Kozarac.ba

Epitaf za Sporog

 

nido2 piše:

Mehmed Alihodžić, zvani Medo ili Spori, naš komšo, prijatelj i brat, Osmanov sin, Prcin brat, zauzeo je neupitno svoje mjesto u galeriji najznamenitijih kozarčana i njegovo preseljenje na ahiret, kako to obično biva s osobama poput njega, čiji je trag za života bio puno vidljiviji nego što je to uobičajeno, samo će povećati misterij, koji ga je pratio i za života.

Mnogi su znali legendu o Sporom, koja je nastala još na prijelazu iz 60-tih na ‘70 – te, ali si ja utvaram da sam uspio upoznati i pravog Sporog, dobru dušu kozaračku, duboko zakopanu iza naoko grube fasade.

Zarana je otišao od kuće i priče o njemu su stizale  u neujednačenim vremenskim razmacima, ali je svaka mirisala, za ono doba nepojmljivom senzacijom. Pričalo se o njegovim podvizima, koji su često brisali tanku granicu između dopuštenog i zabranjenog, no mi iz Čaršije smo znali da naš Medo nije nikakav kriminalac niti bastard, već da sve što radi, radi iz mladalačkog hira ili pak, kako je to i red, prateći svoju zvijezdu, ne vodeći računa o konvencijama, koje su ustanovili neki salonski moljci, koji od života nikada neće vidjeti niti ”ž”.

Znali smo da će se Medo, kad mu dosadi sav taj veliki svijet, ponovo vratiti u Čaršiju, gdje nikada nije napravio ništa nedolično, ako se izuzmu mladalačka opijanja i mladalački hirovi, koji su ih redovito pravili. Imao je već punih 30 kad sam mu u staroj Kapetanovoj birtiji ponudio da ga zaposlim u mojoj firmi u Zagrebu. Ne znam zašto, ali me oduvijek zvao  “Majka”.

“ E, moj Majka, ko će mene primiti na posao, samo ćeš se osramotiti: Imam 30 i ni dana radnog staža, imam podebeli policijski dosije i tamo me ne zovu samo Spori, vec jos gorim imenom, koje i nije za javnost!”

“ Jednom moraš stati na loptu! Samo pristani i ja ću sve srediti! “ bio sam uporan.

“ OK! Hajde kad si navalio, al’ ja sam ti “crn” i teško da ćeš išta naparaviti!”

Uzeo sam mu ličnu kartu, otišao do Mustafine knjižare u Krkićima i kupio obrazac radne knjižice, pa u mjesnu zajednicu. Bila mi je dovoljna samo njegova osobna karta da mi izrade radnu knjižicu i tko god se sjeća birokratizma iz tog doba, teško će mi povjerovati.
Kad sam se vratio u kafanu, samo mi je rekao:

“ Uporan si k'o Indijanac.”

Već sutra, ranim sabahom pili smo kahvu kod stare Osmanovce u Kalati,  dok mu je sestra zamatala vruću krumpirušu u platneni zavežljaj (da se ne ohladi skroz).

Osmanovca me blagosiljala između gutljaja kahve i bio sam beskrajno ponosan.

U firmi u Zagrebu sam ga odveo kod tajnika, a on se onda zaputio doktoru, a ja sam ostao kod tajnika, koji je bio osobni prijatelj mog rahmetli oca, da bih još utvrdio slučaj, jer situacija je bila, najblaže rečeno, delikatna. Nedugo, nakon što je Medo otišao na pregled, zazvonio je telefon.
Nakon par trenutaka tajnik je ozbiljnim glasom rekao:” Samo trenutak, doktorice…!”, stavio ruku na slušalicu i rekao:

“ Pa, Nido, zaboga, šta mi to radiš, čovjek je istetoviran od glave do pete…!”

“ Pa što, je l’ to zabranjeno, možda!?”

“ Ne budi drzak, da ne izletiš odavde naglavce! Doktorica Božić je dalmošica i govori talijanski, znaš li što je sve ispisano na njemu!?”

“ Jok, ja sam Švabo i pomalo Englez, tek zbog rocken rolla!”

“ Piše mu “POSLJEDNJA STANICA-ELEKTRIČNA STOLICA” i još toga za ne povjerovat’! Gdje je taj uopće živio. Ne vjerujem tvojoj priči o nekakvoj seoskoj idili i odmah da ti kažem da ja za takvoga ne bih jamčio da mi je brat rođeni…!”

“ Samo polako, još trebate ćuti da je moj jaran Medo bio i trostruki prvak Golog otoka u šahu, ali sve to nije razlog da ga ne zaposlite. Kako će se, do vraga, rehabilitirati, ako mu nitko ne da raditi. To bi vam trebala biti i dužnost i obaveza, a  vi samo otežavate!”

“ Sad i otežavam, ma nemoj mi reći! Zar ti ja ovdje ličim na nekakvu majku Terezu!” izderao se.

“ Daj samo ne dramatizirajte, radit’ će u Ljevaonici, a ne u CK, tamo su ionako sami bivši robijaši i bosanci. Znam da ste primili Žarka, u dosijeu nazvanog “Fantom s Trešnjevke”, višestrukog ubojicu, a i Prpu, najvećeg zagrebačkog džepara…”

“ Ma njih sam primio po preporuci istražnog suca, a ti si nitko, da ti nije ćaće, ne bi ni prismrdio u ovaj ured…”

“ Po vašim reakcijama, rekao bih da nećete dalje praviti probleme, a ja ću vas nahvaliti kod mog starog!”

“ Marš napolje!!!”

“ Znači li to da smo primljeni!”

“ Čuvaj se ako će biti ikakvih problema”

Nikakvih problema nije bilo. Spori se posve uklopio i nikada više nije prekoračio crtu zakona. Več sljedeće godine smo se s njegovim “tristaćem” vozili preko petrinjskih strana prema našem Jefersonu i slušali “Boat an the river” i Šabana Šaulića, a Spori je kroz smijeh govorio:

“ Majka, kad uđemo u onu birtiju u Kukuruzarima, đe radi ona đepna žena, naruči piće s najviše police, zanima me kako će ga dohvatiti!”

“Tristać” je bio stepenica prema nebu, ali nema onog, tko ne zna za Medinog “smb” “fiću”. Vrata su mu se stavljala ručno na baglame, prije svakog starta. Jednom smo upravo s tim fićom prelazili križanje Savske i Proleterskih brigada u Zagrebu, u vrijeme najveće gužve. Po Murphijevom zakonu, semafor baš tad nije radio i milicajac u bijelome je regulirao promet. Kad je naša traka konačno došla na red, čovjek u bijelom je kružnim pokretima ruke pokušavao signalizirati da ubrzamo i da brže prijeđemo križanje. Medo je odjednom usporio, otvorio prozor, izbacio cijelu glavu van i začuđenom milicajcu rekao:

“ Polako jarane, ja sam Spori!!!”

Nikad nije volio drotove, pa ni one prometne i ne mogu reći da mu to zamjeram. Ostaje mi samo nadati se da su oni samo dunjalučka konstanta i da će ga tamo gdje je otišao konačno pustiti na miru i da su tamo drugačije definicije “crnog”.

I na kraju ću reći da ću zauvijek žaliti što rahmetli Osman nije mogao vidjeti u kakvog si krasnog sina, muža i oca izrastao. A tek prijatelj, tu je oduvijek bio nenadmašan…

“ŠTA PILJIŠ U MENE,…!?”  

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.