Zasto?

Satko pise:

Sve mu se pomutilo…sve se preplitalo. Glasovi u usima su se mijesali kroz slike tijela koje su pijane oci s mukom pratile, a smijeh prisutnih presijecao je smrtni vrisak logorasa koji se iznenada vracao u usi. Kao da ih nikad nije ni napustao…

Neko je veceras, bas na festi, po prvi put, otvorio tu pandorinu kutiju, a Mujo je, potpuno nespreman, poslusno pratio izludjele misli, gonjene kao uplasenu divljac. Bez imalo snage i volje da ih uspori, promijeni ili vrati nekud nazad…

I rat, i logor, eba, mati i otac, lesevi, svuda lesevi, Njemacka, Selma, Emirovi krici, prebijeno tijelo…krv, smrad

Soba se okretala. Alkohol je cinio svoje. Gubio se.

Gubio se u dimu vlastitih cigareta, u smradu jeftinog viskija nakon piva… gubio se, nestajao u vrtlogu isprekidanih, sasjecenih filmskih traka.

“Pijan si Mujo….” cuo je vlastiti glas. Nije znao da li je rijeci izgovorio ili mislio.

Dise duboko i usporeno kroz nos. Svjesta je sebe. Opet je svjestan. Osjeti dodir. Njene ruke su ga opet grlile. Osjecao je tanke zenske prste na mrsavom vratu

“Mujo!” “Sta ti je, Mujo, reci mi!”

“Ne kontas Selma i ne mogu ti reci”

Emir je bio Selmin dajdza. Prebijan danima, gazija kozaracki, trpio je. Slika je ostala. Vrti se pred ocima. Na sred sobe, prepune logorasa, slika prebijenog covjeka. Stoji

Emir je stajao tacno na pola puta izmedju dva prozora, okruzen je ljudima na podu, ruku podignutih u zrak, ociju, napacenih, zatvorenih. Tijela crnog, zutog, plavog i zelenog od premlacivanja i uzivao je u promahi izmedju dva prozora. Iako prebijen, vidjelo se da mu vjetar godi.

Mujo je gledao…

Sutradan, prebise ga opet. Satima su ga tukli. Teturao je nazad, krvav, izgubljen… sada je danima lezao. Nije vise ustajao

Ono popodne, dan prije smrti, Mujo mu se pojavio u vidokrugu

‘Mujo,… ti si gdje je Selma?”

“U Prijedoru je, ziva je, dobro je”

“Hvala Bogu”

Sutradan, nakon kasapljenja, nakon sto je Emir pustio zadnji krik, krik spoznaje, krik smrti, krik u kojem je nosena misao ‘umirem…’, ubica je pustio muziku kroz zvucnike: “Pusti me da zivim”, Sinana Sakica…

20. juni 1992. Omarska

“Ne kontas Selma, pusti me”

Onda je krenula Dragana. Mujo se vec bio zarekao (i tada eto vec porekao), da nece slusati srpsku muziku. Dragana je razvezala po prvi put u njegovom mladom zivotu “Umirem, umirem, majko…”

http://www.youtube.com/watch?v=kNPqxwdFQEo

Grudi su se mucno napinjale, uske nosnice razvlacile, misli krsile, lupale oko sebe, mozak je u panici trazio red kojeg vise nije bilo. I kojeg dugo, dugo poslije nece biti. “Mujo gdje je Selma?”  “U Prijedoru je…”

“Sta ti je Mujo, reci mi!”

Satima je klecao na podu u kupatilu, suze i jecaje nije mogao zaustaviti, niti je htio… Selma je dugo saptala s druge strane vrata da joj otvori, dok joj se glas ne izgubi

Ponekad bi samo preko usana tiho prelomio ‘zasto, Boze… zasto’,

…tog februara 1993. negdje kod Munster-a