Kozarac.ba

Dio slagalice

 

nido2 piše:
….

Stari je bio neumoljiv:“Ili zanat ili ništa! Nemam ja para za gimnaziju, pa petsto maraka, plus režije u tamo nekom Zagrebu, godinama poslije…Jok, nisam ti ja Rotshild, već obični čaršijski fizikaner! Edin ide u tehničku, a ti ćeš na zanat i tačka! Ili to ili bauštela, pa ti biraj!”

Želio je u gimnaziju. Ta škola je bila stepenik na koji je morao kročiti da bi se mentalno povezao sa strujama spoznaje sve od postanka svijeta, pa do danas. Nekad davno, godinama prije nove ere,  Pitagora je u nesigurnoj brodici preplovio Mediteran, tražeći nova  znanja, čiji su ekskluzivitet čuvali egipatski svećenici, a on niti sad, u debelom i naprednom XX stoljeću, ne može naći načina da prijeđe svoj Rubikon. Baš jadno! Ispunila ga je oholost i neka dotad nepoznata zluradost naspram onih, koji su si to mogli priuštiti, bez imalo napora. Takvo stanje njegova duha, tjeralo ga je da i dalje fanatično čita i da proučava teme, koje se nikako nisu nalazile u jadnom programu njegove škole. Mnogim gimnazijalcima je, i dalje, za pivu, kutiju cigara ili ćevape kod Henje ili kremšnitu u Rudničkom restoranu, pisao sastave, kratke eseje  o znamenitim piscima i slikarima i sl.To mu je davalo povlašten status među malom ekspedicijom kozaračkih đaka, koji su svakodnevno, prenatrpanim autobusima išli u prijedorske srednje škole.

Kozaračke srednje škole su davno zatukli, jer smo valjda i u onom ratu igrali za poraženu stranu i tu se nije dalo ništa uraditi, ali to i nije tema ove priče, makar  i najudaljenije teme, poput podzemnih voda, počesto nađu puteve, pa se sretnu tamo, gdje ih najmanje očekuješ.

No, da mi Šetač ne umakne, čudan je to svat, idem ja za njim. Nije ga teško slijediti; izlizane traperice, majica kratkih rukava, pilanske radne cipele sa čeličnom kapicom, duboke, teka u zadnjem đepu, struže nogama po pločniku dok hoda i nikad ne gleda pred sebe, već zuri u nešta neodređeno, pa se uvijek čini da je zapravo negdje drugdje.

Čovjek je već na prvu sticao dojam   da je strašno osamljen, makar je gotovo uvijek bio okružen drugim ljudima. Ljude je privlačio poput magneta, iako je bio potpuno siv i neugledan, pa i nenametljiv. Jedno je sigurno, ljudima je najviše išao na živce zbog svoje nepredvidivosti i intelektualne superiornosti, koja je graničila s ohološću, Naprosto je mrzio kompromise u bilo kakvoj raspravi, te se svojim sugovornicama, bili to školske kojege ili profesori uvijek obraćao onim, za njegovo stanje potpuno neproduktivnim stavom “uzmi il ostavi!” Moglo ga se, dakako odstraniti ili zaobići, ali ne i pobijediti.

Šetač je, od kad ga pratim, sve bitke dobio, makar se ta riječ ovdje baš i ne uklapa (vidjet ćete kasnije zašto), ali te pobjede su u sebi sadržavale više gubitaka od onih starovjekog generala Pira u bici kod Taranta. Kad se Pir obratio generalima s onom legendarnom: “ Dragi moji generali, još jedna ovakva pobjeda i mi smo gotovi!”, u toj izjavi se mogla nazrijeti spoznaja o lošoj perspektivi i gubitku optimizma, no naš Pir nije pokazivao takve simptome.

Činilo se da ga rane ne čine malokrvnijim i da su intelektualni, pa i fizički  strah, nekom greškom prirode potpuno uklonjeni iz njegovog profila. U ruci nosi plavu kutiju Opatije bez filtera i didov benzinski fajercak. Njegov najbolji jaran, Cama, imao je nekakav rezač, nalik minijaturnoj katani, pa su cigarete sjekli po pola. To se moglo popušiti taman za mali odmor, a i dobro je za žicare, brzo se otkvače.

“Fuj, bez filtere i još trofrtaljne! Baš si jadan!”  Volio je kad su mu neskloni, pa je nastojao biti odbojan u svim mogućim prilikama.

U ŠUP-u, o krasnog li imena za školu, to mu i nije teško polazilo za rukom, tamo je bio proskribiran i progonjen svaki nukleus znanja, koji bi se tu slučajno zatekao. Ako si htio da te iskreno mrze i zaobilaze trebao si samo lanuti nešto pametno, pa makar to bilo i ono Jeličino:” Kvadrat nad hipotenuzom, to zna svako dete,…”

Netrpeljivost između njega i ostatka svemira bila je konstanta, i, dakako, na obostranu korist. Mogao se samo nadati da to nije neka pubertetska igra hormona, već trajno stanje, jer komocija, koju mu je to donosilo, nudila je stanovite ugode i mogao se neometano prepustiti strujama svojih misli i otpuhivati blažene cigarske dimove.

Kad su iz stare zgrade, vis a vis općine, preselili u novu novcatu, dole ispod onog žicarskog i narkomanskog parka, svi su komentirali: “Nova štala, stari konji!”, što je u cijelost odgovaralo činjenicama.

Sjedio je s Camom u zadnjoj klupi, do vrata, pa su kod nekih profaća  mogli mirno izići u pol sata, popušiti koju u zahodu i opet se vratiti natrag, što je govorilo da i oni, tj. tzv. profesori te tzv. škole, nisu imali ništa više entuzijazma od svojih jadnih đaka. Jedan od njih, a zvao se Kecić ili tako nekako, vjerovali ili ne, predavao je predmet koji se zvao srpskohrvatski i boga pitaj kako još, a rulja ga je kratko zvala srpski, no da skratim, taj se predmet , čak i tu, u toj izgubljenoj školi, trebao baviti jezikom ili tako nečim.

Šetača je to osobito uzrujavalo, izgledalo mu je da ta škola ničim nije zaslužila da se, pa i na razini retardiranih žaba, bavi tako nečim jakim, čistim i neupitnim. Naime, sve što uđe u šup, postaje zakuženo, i mrvica šupa, može zakužiti Pacifik znanja. Ma, kakav jadni Pacifik, Kumovu slamu može izopačiti, ta izopačena škola, no netko baš nerazuman i neupućen htio bi valjda i dokaze tome. Ne bi ti dokazi stali ni u sve knjige svijeta, no zašto ne utoliti znatiželju i onih najneupućenijih među nama, pa na kraju i oni su, takvi neupućeni, isto božja stvorenja.

“ Ti, momak, ustan’ der!” reče Kecić, tog dana štrkljastom učeniku u prvoj klupi.

“ Iz'vol'te, druže profesore!” isprsi se prozvani.

“ Ma, alal ti vjera, kako se ono zoveš!” odobrovoljeno će Kecić.

“ Vojinović, druže profesore, Vojinović Momir!” kladim se da je to rekao, al’ nije ni važno. Ionako je bit u dikciji, a nju vam ne mogu dočarati, no ako pomislite na vojsku, bit ćete jako blizu.

“ Momire, junačino, pročita li lektiru?!”

“ Nego šta, druže profesore!”

“ A, šta je ono bilo!? “ reče profa značajno, a Šetač se i sam zamisli na tu temu. Rigalo mu se od te njihove lektire i da je imao ikakvu moć, zabranio bi je zakonom, i sreća je što je bio prije samo nihilist, a prelijen za anarhizam, inače bi ih sve digao u zrak, skup s tom lektirom, no…

“Aajde, junače, pročitaj nam svoju lektiru!”

Šetač osjeti ubod radoznalosti.

 “Kako li smo izgleda lektira ovog retarda!?” okrznu mu misli ili je to bio samo propuh.

“Khhh,khh, lektira, pisac djela ivo andrić, djelo aska i vuk, glavni likovi, ovčica aska i vuk, sporedni likovi, čoban, druge ovčice i pas,sadržaj…”

Šetača obuze blaga nesvjestica, u svakom slučaju obamrlost.

“ Šta im je jadna umjetnost skrivila!? Zašto ovo rade! Koji je smisao ovog!? Nebo, otvori se…!”

“ Šetač, jesi l’ ti to nešto rekao ili mi se samo učinilo!” naglo izbulji svoje žute, bolesne oči na njega taj Kecić, ili kako se već zvao.

“ Jok, nema se tu što reći, samo je ponedjeljak i mozak mi baš i nije na poziciji “high”! bezvoljno mu odgovori Šetač, a u sebi je mislio:” Popusti mu malo uže, više će ga boljeti, kad ga zvekneš!”

“ I bolje ti je, magarac jedan! Vojinoviću, sjedi, četiri! Da je malo opširnije, dobio bi ti meni i peticu…”

“ Stan’, staaan, malo, ne može biti, ovo nije zapravo, vi se samo šalite! To je samo neki guslarski humor, koji mi ne kapiramo, zar ne!” povika Šetač dižući se i šireći ruke prema razredu, kao da od njih traži potvrdu da su svjedoćili istoj stvari.

“ E, sad smo obrali bostan!” promrmljao je Coma i još se više skupio u klupi.

“ Sed’ dole, sunce ti kalajisano, da reč nisam čuo!!! Ti ćeš se meni petljati u poso, sram te bilo! Ma, puco bih u tebe! če ti je, bre, barem kolegijalnost, ako nemaš poštovanja!”

“ Ne bi smjeli tražiti od ljudi da poštuju glupost, a tražiti kolegijalnost s njom, ravno je blasfemiji!,  uzvrati mu sad već povišenim tonom  Šetač
Sarkazam katkad daje zlobi da se kanalizira i uljudi, pa Kecić prijeđe na taj program, tek da dobije na vremenu, za sljedeću radikalnu akciju, koja mu taj čas nikako nije stizala u pamet:

“ A, koju bi mu ti ocjenu dao, pametnjakoviću!?, podsvijest je Keciću pravilno suflirala da tako može navući bijes svih osoba u razredu na tog provokativnog bastarda.

“ Mislite, ja da ga ocijenim! Aha, zgodno, pa, recimo, naredio bih mu da skoči s mosta u Sanu….!”

“ Auuuu…Fuj… ti materina….!!!!!!!” prostruji razredom.

Šetač samo pomirljivo raširi ruke i gotovo blago nadoda:

“ Naravno, cijenjene kolege, samo ako je naš Momir neplivač! Naime, ako išta mrzim, to vam je nepotrebni rizik… Ako pliva, jadna voda bi ga mogla i ispljunuti!”

Buka se pojačavala i  tek je nova Kecićeva intervencija donekle smirila strasti.

“ Slušaj me, ti majmune! Ovako stoje stvari. Ja sam ti pročitao sva književna djela na srpskom, osim zadnjeg romana od Miloša Crnjanskog, “ Roman o Londonu”, mislim da se tako zove, ali  on, hoću reći taj roman, još nije stigao u našu kasabu, al’ čim dođe…”

“ Ma, ne brinite, niste ništa propustili. Ako mene pitate, Crnjanski i nije tako relevantan!” i nije bio siguran da li se i ovaj put slaže sam sa sobom( i prije da ne), no nešto ga je tjeralo da i dalje benzinom gasi vatru. Osjećao se sve bolje od svega toga. “ Ovdje ima i malko literature, u svemu ovome!” pomisli u času i to ga ozari.

“ Marš, govedo jedno, ni Crnjanski ti nije svet, a cijeli život ćeš nositi mašinski ključ16-17 u džepu, a kod kraljice književnosti nećeš ni prismrdjeti, je l’ ti to jasno!”

“ Nešto mi govori da je rečena dama ipak kurva i da daje svima! Zar nismo tome upravo svjedočili, nema tu govora o ljubavi, dakako, čista prostitucija. Knjige su, nažalost, dostupne svima koji imaju pare, baš poput onih cura u crvenim izlozima…”

“ Ma, neću se ja s tobom natezati, mogu te jednostavno dati izbaciti iz škole, no prvo ću malo uživati! Ha, ha, haa, evo ga dosjetio sam se kako ću te srediti tvojim oružjem! Dakle, pošto si ti puno pametniji od svih ostalih ljudi na svijetu i ne mogu te upaliti male pričice, kakvu smo danas imali…”

“ Ma, kakva mala priča, radi se o najboljoj kratkoj priči, ikad napisanoj, al’ nije Andrić kriv, što je se svaka budala može dočepati! Bože, sveti, on predaje jezik, a ja ću bit bravar! Daj nas dokrajči, ti to možeš!” vapio je, sad već potpuno raspamećeni Šetač.

“ Dakle, gdje smo ono stali! Skoro da si mi simpatičan u toj svojoj neukoj i nekompetentnoj oholosti! Udovoljit’ ću, dakle, tvojoj pohoti, ti mladi, suludi kraljeviću, ti propali grofe, ti nitkove! Za sljedeći ponedjeljak (znam da mrziš ponedjeljak i tu si skoro, pa normalan) imaš mi napisati referat o romanu “Derviš i smrt”, od Meše Selimovića!”

Razredom se prolomi spontani pljesak, a svi komentari su se mogli svesti u jedan:

“Dobio je što je i tražio, gad uobraženi! Bogapitaj koliko ta knjižurina ima listova, fijuu…!”

Coma se nije mogao čuti, u cijeloj toj gužvi, no  siguran sam kako je promrmljao sebi u bradu:” Ma, plaše vuka janjećom kožom! Pazi to i u onoj priči je bio neki vuk, no ovoga mogu ubiti, ali gladan neće ostati…!

“ A, što je to “referat”, profesore!?” kroz svu tu buku i kakofoniju podviknu Šetač.

“ U ponedjeljak!!!” slavodobitno uzvrati profesor Kecić, kladim se da se tako zvao…
 

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.