svabo
Stiže nam dragi gost. Ramazan je opet pokucao na vrata naših grješnih života. Kao treptaj oka, ili malo manje, prođe još jedna godina našeg dunjalučkog bivstvovanja.
Nafaka koja nam je Allahovom odredbom dodijeljena da je potrošimo na ovom svijetu, sve je manja. Naši životi sazdani od godina, sedmica, minuta i sekundi, svakog se trena bespovratno osipaju, i zauvijek brišu sa kalendara našeg života.
Mudro reče Hasan el-Basri, r.h.:
”O sine Ademov, ti si doista vrijeme,
pa kada prođe dan, nestao je dio tebe.”
Tragovi vremena koje neumorno galopira, duboko su urezani na našem fizičkom i psihičkom zdravlju. Starimo, sijedimo, slabije pamtimo. Proces je to koji ne mogu zaustaviti ni estetske korekcije slavnih doktora, ni čudotvorni proizvodi nadriljekara i bjelosvjetskih šarlatana, niti svi foto-šopovi najsavremenijih računara. Svi mi, junački ili kukavički, snažno jurišamo ka mjestu i datumu svoje pogibije. Kabur nam je svima odredište. Taj rov u kojem će neminovno skončati i vojnici i službenici, i vladari i sekretari, i bogataši i siromasi, posljednje je utočište naših duša i tijela na ovome svijetu. A na taj dan kada nas prema mezaru ponesu:
”Kada se na tabutu povezeš, onda ćeš zaboraviti
i mazge i konje na kojima si običavao jahati
Na Sudnjem danu, kad ni imetak ni sinovi od koristi neće biti,
a zbog stiska u kaburu, i prvu bračnu noć, ti ćeš zaboraviti.”
(Divan imama Šafije)
Ima li neko da je spreman za ovu vožnju u jednom pravcu?
Svake godine automobil obavezno mora na servis, kuća zahtijeva krečenje i generalno čišćenje, a i naše tijelo sistematski pregled kod doktora. O tome većina ljudi uredno i pedantno brine i vodi računa. Zapitamo li se šta je sa našim imanom (vjerovanjem)? Je li ga šta oštetilo ili poderalo? Ima li na njemu kakvih rupa koje bi obavezno trebalo zakrpiti i, prije totalnog urušavanja, što prije sanirati?
A iman se itekako može izlizati, istanjiti i pohabati, poput odjeće koja se, u zavisnosti od kvaliteta, nakon dužeg ili kraćeg nošenja podere. Svjedoči nam to Allahov miljenik i odabranik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, koji kaže:
”Zaista se iman troši i haba u vama kao što se haba odjeća (kada se od starosti prorijedi), zato molite Allaha da obnovi iman u vašim srcima.” (Hakim)
Imanu štete grijesi, a svi mi griješimo. Ponekad nesvjesno, a Boga mi ponekad i svjesno. Prenosi Ibn Abbas, r.a., da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
”Ne postoji ni jedan (Allahov) rob, vjernik, a da nema grijeh koji čini s vremena na vrijeme, ili grijeh u koji će upasti i kojeg se neće otarasiti sve dok ne napusti dunjaluk. Uistinu je vjernik po svojoj prirodi sklon da upadne u iskušenje, sklon da zaboravi, ali sklon i da se kaje, pa kada bude opomenut, on se podsjeti i pouku primi…” (Taberani)
Svi smo mi manje ili više poprilično oštetili svoj iman u prošloj godini. Poderali smo ga, između ostalog, grješnim pogledima i ružnim govorom, a nemaran odnos prema našem Gospodaru i ibadetima kojima nas je On zadužio, kod mnogih je toliko umanjio njihovu bogobojaznost da nakon učinjenog grijeha skoro da ni grižnju savjesti ne osjećaju. Mnogi će se prije nego što grijeh učine, raspitati o njemu: ”Je li veliki ili mali, kolika je kazna za njega…?”, ne s ciljem da ga se klone i izbjegnu, već s namjerom da ga urade. Neke čak ni to ne interesuje, već kad grijeh nanijete, onda ga i učine, pa sebi, uz šejtansko došaptavanje, lažno obećaju da će se nakon njega pokajati, jer ”Allah je milostiv i On sve prašta”.
Davno je rekao Enes b. Malik, r.h., obraćajući se svojim savremenicima:
”Vi činite djela koja su u vašim očima tanja od dlake, a mi smo ih u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, smatrali onim što čovjeka upropaštava.” (Buharija)
Od tada je mnogo vremena prošlo. Šta li bi nama danas rekao?
Ramazan je pred nama. Idealno vrijeme da napravimo ”generalku” na našem imanu (vjerovanju) i i'tikadu (ubjeđenju). Hajde da u ovom časnom mjesecu Allahove milosti i oprosta pokušamo sanirati oštećenja koja smo zbog naših grijeha pretrpjeli. Neka ovih 29 ili 30 dana najodabranijeg mjeseca budu period koji ćemo ispuniti ibadetom i dobrim djelima.
Neka naši ramazanski dani budu sustezanje od jela i pića, ali i od svega onoga što je naš Gospodar zabranio, a neka ramazanske noći budu ispunjene dobrovoljnim namazom i učenjem Kur'ana. Obrišimo jednom zauvijek prašinu koja se nagomilala na našim Mushafima, koje poput antikviteta ”čuvamo” visoko na ormarima, daleko od naših očiju i srca, a uz ramazan ih se sjetimo. Ta prašina nije uzrokovana ničim drugim do prašinom grijeha koja se u debelom sloju nataložila na našim grješnim srcima.
Znamo mnogo štošta o ramazanu i njegovim blagodatima. Pokušajmo o tome istinski razmišljati i sa tim se saživjeti. U ramazanu se šejtani stavljaju u okove, ali naše strasti i zlo na koje nas navodi naša duša, sami moramo okovati i u tamnicu zatvoriti. Post koji sputava niske strasti zasigurno će nam u tome pomoći. Na ramazanske blagodati i propise podsjećajmo druge, ali nemojmo zaboraviti sami sebe:
“Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete?”(El-Bekare, 44.)
Nemojmo biti:
”Poput onoga ko tuđu odjeću na pranje odnosi,
a odjeća njegova prekrivena smradom i nečisti.”
(Divan imama Šafije)
Budimo polaznici ramazanskog kursa na kome se i tijelo i duša uče kako robovati Allahu, a ne dunjaluku i strastima.
Potrudimo se da na ovom sezonskom tečaju, na kome pravo učešća imaju svi vjernici, ostvarimo što bolje i vrednije rezultate. Jer jedno je sasvim sigurno – već naredne godine mnogi od nas ramazan neće dočekati.
(minber.ba)
Add comment