svabo
Satko piše:
Cesto, kad mi na pamet padnu rijeci: “Da je…”, ne mislim kao i mnogi na babu i ono sto joj fali da bude dedo, vec na jednu pjesmu iz treceg osnovne, u staroj skoli u Kozarcu. Prva strofa isla je ovako:
“Da je meni drvo biti,
s proljeca bih bio breza,
drvece jos drugo golo,
a ja lisnat, k'o lepeza”
Isla je naravno odmah i druga i treca strofa, a ja sam za ovakve pjesmice, po obicaju tih godina zaradjivao peticu k'o kuca za bubanje napamet ovih i drugih gluparija, smjehuljeci se tada u sebi jednom Ismetu ili ‘Veli’ koji su mucajuci, znojeci se, crveneci, radjali iz njedara rijec po rijec, moleci Boga da od uciteljice Nerme dobiju dvojku, pa da opet mirno krenu kuci uz Deru i Besice. U gimnaziji sam zato redao keceve i jedva prolazio, ali to je vec druga prica…
Tako, uz rijeci: “Da je…” sjetim se pjesme, a uz pjesmu, osnovne skole i Ismeta i “Vele”
Ismet je ove godine, ljetos, onako igrom sudbine, sjeo par sati u mojoj basti. Covjek, insan moj kozaracki. Popricali smo uz pivo. Pjesme se vjerovatno ne sjeca. Mozda nesto pamti, ali rat i vrijeme pojeli su i jesce i njegove lijepe i neugodne uspomene.
Esada Velica vise nema. Odnio ga je rat. Sjecam ga se kako na kontrolnim iz matematike, negdje u sestom, moli da mu napisem koji odgovor samo da prodje. Ponekad sam ga negirao, ali on bi, uporno zvao, kuckao, skretao pogled i govorio: “Daj bi bar 2. pitanje!”
Ja sam uvijek pazio da ne dobije previse, jer ako za kontrolni zaradi cetvorku, ili nedaj Boze, peticu, skontace nastavnik Arif i njega, a i mene. Tako je Vela uvijek zaradjivao dvicu ili ponekad tricu. Jednom mi kao i zamjeri jer je Uzeir od Adela dobio skoro sve odgovore, pa i 4+.
Ja sam ipak furao svoju teoriju, bolje Veli 4 puta dvojka nego jednom cetvorka.
Na zalost, ti odgovori su samo ponekad bili dzaba. Velic ih je uglavnom ‘placao’ haslamama s Besica ili kesama punim kestenja. Mogu misliti koliko dugo ih je skupljao, kesa je najcesce bila puna. Jednom smo, sjecam se, isli zajedno u to kestenje, gore iznad Barice.
Vela je bio fudbaler generacije. Dribler, tanjiras, nas Fadilj Vokri. Imao je neki tuzni pogled u ocima koji se, cini mi se, vise nije mijenjao od kako mu je osamdesetih od raka umro stariji brat. Njega, brata, zadnji put sam vidio zivog na pokretnim stepenicama tek otvorene Patrije u Prijedoru. Par mjeseci kasnije lezao je u mejtehani pored Mutnicke dzamije, ne napunivsi 20.
Nema vise ni Esada
U zadnje vrijeme, svake godine kupim u jesen po kile kestenja i skuham. Uglavnom su crvavi, potvrdi…Nisu kao njegovi, ma ne mogu ni biti.
A Velic? Velic mi i danas fali haman k'o da mi je brat rodjeni. Jer znam, osjecam, da bismo danas, u ovim zrelim godinama, bili ono sto se prije 25 godina tek naziralo. I zakopka me i zaboli to sto tad nisam bio ove pameti pa mu, bratu, odgovore ‘dzaba dijelio’, a on meni kestenje, onako kad mu sune…
Da je… puste srece da si tu
Nek’ ti je rahmet jarane…
Add comment