Kozarac.ba

Dogadjaji koji su obiljezili 2008.

 

ledenik piše:

Obidje, evo, Zemlja oko Sunca jos jednom – po 2008. put otkako se u Nazaretu rodi Isus. I ponovo nam dodjose dani u kojima se sagledava godina, broje pogoci i promasaji, razmislja o propustenom i slavi postignuto, izvlace lekcije i prave planovi za naredno putovanje oko nama najblize zvijezde. Ili je to tek iluzija koju nam namecu razne novinske i televizijske smotre naj-dogadjaja, naj-licnosti, naj-poteza, naj-golova, naj-provala, naj-guzica i svega drugog ‘naj’, e da bismo znali cemu da stremimo i mi ostali tokom naredne godine?

Bilo kako god, i ja cu dati svoj obol prednovogodisnjem rangiranju svega i svacega listom vaznih dogadjaja, a sve u nadi da cu potaci clanove ove cijenjene stranice (kako plave tako i zelene, a ni crveni nece ostati po strani, nadam se) da ponude svoj sud, da nominiraju svoje dogadjaje godine, daju misljenje i ocjenu a sve u prijateljskom, konstruktivnom, uljudnom i nadasve dobronamjernom maniru, nama tako svojstvenom i bezbroj puta demonstriranom na ovoj stranicci. ‘Hajde vise, hoces li obznaniti o cemu se radi, .ebo te uvod!’, vec cujem kako vicu nestrpljivi. Pa da ne odlazem: Ovo je moja lista od tri najvaznija dogadjaja bitna za Prijedor (podrucje opstine, da se razumijemo) tokom 2008. godine. Naravno, uz najosnovnije argumente i sa moje tacke gledista, uveliko ogranicene perspektivom stranca u rodjenom gradu, dijaspore sto ne zivi u inostranstvu, gradjanina svoje ulice koja to vise nije.

1. Protestna setnja porodica nestalih centrom grada

Konacno, konacno, konacno! U stvaranju drzave etnickim ciscenjem, srpska politicko- vojno-intelektualno-kriminalna masinerija imala je nekoliko vrlo jasnih ciljeva od kojih je najpogubniji po Bosnu i Hercegovinu bio unistavanje poimanja zajednice kao skupine ljudi razlicitih nacionalnih, vjerskih i svjetonazorskih pripadnosti. Tako ce danas u Prijedoru Srbi, od nacelnika Pavica do cistaca ulice, da indolentno prime k znanju povratak nekoliko hiljada protjeranih nesrba, cak i da udju s njima u pojedinacne komsijske, ekonomske, sportske, kafanske, pa cak i seksualne odnose, ali niposto ih nece prihvatiti kao ravnopravne pripadnike svoje zajednice.

Uspjeli su stvoriti paralelne svjetove u kojima odvojeno zive i funkcionisu od onih sto su im se, nazalost, vratili u susjedstvo. Cinjenica da su se ranih devedesetih  srpske vlasti dobrano potrudile da brutalnim zlocinom osvoje kontrolu nad svim vaznijim polugama moci za decenije koje ce doci, rezultirala je komfornom pozicijom u kojoj Srbi danas uzivaju: sve sto se tice Bosnjaka, Hrvata i sviju sto se ne krste sa tri prsta, ne tice se njih. A narocito ih se ne ticu nestali, pobijeni, muceni i protjerani Prijedorcani, jer – znamo to svi – nema tu Srba.

Protestna povorka koju su centrom Prijedora povele hrabre zene (i pokoji muskarac) iz Izvora, razbila je to odvratno iskrivljeno ogledalo. Trebalo bi puno vise prostora da se opisu razliciti elementi vaznosti ovog dogadjaja, prostora kojeg sebi (ovog puta) nisam dao. Samo cu pomenuti jedan – Fatiha pobijenim Prijedorcanima pred ‘Patrijom’ je pocetak istinskog osvajanja prostora koji mi svi nominalno smatramo svojim a jos uvijek ga se bojimo i radije bjezimo u sigurnost svojih mahala i dvorista. Po mom dubokom uvjerenju, 10. decembra smo se po prvi put poceli istinski vracati u svoj grad.

2. Opstinski izbori u Prijedoru

Da, znam. Po cemu su to bili vazni izbori kada su samo potvrdili ono sto znamo od novembra 1995. – da Srbi neprikosnoveno vladaju Prijedorom i da ce institucije opstinske vlasti jos zadugo biti nepristupacne zagovornicima istinske jednakosti svih mjestana?

Potvrdili su ovi izbori jos stosta, prihvatam, i pokazali kako prljava preizborna kampanja moze da bude u maloj sredini i jos manjem njenom dijelu. Totalno odsustvo solidarnosti i zajednickog djelovanja, najprizemnije manipuliranje jadom i bijedom siromasnih glasaca, otvorene lazi i isprazna obecanja, kazan/cevap-demokratija, motokultivatori i podmetanja, podilazenje i zabijanje tupih nozeva u ledja – sve su to karakteristike proslih izbora u Prijedoru.

I tu mislim iskljucivo na nominalno pro-bosanske stranke i kandidate, iako bi se o tom prefiksu kod vecine njih moglo vrlo kvalitetno diskutovati. Ipak, uz sve bizarne incidente i pojave kojom je kampanja obilovala, ovi izbori su iznjedrili radjanje autenticnog politickog procesa u nasem malom mistu. Iskristalisali su se igraci i profili stranaka, pao je snijeg koji je u najjasnijim crtama pokazao tragove svih zvijeri i zvjercica: ko je tu ko, ko koga, ko s kim i za koje interese.

Pokazali su izbori i na koliko glasaca iz Prijedora i dijaasopre recene stranke mogu racunati, kolika je svijest glasackog tijela, koji su najefikasniji metodi mobilizacije glasaca, i jos neke vesele parametre.

Postizborno uspostavljanje vlasti pokazalo je za sta (ili koga, ako hocete) smo glasali.

Ako je ikome trebala lekcija iz osnovnog gradiva ‘Mogu li vjerovati politicarima i strankama koje tvrde da zastupaju moje interese?’, bolju nije mogao platiti suhim zlatom. A ako nista nismo nista naucili od ovih izbora, onda Marku Pavicu, Azri Pasalic i svim novoizabranim vijecnicima Skupstine opstine Prijedor zelim ugodno i uspjesno stolovanje u godinama sto su pred nama.

3. Hapsenje optuzenih za zlocin na Koricanskim stijenama

Dugo sam se vajkao kojem dogadjaju da dodijelim prestizno trece mjesto, jer su i otvor Carsijske dzamije, i obiljezavanje Dana drzavnosti u Gradskom pozoristu, i podsjecanje na rahmetli dr. Esu Sadikovica svojom vaznoscu zasluzili detaljan pomen, ali sam se na kraju odlucio za hapsenje Dule Jankovica, Zeljka Stojnica, Zorana Babica i drugih osumnjicenika za masakr neduznih Prijedorcana pocinjen na Koricanskim stijenama u augustu ‘92.

Ovo hapsenje je vazno ne samo zbog zadovoljenja pravde za zrtve tog gnusnog cina, za njihove porodice i njihove sjeni. Nije vaznost pomenutog hapsenja ogranicena ni na uklanjanje zlocinaca sa prijedorskih ulica, da se time procisti zrak u gradu i omoguci svakom normalnom covjeku da lakse i slobodnije dise i hoda carsijom. Meni je to hapsenje vazno i zbog toga sto dolazi u trenutku kada mi se cini da smo se svi vec pomalo umorili od progona ratnih zlocinaca.

Ljudi su poceli da razmisljaju da je ‘sve to sto se dogodilo’ stvar proslosti, da se treba okrenuti buducnosti i prihvatiti da pravde nema i nece je biti. Nema nista opasnije po jedno drustvo, njegove ljude a narocito djecu od takve apatije. Apatija te vrste hrani frustraciju i mrznju i dovrsava naum zlocinaca – unistava nas dugorocno. Nama hapsenja ratnih zlocinaca trebaju da se mozemo okrenuti sebi i svojim malim, dragocjenim zivotima neuprljani mrznjom koja razdire dusu. I svi moramo da prihvatimo svoj dio tereta u lovu i progonu zlikovaca. Zarad svoje djece. Neko kroz direktan rad, neko kroz svjedocenja, a vecina kroz razne vidove podrske pojedincima i institucijama koje se time bave.

Zato je ovo hapsenje vazno, jer dolazi kao rezultat rada bosanskohercegovackih institucija, uz ogromnu pomoc neustrasivih i predanih aktivista i obicnih ljudi koji su svojim svjedocenjima omogucili da do njih dodje. Neka nam to bude nauk i za 2009, jer je zlikovaca jos uvijek previse na slobodi.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.