nemogu vise ova ponizenja, nedam da me vise gaze !! Nedam!! Tiho je prosaputao sehadu i gonjen bijesom koji se vise nije mogao kontrolisati u djelicu sekunda je ustao i digao ruke prema nebu uz ocajnicki krik:

– Nedam vise !! Nedam! Dosta je bilo !!

Rafal ga je presjekao po grudima. Nije osjetio bol dok je padao i ostao lezati na ledzima ispruzen po tijelima ostalih logorasa i ociju uprtih u nebo. Svijetlost se gasila i nestajala dok se dusa odvojila od tijela lagano lebdeci iznad piste. Nevidljiva, nevina i cista dusa.

Blazenstvo i sreca kao i duboki i beskrajni mir. Tama polako sve obuzima. Gusta i kompaktna. U daljini tracak svjetlosti koji ga privlaci. Svjetlo na kraju tunela. Svjetlost koja je izvor zivota, postojanja i sve mudrosti. Potpuno smiren i srecan jurio je prema svjetlosti zeleci je sto prije dosegnuti, osjetiti i vidjeti sta je to toliko lijepo i svemocno i sto ima moc da daje smiraj i srecu beskrajnu. Kada je dosegnuo svjetlost ispunjen tolikom srecom, za koju nije znao ni da postoji, pogledao
je u njen izvor.

Izvor je bila “knjiga” !!!

Cuo se cvrkut ptica ljubak i veseo.

Negdje su pjevala djeca…

P.S.
Svaka slicnost sa stvarnim dagadzanjima je namjerna. Prica je posvecena mom dragom prijatelju Bajazidu Jakupovicu – pilotu, koji je kao i mnogi drugi svoj mladi zivot skoncao u Omarskoj i prema pricama njegovih sapatnika i svjedoka na nacin kako je u textu navedeno. Nek mu je vjecni rahmet i nadam se da ga je dragi Allah milostivi i samilosni obdario svojim blagodetima u Dzennetu. Amin .

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.