NESTALE NE TRAŽI NIKO

Problem nestalih osoba je prisutan već sedamnaestu godinu i skoro pa niko ga i ne rješava, naročito u ovom dijelu Bosne i Hercegovine, u dolini rijeke Sane, gdje je u jednom trenutku bilo više od pet hiljada nestalih osoba, od čega samo u Prijedoru 3178.

Još je Winston Churchill rekao ako ne želiš da se neki problem riješi onda formiraj komisiju. Umjesto da su za traganje za nestalim osobama zadužene hiljade policajaca i stotine tužioca što je uobičajeno u normalnim zemljama kod nas je to pitanje bilo povjereno šačici nestručnih ljudi raspoređenih u tri nacionalne komisije.

Zahvaljujući činjenici da su ratni zločinci bili nemarni u sakrivanju tijela i mnoga su ostajala na površini ili su bila zatrpana u prvoj grabi pored ceste u Bosni i Hercegovini je ekshumirano oko 14 hiljada tijela. Navodno je preostalo još oko 13 hiljada mada nigdje ne postoji precizna evidencija o tome.

2004. godine Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine je donijela Zakon o nestalim osobama ali je on do danas ostao mrtvo slovo na papiru. Ministarstvo za ljudska prava i tadašnji ministar Mirsad Kebo su se poigrali sa tekstom tog zakona i u startu ga učinili besmislenim. Pretenciozno su bili zamislili da se putem tog zakona rješavaju i statusna prava porodica nestalih a sve to bi se isplaćivalo iz fonda oko čijeg punjenja tek treba da se dogovore četiri vlade i tri naroda, što je u BiH smiješno i pomisliti da je moguć takav dogovor.

Zakon o nestalim osobama nije doprinio da se niti jedna nestala osoba pronađe ali je zato na osnovu njega formiran Institut za nestale osobe u Sarajevu.

Šta se desilo njegovim formiranjem?

Ništa naročito osim što su postojeće komisije okupljene u taj zvučni naziv, isti nestručni kadrovi sa istim (ne)radnim navikama iz komisija. Iz državnog proračuna Institut troši 6.600.000 KM a da zauzvrat ne daje nikakve rezultate. Nisu još ni počeli uspostavljati centralnu evidenciju nestalih iako bi im to trebao prioritet svih prioriteta. Već treću godinu se bave komplikovanom unutrašnjom organizacijom, koja je ustrojena po uzoru na državu, tamo kao u Predsjedništvu BiH sjede tri rotirajuća direktora koji se prema izjavi Amora Mašovića sastaju u prosjeku jedan i pol put mjesečno.

Kao trenutni šef kolegija direktora Mašović se u Beogradu na regionalnoj konferenciji za nestale osobe održanoj u novembru prošle godine pohvalio kako im je 2008. godina najuspješnija do sada u ekshumacijama, a u Prijedoru su za cijelu godinu ekshumirali samo tri tijela.

Trenutno se u hali na Šejkovači, gdje je sjedište Krajina identifikacionog projekta (KIP), nalazi 549 slučajeva, tj. skeletnih ostataka i dijelova skeleta osoba koje su nestale na području Bosanske krajine. Za 83 osobe je završena identifikacija, dok se za ostale slučajeve čeka pozitivan DNA nalaz iz labaratorije u Tuzli bez kojeg od 2001. godine porodice ne mogu preuzeti tijela za pokop.

Labaratorije u Tuzli, Banja Luci i Sarajevu kao i halu na Šejkovači uspostavila je Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) bez kojih bi proces identifikacije bio skoro pa nemoguć. Primjera radi, država Bosna i Hercegovina je u zadnjih 13 godina na traganju za više od 5000 nestalih osoba u Bosanskoj krajini angažovala samo jednog jedinog policajca, dok se za najobičniju krađu angažuje i po deset službenika raznih profila.

U Sanskom Mostu je od rata do danas bilo ukupno prijavljeno 636 nestalih osoba. 477 je identifikovano a za 159 se još traga. U Prijedoru je traženo 3178 nestalih od čega je identifikovano 1905 a traga se još za 1273 nestale osobe.

Iako je broj nestalih u ovom dijelu Bosne i Hercegovine još uvijek strašno velik država Bosna i Hercegovina ne pokazuje interes niti da ih evidentira. U Prijedoru je broj nestalih utvrđen samo zahvaljujući Udruženju Prijedorčanki ”Izvor” dok je u Sanskom Mostu nemjerljiv doprinos u tome dalo Udruženje logoraša, ali tek prošle godine. Da nije nevladinih organizacija institucije koje se time bave ne bi uopšte ni znale koga bi trebale tražiti.

Zapanjujuće je da na traženju 5.000 nestalih u dolini rijeke Sane Federalna komisija a sada i Institut za nestale osobe nisu imenovale niti jednog svog službenika. Na ovo područje povremeno šalju nestručne, ali zato dobro plaćene, uposlenike i oni provjere ranije prijavljene lokacije od strane građana i odu nazad u Sarajevo a da niti jedan radni sat ne potroše na prikupljanje novih informacija o nestalim osobama.

Službenici Instituta su na području Bosanske krajine proveli samo nekih desetak dana u toku cijele 2008. godine a trebalo bi da tako nađu još oko 2000 nestalih osoba. Stiče se utisak da oni namjerno odugovlače ovaj proces jer tako čuvaju svoja dobro plaćena mjesta, grade svoje karijere, neki od njih poput Amora Mašovića i zavidne političke karijere na kostima žrtava. Za dolinu rijeke Sane je navodno zadužen Esad Bajramović, inače redovni profesor na fakultetu u Bihaću, ali taj čovjek već godinama nije uopšte dolazio na područje općina Prijedor i Sanski Most.

Od 1. januara ove godine proces ekshumacija i identifikacija je trebao preći u nadležnost Tužilaštva Bosne i Hercegovine jer se od 2003. godine, donošenjem Zakona o krivičnom postupku BiH, pojavio problem mjesne nadležnosti tužilaštava koja vrše ekshumaciju.

U praksi su tužioci iz Bihaća odlazili na ekshumacije u Prijedor iako po zakonu to nije područje koje pokrivaju, dok su istovremeno iz Okružnog tužilaštva Banja Luka odlazili na njihovo područje u Bosnaski Petrovac.

KIP na Šejkovači će uskoro doživjeti transformaciju jer će Međunarodna komisija za nestale osobe u potpunosti prebaciti odgovornost finansiranja tog centra na Kantonalno tužilaštvo u Bihaću. Udruženja žrtava iz Prijedora su zatražila da se identifikacioni centar u okviru transformacije premjesti u Prijedor jer iz te općine potiče najveći broj nestalih osoba. Godinama su te nevladine organizacije insistirale da se na ovom području otvori istražni centar u kojem će biti zaposlena lica sa ovog područja ali bezuspješno, iako takvi centri postoje u Zenici, Tuzli, Mostaru…

Porodice žrtava imaju presudnu ulogu u pritisku na nadležne organe, nažalost tek 10. decembra prošle godine, na Dan ljudskih prava, održan je prvi javni protest u Prijedoru za nestale osobe. U Bosni i hercegovini trenutno ne postoji teži oblik kršenja ljudskih prava od nestalih osoba, jer je njima pored svih ljudskih prava oduzeto pravo na identitet i mjesto ukopa.

E. Ramulić

Objavljeno u magazinu MojaSana