svabo
nido2 piše:
Mehmed Alihodžić, zvani Medo ili Spori, naš komšo, prijatelj i brat, Osmanov sin, Prcin brat, zauzeo je neupitno svoje mjesto u galeriji najznamenitijih kozarčana i njegovo preseljenje na ahiret, kako to obično biva s osobama poput njega, čiji je trag za života bio puno vidljiviji nego što je to uobičajeno, samo će povećati misterij, koji ga je pratio i za života.
Mnogi su znali legendu o Sporom, koja je nastala još na prijelazu iz 60-tih na ‘70 – te, ali si ja utvaram da sam uspio upoznati i pravog Sporog, dobru dušu kozaračku, duboko zakopanu iza naoko grube fasade.
Zarana je otišao od kuće i priče o njemu su stizale u neujednačenim vremenskim razmacima, ali je svaka mirisala, za ono doba nepojmljivom senzacijom. Pričalo se o njegovim podvizima, koji su često brisali tanku granicu između dopuštenog i zabranjenog, no mi iz Čaršije smo znali da naš Medo nije nikakav kriminalac niti bastard, već da sve što radi, radi iz mladalačkog hira ili pak, kako je to i red, prateći svoju zvijezdu, ne vodeći računa o konvencijama, koje su ustanovili neki salonski moljci, koji od života nikada neće vidjeti niti ”ž”.
Znali smo da će se Medo, kad mu dosadi sav taj veliki svijet, ponovo vratiti u Čaršiju, gdje nikada nije napravio ništa nedolično, ako se izuzmu mladalačka opijanja i mladalački hirovi, koji su ih redovito pravili. Imao je već punih 30 kad sam mu u staroj Kapetanovoj birtiji ponudio da ga zaposlim u mojoj firmi u Zagrebu. Ne znam zašto, ali me oduvijek zvao “Majka”.
“ E, moj Majka, ko će mene primiti na posao, samo ćeš se osramotiti: Imam 30 i ni dana radnog staža, imam podebeli policijski dosije i tamo me ne zovu samo Spori, vec jos gorim imenom, koje i nije za javnost!”
“ Jednom moraš stati na loptu! Samo pristani i ja ću sve srediti! “ bio sam uporan.
“ OK! Hajde kad si navalio, al’ ja sam ti “crn” i teško da ćeš išta naparaviti!”
Uzeo sam mu ličnu kartu, otišao do Mustafine knjižare u Krkićima i kupio obrazac radne knjižice, pa u mjesnu zajednicu. Bila mi je dovoljna samo njegova osobna karta da mi izrade radnu knjižicu i tko god se sjeća birokratizma iz tog doba, teško će mi povjerovati.
Kad sam se vratio u kafanu, samo mi je rekao:
“ Uporan si k'o Indijanac.”
Već sutra, ranim sabahom pili smo kahvu kod stare Osmanovce u Kalati, dok mu je sestra zamatala vruću krumpirušu u platneni zavežljaj (da se ne ohladi skroz).
Osmanovca me blagosiljala između gutljaja kahve i bio sam beskrajno ponosan.
U firmi u Zagrebu sam ga odveo kod tajnika, a on se onda zaputio doktoru, a ja sam ostao kod tajnika, koji je bio osobni prijatelj mog rahmetli oca, da bih još utvrdio slučaj, jer situacija je bila, najblaže rečeno, delikatna. Nedugo, nakon što je Medo otišao na pregled, zazvonio je telefon.
Nakon par trenutaka tajnik je ozbiljnim glasom rekao:” Samo trenutak, doktorice…!”, stavio ruku na slušalicu i rekao:
“ Pa, Nido, zaboga, šta mi to radiš, čovjek je istetoviran od glave do pete…!”
“ Pa što, je l’ to zabranjeno, možda!?”
“ Ne budi drzak, da ne izletiš odavde naglavce! Doktorica Božić je dalmošica i govori talijanski, znaš li što je sve ispisano na njemu!?”
“ Jok, ja sam Švabo i pomalo Englez, tek zbog rocken rolla!”
“ Piše mu “POSLJEDNJA STANICA-ELEKTRIČNA STOLICA” i još toga za ne povjerovat’! Gdje je taj uopće živio. Ne vjerujem tvojoj priči o nekakvoj seoskoj idili i odmah da ti kažem da ja za takvoga ne bih jamčio da mi je brat rođeni…!”
“ Samo polako, još trebate ćuti da je moj jaran Medo bio i trostruki prvak Golog otoka u šahu, ali sve to nije razlog da ga ne zaposlite. Kako će se, do vraga, rehabilitirati, ako mu nitko ne da raditi. To bi vam trebala biti i dužnost i obaveza, a vi samo otežavate!”
“ Sad i otežavam, ma nemoj mi reći! Zar ti ja ovdje ličim na nekakvu majku Terezu!” izderao se.
“ Daj samo ne dramatizirajte, radit’ će u Ljevaonici, a ne u CK, tamo su ionako sami bivši robijaši i bosanci. Znam da ste primili Žarka, u dosijeu nazvanog “Fantom s Trešnjevke”, višestrukog ubojicu, a i Prpu, najvećeg zagrebačkog džepara…”
“ Ma njih sam primio po preporuci istražnog suca, a ti si nitko, da ti nije ćaće, ne bi ni prismrdio u ovaj ured…”
“ Po vašim reakcijama, rekao bih da nećete dalje praviti probleme, a ja ću vas nahvaliti kod mog starog!”
“ Marš napolje!!!”
“ Znači li to da smo primljeni!”
“ Čuvaj se ako će biti ikakvih problema”
Nikakvih problema nije bilo. Spori se posve uklopio i nikada više nije prekoračio crtu zakona. Več sljedeće godine smo se s njegovim “tristaćem” vozili preko petrinjskih strana prema našem Jefersonu i slušali “Boat an the river” i Šabana Šaulića, a Spori je kroz smijeh govorio:
“ Majka, kad uđemo u onu birtiju u Kukuruzarima, đe radi ona đepna žena, naruči piće s najviše police, zanima me kako će ga dohvatiti!”
“Tristać” je bio stepenica prema nebu, ali nema onog, tko ne zna za Medinog “smb” “fiću”. Vrata su mu se stavljala ručno na baglame, prije svakog starta. Jednom smo upravo s tim fićom prelazili križanje Savske i Proleterskih brigada u Zagrebu, u vrijeme najveće gužve. Po Murphijevom zakonu, semafor baš tad nije radio i milicajac u bijelome je regulirao promet. Kad je naša traka konačno došla na red, čovjek u bijelom je kružnim pokretima ruke pokušavao signalizirati da ubrzamo i da brže prijeđemo križanje. Medo je odjednom usporio, otvorio prozor, izbacio cijelu glavu van i začuđenom milicajcu rekao:
“ Polako jarane, ja sam Spori!!!”
Nikad nije volio drotove, pa ni one prometne i ne mogu reći da mu to zamjeram. Ostaje mi samo nadati se da su oni samo dunjalučka konstanta i da će ga tamo gdje je otišao konačno pustiti na miru i da su tamo drugačije definicije “crnog”.
I na kraju ću reći da ću zauvijek žaliti što rahmetli Osman nije mogao vidjeti u kakvog si krasnog sina, muža i oca izrastao. A tek prijatelj, tu je oduvijek bio nenadmašan…
“ŠTA PILJIŠ U MENE,…!?”
Add comment