svabo
Roy Hazelwood (70) u svojoj se dugogodišnjoj karijeri susretao s najgorim kategorijama zločinaca, s ljudima iz najstrašnijih noćnih mora. O tom rječito govori i naslov njegove profesionalne biografije “The Evil that Men do” (Zlo koje ljudi čine), knjige u kojoj je opisao najgora ubojstva, silovanja i maltretiranja koja je proučavao. Ono što je većini običnih ljudi tek sinopsis kriminalističke televizijske serije ili napetog trilera, Hazelwoodu je bila svakodnevica. Uostalom, upravo je filmski lik monstruoznog Hanibala Lectera, začet u kultnom filmu “Kad jaganjci utihnu”, nastao na temelju iskustava koja je scenaristu Tedu Tellyju ispričao Hazelwood, voditelj jedinice u FBI-evom Quantico centru za biheviorističke znanosti.
Ti agenti proučavaju ponašanje zločinaca, njihov je posao srodan radu forenzičkih psihologa, ali je prije svega utemeljen na kriminalistici. Na filmskom platnu Jodie Foster radila je ono što je u stvarnosti radio Roy Hazelwood. A Hazelwood je taj posao obavljao punih 25 godine. FBI-u se pridružio 1971. godine i pionir je kriminalističkog profiliranja u svijetu.
Zajedno s kolegama iz tajnih službi i stručnjacima FBI-a Hazelwood je oformio konzultantsku firmu koja pomaže u istraživanju zločina. Tako ga je prije nekoliko godina put odveo i u Bosnu i Hercegovinu gdje je istraživao slučaj silovanih žena u Foči. Tamo je provođeno sistematsko silovanje, a Hazelwood, specijalist za najteže zločine, morao je za Haški sud napraviti analizu o tom teškom, traumatičnom slučaju i susresti se s teškim traumama 128 žena koliko je sustavno, svakodevno silovano. Haške je istražitelje zanimalo jesu li osmorica optuženih Srba silovali žene zato jer je bio rat:
– Ne, rekao sam im; nego zato jer im je rat omogućio da to rade. To je golema razlika…
Hazelwood je na tisuće radnih sati proveo radeći na slučajevima iz Bosne pa mu tako lik i djelo Radovana Karadžića nisu nepoznati. Profilirao ga je ekskluzivno za Globus.
– Uhićenje Karadžića nimalo nije iznenađujuće. Vjerujem da je ljudima šokantno, nekima možda i zabavno to što je uhvaćen kao navodni doktor Dragan Dabić, međutim, Radovan Karadžić je bolesni, maligni narcis. On ne može odoljeti pokazivanju svoje superiornosti. A pokazao ju je izvrgavajući ruglu državne službe. Šetao je ulicom, sav onako maskiran, kao da je junak iz Gospodara prstenova s dugom kosom i bradom, gledao je ljude oko sebe i nadmoćno razmišljao kako je jači od svih, kako je sve prevario. Njegovu naslađivanju nije bilo kraja, cerekao se ispod te brade cijelo vrijeme. Jako puno ljudi je narcisoidno, bez obzira na to čime se bave. Ali, oni koji su bolesno narcisoidni ne mogu odoljeti izazovu da se u svakom trenutku sprdaju s onima koje smatraju neprijateljima.
Karadžić je živio javni život kao dr. Dabić, držao je predavanja…
– Tipično za bolesne narcise. On je želio biti u javnom životu, to je bilo jače od njega. On je bolestan čovjek, nemojte to zaboraviti. Njegov svijet nije kao vaš ili moj. On je bio sto posto siguran da mu nitko ne može ništa, da je neuhvatljiv i da se istovremeno svima može cerekati u lice.
Kako je moguće da ga nitko nije prepoznao?
– Imao je idealnu masku, savršenu krinku i izvrsno iskonstruiranu priču.
Je li moguće da ju je smislio sam?
– Da. Ljudi koji su bolesno narcisoidni imaju samo jednu Ahilovu petu, a to je upravo ta njihova narcisoidnost. Vrlo su snalažljivi, ali im ta narcisoidnost na kraju dođe glave.
Možete li tu tezu još malo elaborirati?
– Radovan Karadžić vjerojatno bi još bio u bijegu da mu njegova narcisoidnost nije presudila, a upravo ona ga je držala u Beogradu. On nije želio negdje u Europi ili bilo gdje na svijetu gledati vlastima u oči i smijati im se; on je to želio činiti u Beogradu. Da je bio negdje drugdje, ne bismo ga više našli. Ovako je njegov psihički poremećaj bio jači od njega.
Ima li na njegovu krinku ikakav utjecaj činjenica što je psihijatar po struci?
– Da, ali ne presudno. Naime, Karadžić je zločinac, ali zločinac posebne sorte. On je inteligentan, obrazovan, spretan, elokventan, moćan, ali u temelju svega je zločinac. Nije supermen, kako bi želio vjerovati.
On je istinski zla osoba. Vidio sam što mediji pišu o njemu, bave se previše analiziranjem njegova izgleda, kako se zakamuflirao… Zaboravljaju svi najvažniju stvar; Radovan Karadžić doživio je potpuno fizičku transformaciju, ali je ostao ista osoba. No, vi ne možete zamisliti to uzbuđenje koje je on osjećao dok je šetao ulicama i gledao u oči ljude koji bi ga željeli strpati u zatvor, koji ga traže. Prolazio je pored policajaca, pored vojnika, bio im je ispred nosa i nitko mu ništa nije mogao. Savršen osjećaj za jednog zločinca.
– Zapravo je teško prepoznati nekoga tko vam je pred nosom, koga svakodnevno viđate, teško je da ćete u pitanje dovesti identitet takve osobe. Mislim da se na ovakav način krije i Osama Bin Laden. Baš kao i donedavno Karadžić, i on nam je pred nosom. Još ga ne možemo naći.
Profilirali ste Karadžića. Koje su njegove osnovne karakterne crte?
– Prije svega, moja ja analiza temeljena na onome što sam čitao i slušao o njemu. Ali, mogu za njega reći da pati od dva poremećaja; on je psihopat. Od 40 do 60 posto kriminalaca koji se trenutačno nalaze u zatvorima su psihopati. To nije neobično među njima. A druga karakteristika je da je zločinac. Takva kombinacija je strašna. Dalje, on je arogantan, bahat, to pokazuje činjenica da je pobjegao. Manipulator je i to vrlo uspješan. Pokazao je to i u svojoj političkoj karijeri. Političari su veliki manipulatori. Nastoji biti šarmantan, ali njegov je šarm površan, nije stvaran. Lažljivac je i ne misli da je kriv. On ne osjeća ni kajanje niti da je kriv.
Što Karadžića razlikuje od običnih ljudi?
– Kada sam bio u Vijetnamu, bio sam uhvaćen u zasjedu. Srce mi je lupalo, počeo sam se strašno znojiti, nestajalo mi je daha, bio sam pod strašnim stresom. Da Karadžića stavite u takvu situaciju, ne bi mu se ubrzao rad srca, ne bi se počeo znojiti, uopće ne bi tako reagirao. Bio bi mrtav hladan. Osim toga, on nikada ne bi bio u stanju podnijeti ikakvu žrtvu za svoje bližnje. Ne bi me iznenadilo da je Karadžić imao puno ljubavnica jer je nevjerna osoba ne samo prema obitelji nego i prema prijateljima. Vjeruje da je važniji od svih i zato nije potrebno da se on žrtvuje zbog nekog drugog.
Što ga onda može isprovocirati? Kako možemo izazvati da pokaže svoj pravi karakter?
– Treba ga neprestano kritizirati. To ne podnosi. To ga strašno iritira. Samo mu treba s visoka govoriti kako su mu potezi glupi; na primjer kritizirate ga kao političara ili kritizirate način na koji se prerušavao. On vjeruje da je jako poseban, a ovim kritikama vi biste mu pokazali da je jadan. Karadžić misli da nikoga ne treba poštovati, da ga nitko ne razumije i da su svi njemu inferiorni. Na takve ljude ne želi trošiti vrijeme.
Kako tumačite to što je objavljivao dječje priče pa i poeziju?
– Tipično za bolesne narcise! I Hitler je bio dobar s djecom u javnosti, i Staljin također. A obojica su bolesni narcisi. Ako biste proučavali taj tip zločinaca, vidjeli biste da su i jako umjetnički nastrojeni. Naročito ih zanima arhitektura i poezija. Kao što je Karaždić neprestano slikao geografske karte, tako je Hitler stalno crtao zgrade.
Kako je postao psihopat?
– Da to znam, sada bih imao vilu na plaži na Floridi… Nema objašnjenja. Svatko je poseban. Da biste ušli u Karadžićev um, trebali biste puno vremena provesti s njim, puno razgovarati.
Što Karadžić osjeća za žrtve, za ljude koji su poginuli?
– Ništa. On misli da se to njega ne tiče. On je iznad svih. Zato ne želi odvjetnika jer smatra da će sam sebe najbolje zastupati. Vidjet ćete da će od suđenja raditi cirkus i farsu samo da bi on bio u centru pažnje i da bi se o njemu raspravljalo. Ima bolesnu potrebu za tim.
Medije zanima njegov ljubavni život dok je bio u bijegu, navodno je imao ljubavnicu…
– Karadžić ne poznaje osjećaje ljubavi, mržnje, straha ili tjeskobe na način na koji mi to osjećamo.
Ima li njegova krinka doktora Dabića skrivenu poruku?
– Jasno je da je želio nastaviti s nekom vrstom posla koja mu je poznata. U politiku se, jasno, nije uključivao, a medicinom se nije mogao baviti jer bi ga svatko pitao za diplomu ili bilo kakvu potvrdu da je završio fakultet. Alternativna medicina je dovoljno bliska poslu kojim se bavio, a ne traži nikakve posebne potvrde. Znate na koga me Karadžić jako podsjetio svojim izgledom? Na Sadama Huseina kada je bio u bijegu. Obojica su bolesni narcisi
i zločinci.
Add comment