ORANJE ŽIVOTA

Putovao sam prije neki dan u rodni grad, Banjaluku, danas prestonicu zajedničkog zločinačkog poduhvata tupavog i pravopisno nemogućeg imena – Republike Srpske (Šumske ili Mrske, kako više volite, meni je ovo drugo milije). I opet razmišljao kakav to usud za tako lijep grad kao što moja Banjaluka jeste: da u „onom” ratu ponese titulu prestonice Pavelićeve krvničke endehazije a sada i Karadžić-Dabićeve genocidne endeesije. Podzemne vode, loša karma, šta li?

I inače, kada čovjek putuje kroz Bosnu, pa makar i ne bio Bosanac, ne može a da ne zapazi nesklad između prelijepe prirode i usrane (trenutne) sudbine.

Putovao sam baš mahsuz tako da granicu pređem na prelazu Jasenovac–Gradina, gdje se Una uliva u Savu i bezuspješno pokušava smaragdnozelenom da razbistri muljevitu vodu, na mjestu gdje su logoraši iz „onoga” rata bezuspješno pokušavali preplivati veliku vodu i pobjeći od „dobrovoljnog rada” koji im je „nudio” moj počivši imenjak, ustaški krvnik Šakić. Pa sam okrenuo – opet namjerno – na mahalu koja se sad zove Kozarska Dubica a u stvari je Bosanska, pa onda baš skroz s namjerom preko Prijedora, tog grada nepravedno zapostavljenog u široj javnosti a toliko u svetu poznatog po uspješnom sprovođenju mladićevsko-ćosićevske vizije „konačnog rješenja” i „obračuna s Turcima”. Tog grada u čijoj su okolini toponimi kao što su Trnopolje, Omarska i Keraterm. Tog grada naseljenog saučesnicima u kojem rijetki povratnici i dan-danas nerado dočekuju noć na ulici.

Pa sam produžio dalje i vozio sam kroz Kozarac, „veliko muslimansko selo”.

U tom istom Kozarcu izgorio je tenk mog, mislio sam, dobrog školskog druga. Pa mi je on tu priču ispričao, kao biva da se sad ja tu nešto na njega sažalim. Kao da sam i tada, te 1992, bio mutav pa nisam znao šta je moj „dobri drug” radio „na Kozarcu”.

Orao je, brate, iz sve snage. I preorali su ga, baš onako – mašala, ni kamen na kamenu nije ostao. Ali i da sam kojim slučajem sad zabasao iz neke, recimo, Švedske, prvi put da sam se našao u tim krajevima, zalutao usljed loših putokaza, nešto bi mi bilo sumnjivo spram tog Kozarca. Pa bih se pitao je l’ to u tom mjestu živi neki bogat svijet kad su sve kuće nove, neke i baš monumentalne. Al’ bih vrlo brzo skontao, i da sam Šveđanin, da je tu bio i neki rat. Pa bih sabrao dva i dva i shvatio da su se tu ljudi, oni koji su preživjeli oranje mojih školskih drugova, eto, vratili i sazidali na zgarištu ognjišta nove kuće. I još im to nije bilo dosta nego su, dušmanima uprkos, usred Kozarca napravili veliki javni bazen sa sve onim nekim toboganom k'o u akva parku. Inat ili naprosto pobjeda života?

A kad su uhapsili onu budalu Dabića i izručili ga Hagu pod imenom Karadžić, pošla je neka televizija iz mog rodnog kraja da pita baš nekog Kozarčanina je li sad on sretan što je krvnik u Hagu. Siroti čovjek, šta će, kaže: „Pa, ‘nako”. I nastavi: „Znate, ja sam se vratio ovdje jer ovo je moje, tu ja hoću da živim. Al’ da isto tako znate, svaki dan sretnem čovjeka koji mi je kuću spalio, živi, niko ga ne ganja. Al’ neka, moja je savjest mirna a to neka je njemu na dušu.”

I ima tu istine, tješim se ja. U stvari, sasvim sam siguran da onaj komšija pljačkaš-piroman u životu puno dobroga neće sresti. Ali bi nekako svijet bio ljepši kad bi svi ti piromani, koljači i fukare malo u zatvoru završili. Jer ne može biti ni sreće ni lijepog života bez minimuma pravde.

Ne može Kozarac biti dio nečega što se tupavo zove Republika Srpska. A eno je, i Srebrenica je u istom „entitetu”.

Zato, jebeš i Karadžića i Mladića dok je „entitet” živ. Simbolički ili kako god – ukinite ga već jednom. U redu je, neka već nebeska pravda svakako neće izostati. Ali bez zemaljske, neće nam ići za ovoga života.

A tu negdje smjestite i priču o „evropskoj budućnosti” Srbije, uz žiranta zvanog SPS i izmišljene demonske simbole poput ona tri prsta koja su virila iz svakog onog tenka što je satirao Kozarac.

Piše: Dinko Gruhonjić