Put putuje Latif aga

pise:Redzic

Sa jaranom Sulejmanom…

Bilo kakav pokusaj sastavljanja antologije izvornih bosanskih sevdalinki ne bi bio kompletan ako ne bi sadrzavao i ovu narodnu pjesmu.

Cjepidlake bi mogli prigovoriti da se ovdje ne radi o sevdahu jer za sevdah treba dvoje, treba da postoji neka Hanka ili Djul Zulejha kojoj ce se sevdah iskazivati.

Koliko god ja bio samouk u muzici za mene je ovo sevdah i to univerzalni sevdah, jer sevdah se moze posmatrati i u sirem kontekstu, kao iskazivanje ljubavi i postovanja prema tradiciji i opcenito prema nacinu zivljenja. Moze li sevdah uopce egzistirati bez aksamluka i teferica?

Ja sam davno, vrlo davno, od osobe koja mi je najvise znacila u zivotu cuo da je nastanak ove pjesme vrlo tijesno vezan za Kozarac i Kozarcane.

Cuo sam to kad su se zvuci ove pjesme razlijegali iz naseg kucnog radija od svoje rahmetli mame. Slusajuci ovu pjesmu upitala me je :

– Znas li ti kad je i kojom prilikom nastala ova pjesma? i ne cekajuci odgovor jer je znala nivo mog muzickog obrazovanja i interesiranja nastavila:

– Ova pjesma je spjevana kad su Latif aga Sitnica i Sulejman Gunic doselili u Kozarac iz Banja Luke.

Videci da se moje interesiranje za Latifa i Sulju bas nimalo ne pojacava mama je s time i zavrsila.

Mogu se sad lupati u glavu do iznemoglosti sto nisam bio malo vise radoznaliji pa postavio jos koje pitanje, ali ne pomaze. Cudno mi je da vise nikad ni od koga nisam cuo ovu verziju, a da budem iskren nisam se uopce ni raspitivao.

Proslo je puno godina dok sam ja, slusajuci po ne znam koji put ovu pjesmu, sjetio se maminog komentara o njoj. Svaki put kad cujem prvu recenicu zamislim agu i jarana mu u nekoj drugoj situaciji, od toga kako pjesice po nekim pustopoljinama lutaju bez cilja do toga kako se u prelijepom fijakeru okruzeni muzikantima i pjevaljkama spustaju niz Jakupovica stranu, a djeca iz Hrustica i Alica se cude jer nikad u zivotu nisu vidjela tako lijep i okicen fijaker. I trebalo mi je jos vise da se odlucim da o ovome bilo sta napisem ne zeleci da bilo ko na bilo koji nacin dovede u pitanje kredibilitet osobe koja je izvor najveceg dijela moje pozitivne energije.

…Moj jarane Sulejmane

Je l’ ti zao Banja Luke…

A postoje li tragovi koji bi mogli potvrditi vjerodostojnost ove izreke?

Postoje li jos i danas nisam siguran, ali preko puta nekadasnje kacare, uz samu Starenicu, na njenoj lijevoj obali bila je vrlo fina jednokatnica, jedna od najljepsih kuca u to vrijeme, u kojoj su zivjeli Sitnice.

Ja se vrlo dobro sjecam Fehim age, jednog izuzetno visprenog i pokretljivog covjeka, covjeka koji je zracio pozitivnom energijom i duhovitoscu kao malo ko u to vrijeme u Kozarcu.

Iako je bio aga, sto je u pretezno trgovackom Kozarcu rijetkost, Fehim se ponasao kao da je najobicniji stanovnik te Carsije i bio je vrlo omiljen medju svim generacijama kozarcana.

Bio je, za ono vrijeme, vrlo naprednih pogleda sto je jos vise bilo neobicno za jednog agu i svojoj kcerci jedinici, koje se vrlo dobro sjecam jer je generacija ispred mene i spada u red onih osoba koju je dovoljno jednom vidjeti pa da zauzme mjesto u kutku mozga gdje vam se pohranjuju memorije, dao ime Tatjana, jer pricalo se da je Fehim aga bio simpatizer ruskog sistema sa kojime je i nasa ondasnja vlast odrzavala vrlo prijateljske odnose, sve dok je nije opekla rezolucija Informbiroa.

Iako komunisti nisu iskazivali bas puno ljubavi prema agama, begovima i “drugim elementima ostataka eksploatatorskog sistema” agu su uvazavali i predstavnici ondasnjih vlasti.

Tanja je vrlo davno odselila ili doselila u Ameriku (sad vec ne znam s koje strane Atlantika mi je zgodnije gledati) kod svog polubrata, najpoznatijeg americkog kozarcanina Ilijaza Zenkica, cija se mati, postavsi udovica, udala za Fehim agu.

Latif aga, o kome govori ova pjesma, bio je stariji Fehimov brat i ja ga se ne sjecam i jedina mi je nada da bi Orhan, koji je zehru i po stariji od mene i puno blizi Carsiji, a hvala Bogu jos “visi” na ovoj stranici, mogao potvrditi da je Latif aga zaista zivio u Kozarcu.

Sulejman Gunic je imao kucu u neposrednoj blizini pravoslavne crkve gdje je drzao obucarsku radnju. Danasnje generacije vjerovatno znaju sina mu Vehida, poznatog publicistu koji je pisao puno toga o Kozarcu i okolini, a isto tako dugo vremena radio kao saradnik i urednik i vodio nekoliko vrlo zanimljivih emisija na sarajevskoj televiziji posvecenih sevdahu i sevdalinkama. Imao je Sulejman jos dva sina koji su nastavili njegovu tradiciju u obucarstvu.

…Banjaluckih aksamluka

Kraj Vrbasa teferica.

Pjesma ne kaze kuda su se Latif aga i jaran mu Sulejman zaputili iz Banja Luke, napustajuci taj rahatluk od aksamluka i teferica, kao da to nije ni vazno. Vise se zavrsava nekim cudjenjem da neko moze napustiti taj dunajlucki dzenet i otici negdje drugdje.

Koliko god ja nastojao biti neutralan moj lokalpatriotski mozak izvlaci zakljucak da je Kozarac jos u to doba ipak imao svoje mjesto i znacenje u siroj regiji kad se jedan ugledni banjalucki aga, a naknadno sam od nekoliko banjalucana saznao da su Sitnice bile vrlo postovana stara banjalucka loza, odlucio iz svega tog rahatluka otici u “tamo neku vukojebinu”.

Bezbeli da ne bi otisao da nije imao informacija kud ide i sta ga tamo ceka. A i samom autoru ove pjesme moralo je biti plaho cudno kud to aga ide dok je to ostavio nedoreceno ili je to namjerno precutao ne zeleci da “povrijedi” familju ciji clan iz Sehera ode u neku handzar mahalu.

Pa ti ovaj moj lokalpatriotski nastrojeni mozak razmislja dalje ovako: Ma da je taj aga otisao u Sarajevo ja l’ neku vecu carsiju vjerovatno bi to pjesnik naveo, kao sto je naveo u jednoj drugoj pjesmi kad je prelijepu Dzafer begovu kadunu prosio sarajevski kadija, a ona ga ponosno s pika odbila, dajuci prednost banjaluckom bekriji.

A ako je taj aga toliko volio teferice i aksamluke onda se ne treba cuditi sto se zaputio bas u Kozarac, jer od aksamluka i teferica, koji su najcesce zavrsavali slijedeceg dana ja l’ malo prije, ja l’puno poslije sabaha, nije bilo preceg posla u Carsiji, sve do ovog zadnjeg izljeva cetnickog divljastva.

Eh, pusto tursko, dje nestade?