Kozarac.ba

KARADŽIČ JE NARCISOIDNI BOLESNIK

Roy Hazelwood (70) u svojoj se dugogodišnjoj karijeri susretao s najgorim kategorijama zločinaca, s ljudima iz najstrašnijih noćnih mora. O tom rječito govori i naslov njegove profesionalne biografije “The Evil that Men do” (Zlo koje ljudi čine), knjige u kojoj je opisao najgora ubojstva, silovanja i maltretiranja koja je proučavao. Ono što je većini običnih ljudi tek sinopsis kriminalističke televizijske serije ili napetog trilera, Hazelwoodu je bila svakodnevica. Uostalom, upravo je filmski lik monstruoznog Hanibala Lectera, začet u kultnom filmu “Kad jaganjci utihnu”, nastao na temelju iskustava koja je scenaristu Tedu Tellyju ispričao Hazelwood, voditelj jedinice u FBI-evom Quantico centru za biheviorističke znanosti.

 

Ti agenti proučavaju ponašanje zločinaca, njihov je posao srodan radu forenzičkih psihologa, ali je prije svega utemeljen na kriminalistici. Na filmskom platnu Jodie Foster radila je ono što je u stvarnosti radio Roy Hazelwood. A Hazelwood je taj posao obavljao punih 25 godine. FBI-u se pridružio 1971. godine i pionir je kriminalističkog profiliranja u svijetu.
Zajedno s kolegama iz tajnih službi i stručnjacima FBI-a Hazelwood je oformio konzultantsku firmu koja pomaže u istraživanju zločina. Tako ga je prije nekoliko godina put odveo i u Bosnu i Hercegovinu gdje je istraživao slučaj silovanih žena u Foči. Tamo je provođeno sistematsko silovanje, a Hazelwood, specijalist za najteže zločine, morao je za Haški sud napraviti analizu o tom teškom, traumatičnom slučaju i susresti se s teškim traumama 128 žena koliko je sustavno, svakodevno silovano. Haške je istražitelje zanimalo jesu li osmorica optuženih Srba silovali žene zato jer je bio rat:
– Ne, rekao sam im; nego zato jer im je rat omogućio da to rade. To je golema razlika…
Hazelwood je na tisuće radnih sati proveo radeći na slučajevima iz Bosne pa mu tako lik i djelo Radovana Karadžića nisu nepoznati. Profilirao ga je ekskluzivno za Globus.

Veliko iznenađenje
Je li uhićenje Radovana Karadžića zaista veliko iznenađenje ili ga šokantnim čini samo njegov lažni identitet?
– Uhićenje Karadžića nimalo nije iznenađujuće. Vjerujem da je ljudima šokantno, nekima možda i zabavno to što je uhvaćen kao navodni doktor Dragan Dabić, međutim, Radovan Karadžić je bolesni, maligni narcis. On ne može odoljeti pokazivanju svoje superiornosti. A pokazao ju je izvrgavajući ruglu državne službe. Šetao je ulicom, sav onako maskiran, kao da je junak iz Gospodara prstenova s dugom kosom i bradom, gledao je ljude oko sebe i nadmoćno razmišljao kako je jači od svih, kako je sve prevario. Njegovu naslađivanju nije bilo kraja, cerekao se ispod te brade cijelo vrijeme. Jako puno ljudi je narcisoidno, bez obzira na to čime se bave. Ali, oni koji su bolesno narcisoidni ne mogu odoljeti izazovu da se u svakom trenutku sprdaju s onima koje smatraju neprijateljima.
Karadžić je živio javni život kao dr. Dabić, držao je predavanja…
– Tipično za bolesne narcise. On je želio biti u javnom životu, to je bilo jače od njega. On je bolestan čovjek, nemojte to zaboraviti. Njegov svijet nije kao vaš ili moj. On je bio sto posto siguran da mu nitko ne može ništa, da je neuhvatljiv i da se istovremeno svima može cerekati u lice. 
Kako je moguće da ga nitko nije prepoznao?
– Imao je idealnu masku, savršenu krinku i izvrsno iskonstruiranu priču.
Je li moguće da ju je smislio sam?
– Da. Ljudi koji su bolesno narcisoidni imaju samo jednu Ahilovu petu, a to je upravo ta njihova narcisoidnost. Vrlo su snalažljivi, ali im ta narcisoidnost na kraju dođe glave.
Možete li tu tezu još malo elaborirati?
– Radovan Karadžić vjerojatno bi još bio u bijegu da mu njegova narcisoidnost nije presudila, a upravo ona ga je držala u Beogradu. On nije želio negdje u Europi ili bilo gdje na svijetu gledati vlastima u oči i smijati im se; on je to želio činiti u Beogradu. Da je bio negdje drugdje, ne bismo ga više našli. Ovako je njegov psihički poremećaj bio jači od njega.
Ima li na njegovu krinku ikakav utjecaj činjenica što je psihijatar po struci?
– Da, ali ne presudno. Naime, Karadžić je zločinac, ali zločinac posebne sorte. On je inteligentan, obrazovan, spretan, elokventan, moćan, ali u temelju svega je zločinac. Nije supermen, kako bi želio vjerovati.
On je istinski zla osoba. Vidio sam što mediji pišu o njemu, bave se previše analiziranjem njegova izgleda, kako se zakamuflirao… Zaboravljaju svi najvažniju stvar; Radovan Karadžić doživio je potpuno fizičku transformaciju, ali je ostao ista osoba. No, vi ne možete zamisliti to uzbuđenje koje je on osjećao dok je šetao ulicama i gledao u oči ljude koji bi ga željeli strpati u zatvor, koji ga traže. Prolazio je pored policajaca, pored vojnika, bio im je ispred nosa i nitko mu ništa nije mogao. Savršen osjećaj za jednog zločinca.
Bez osjećaja
Kako je moguće da ga baš nitko nije prepoznao?
– Zapravo je teško prepoznati nekoga tko vam je pred nosom, koga svakodnevno viđate, teško je da ćete u pitanje dovesti identitet takve osobe. Mislim da se na ovakav način krije i Osama Bin Laden. Baš kao i donedavno Karadžić, i on nam je pred nosom. Još ga ne možemo naći.
Profilirali ste Karadžića. Koje su njegove osnovne karakterne crte?
– Prije svega, moja ja analiza temeljena na onome što sam čitao i slušao o njemu. Ali, mogu za njega reći da pati od dva poremećaja; on je psihopat. Od 40 do 60 posto kriminalaca koji se trenutačno nalaze u zatvorima su psihopati. To nije neobično među njima. A druga karakteristika je da je zločinac. Takva kombinacija je strašna. Dalje, on je arogantan, bahat, to pokazuje činjenica da je pobjegao. Manipulator je i to vrlo uspješan. Pokazao je to i u svojoj političkoj karijeri. Političari su veliki manipulatori. Nastoji biti šarmantan, ali njegov je šarm površan, nije stvaran. Lažljivac je i ne misli da je kriv. On ne osjeća ni kajanje niti da je kriv.
Što Karadžića razlikuje od običnih ljudi?
– Kada sam bio u Vijetnamu, bio sam uhvaćen u zasjedu. Srce mi je lupalo, počeo sam se strašno znojiti, nestajalo mi je daha, bio sam pod strašnim stresom. Da Karadžića stavite u takvu situaciju, ne bi mu se ubrzao rad srca, ne bi se počeo znojiti, uopće ne bi tako reagirao. Bio bi mrtav hladan. Osim toga, on nikada ne bi bio u stanju podnijeti ikakvu žrtvu za svoje bližnje. Ne bi me iznenadilo da je Karadžić imao puno ljubavnica jer je nevjerna osoba ne samo prema obitelji nego i prema prijateljima. Vjeruje da je važniji od svih i zato nije potrebno da se on žrtvuje zbog nekog drugog.
Što ga onda može isprovocirati? Kako možemo izazvati da pokaže svoj pravi karakter?
– Treba ga neprestano kritizirati. To ne podnosi. To ga strašno iritira. Samo mu treba s visoka govoriti kako su mu potezi glupi; na primjer kritizirate ga kao političara ili kritizirate način na koji se prerušavao. On vjeruje da je jako poseban, a ovim kritikama vi biste mu pokazali da je jadan. Karadžić misli da nikoga ne treba poštovati, da ga nitko ne razumije i da su svi njemu inferiorni. Na takve ljude ne želi trošiti vrijeme.
Kako tumačite to što je objavljivao dječje priče pa i poeziju?
– Tipično za bolesne narcise! I Hitler je bio dobar s djecom u javnosti, i Staljin također. A obojica su bolesni narcisi. Ako biste proučavali taj tip zločinaca, vidjeli biste da su i jako umjetnički nastrojeni. Naročito ih zanima arhitektura i poezija. Kao što je Karaždić neprestano slikao geografske karte, tako je Hitler stalno crtao zgrade. 
Kako je postao psihopat?
– Da to znam, sada bih imao vilu na plaži na Floridi… Nema objašnjenja. Svatko je poseban. Da biste ušli u Karadžićev um, trebali biste puno vremena provesti s njim, puno razgovarati.
Bolesna potreba za pažnjom
Od suđenja će sigurno raditi cirkus i farsu
Što Karadžić osjeća za žrtve, za ljude koji su poginuli?
– Ništa. On misli da se to njega ne tiče. On je iznad svih. Zato ne želi odvjetnika jer smatra da će sam sebe najbolje zastupati. Vidjet ćete da će od suđenja raditi cirkus i farsu samo da bi on bio u centru pažnje i da bi se o njemu raspravljalo. Ima bolesnu potrebu za tim.
Medije zanima njegov ljubavni život dok je bio u bijegu, navodno je imao ljubavnicu…
– Karadžić ne poznaje osjećaje ljubavi, mržnje, straha ili tjeskobe na način na koji mi to osjećamo.
Narcisi i zločinci
Karadžić je poput Sadama
Ima li njegova krinka doktora Dabića skrivenu poruku?
– Jasno je da je želio nastaviti s nekom vrstom posla koja mu je poznata. U politiku se, jasno, nije uključivao, a medicinom se nije mogao baviti jer bi ga svatko pitao za diplomu ili bilo kakvu potvrdu da je završio fakultet. Alternativna medicina je dovoljno bliska poslu kojim se bavio, a ne traži nikakve posebne potvrde. Znate na koga me Karadžić jako podsjetio svojim izgledom? Na Sadama Huseina kada je bio u bijegu. Obojica su bolesni narcisi
i zločinci.

Dodaj komentar

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.